Gradske vlasti Banje Luke nisu 1999. godine pozvale Babića (koji je cijeli rat u BiH proveo u Sarajevu) na tadašnju komemoraciju. On se ipak obratio Banjalučanima otvorenim pismom u kojem ih je podsjetio da je prva pomoć ovom gradu, samo nekoliko sati nakon prvoga tektonskoga udara, stigla konvojem kamiona iz Zagreba.
U Banjoj Luci su tada porušeni hoteli, reprezentativna zgrada Titanik u centru grada i stotine drugih, katolički samostan Petrićevac te katedrala, gradska bolnica, a tisuće stambenih zgrada i kuća je postalo neupotrebljivo, stradale su gotovo sve škole u gradu, a industrija u Banjoj Luci bila je uništena. Kuriozitet iz toga vremena je da su, zahvaljujući tadašnjem biskupu Alfredu Pichleru i razumijevanju banjalučke episkopije, banjalučki katolici bogoslužje obavljali u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Nakon potresa osigurana je evakuacija svih osnovnih i srednjih škola iz Banje Luke, od kojih su neke školsku godinu 1969/70. završile i u Hrvatskoj.
Potres iz 1969. godine označio je prekretnicu u izgradnji i obnovi Banje Luke koja se počela podizati na standardima posljednjih dostignuća kada je riječ o osiguranju od potresa, a zahvaljujući pomoći koja je pristizala iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije. U Banjoj Luci je 1969. godine živjelo manje od 90 tisuća stanovnika, a danas se njihov broj procjenjuje na 230 tisuća.