KOLIKO god se sport u ovom mileniju promijenio, ubrzao, komercijalizirao, pa čak i usavršio, prošla je godina na primjerima Posljednjeg plesa s Michaelom Jordanom i povratka Mikea Tysona pokazala da se ljudi i dalje rado prisjećaju davnih era. Zato se u novoj Indexovoj rubrici Retrosportiva vraćamo u prošlost i podsjećamo na sportaše, klubove i događaje koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.
Danas ćemo se prisjetiti Crazy Ganga, generacije Wimbledona koja je 80-ih iz nižih liga došla do prve i dospjela do finala FA kupa 1988. godine. Igrali su ružno, prljavo i brutalno, bojali su ih se protivnici, suci, protivnički i domaći navijači, pa i suigrači. Bili su ekipa koju su svi uživali mrziti. Iako se drugim rezultatima nisu isticali, ostali su jedna od najkultnijih momčadi u povijesti nogometa.
TISUĆE navijača slijevalo se na mitski, stari Wembley 14. svibnja 1988. godine, na jednu od najvećih utakmica koje europski nogomet može ponuditi. Liverpool, u to vrijeme jedna od najboljih momčadi u Europi, koja je već bila osigurala naslov prvaka, igrao je protiv Wimbledona, skupine prosječnih nogometaša kojima nitko nije davao šanse.
U nekim drugim okolnostima čitava Engleska navijala bi za autsajdera, mali klub koji ima priliku ispisati povijest protiv velikana. No, nikad prije ni poslije nije vladala takva mržnja prema Davidu protiv Golijata kao što je bio slučaj te godine prema Vinnieju Jonesu i brutalnom nogometu koji je gajio "Crazy Gang".
Naslovnice engleskih novina vrištale s naslovima “Oni ne smiju pobijediti!”, “Bit će golijada”, “Barnes će uništiti Wimbledon” i slično. Televizijski komentatori u najavama utakmice govorili su da takvoj momčadi nije mjesto u hramu kao što je Wembley i da Liverpool “za dobrobit engleskog i nogometa općenito” mora pregaziti Wimbledon.
Nebitan klub koji je krenuo prema gore
Točno deset godina ranije Wimbledon FC bio je svjetlosnim godinama udaljen od Wembleyja, naslovnica i televizije. Taj nebitni klub je svoju prvu sezonu u četvrtoj diviziji završio na solidnom 13. mjestu. Sljedeće sezone senzacionalno je ušao u treću diviziju, ali je kao tipični “jo-jo” klub sljedećih godina ispadao iz treće lige pa se u nju vraćao sve dok momčad 1981. nije preuzeo tadašnji pomoćni trener Dave Bassett.
Pod njegovim vodstvom Wimbledon se stabilizirao u trećoj ligi i onda neočekivano 1984. ušao u Second Division. Svi su im predviđali ekspresno ispadanje, ali je Bassettova momčad, sastavljena od igrača iz vlastite akademije te iz poluamaterskih klubova, završila na 12. mjestu i onda 1986. senzacionalno ušla u prvu ligu iako je četiri godine ranije igrala u četvrtoj.
Bilo je to vrijeme vladavine Liverpoola i Evertona u staroj First Division. Everton pod vodstvom Howarda Kendalla i Liverpool s Kennyjem Dalglishom igrali su sjajan nogomet, a mladi i nadareni Alex Ferguson tek je bio došao u Manchester United.
Najbolji na teletekstu
Wimbledon ni po jednom kriteriju nije spadao među englesku elitu. Njegov stadion Plough Lane bila je rupetina u svakom smislu te riječi. Trošne i ružne tribine, odvratne i hladne svlačionice i teren koji je uglavnom izgledao kao oranica. Nogomet koji su igrali sjajno se uklapao u takvo okruženje. Wimbledonove utakmice bile su ružne za gledati, a bogami i za igrati, a stil nogometa koji je Dave Bassett gajio najbolje je opisao Gary Lineker.
“Njih jedino ima smisla gledati na teletekstu”, rekao je jednom.
Iako su im predviđali debakl u prvoj sezoni, Vinnie Jones, John Fashanu, Dave Beasant i ekipa su nakon pet kola bili prvi na tablici. Sve bi to bilo lijepo da su ti likovi igrali atraktivan nogomet, ali nakon samo nekoliko kola bilo je jasno da će ih čitava Engleska mrziti. Brutalni Wimbledon uništavao je protivnike fizičkom igrom, tučnjavom, užasnim startovima i - dugim loptama. Nije tu bilo nikakve imaginacije. Gurni loptu naprijed, centriraj i skači.
Nije Wimbledon takvu igru smislio samo za prvu ligu. Bassett je takav nogomet gajio od prvog dana otkad je došao u klub. U Wimbledonu je tih godina bilo normalno sve što nije normalno, od igre do načina na koji je klub funkcionirao.
Na Bassettovim treninzima igrači su trčali uokolo uzdignutih ruku i vikali: “Moć! Moć!”, a na kraju treninga se igrao nogomet bez ikakvih pravila s elementima ragbija. Slomljena rebra bila su normalna stvar, ali to je bio tek početak.
“Strašno dobro smo se zabavljali, ali kad smo radili onda smo - radili. Nisu igrači to sve doživljavali kao zajebanciju jer su jako dobro znali da ih za svako opuštanje čeka šest kilometara trčanja po kvartu. Disciplina je bila na vrhuncu. Na treninzima”, prisjetio se Bassett koji je znao sa suradnicima ići po autocesti i skupljati čunjeve kojih je nedostajalo za trening.
Golmana kupio za sto funti
Kad je on postao trenerom, vlasnik kluba, živopisni libanonski biznismen Sam Hammam digao je hipotekarni kredit od 100.000 funti na Bassettovu kuću i dao menadžeru otvorene ruke da dovodi igrače. Za 100 funti (slovima: stotinu funti) kupio je golmana Davea Beasanta. Stopera Nigela Winterburna plato je 15.000 funti Oxfordu, a veznjaka Lawrieja Sancheza 29.000 funti Readingu. Najveća investicija bio je John Fashanu koji je nakon ulaska u drugu ligu za 125.000 funti došao iz, kakve li slučajnosti, Millwalla. Fashanu ili “Fash” pokazat će se ključnim likom. Zlu (ne) trebalo, imao je i crni pojas iz karatea.
Do ulaska u prvu ligu Wimbledon je imao do detalja izrađenu taktiku iako je ona na prvi pogled izgledala kao “napucaj loptu naprijed pa što bude”. Bassett je znao da u momčadi nema pretjerano kreativne igrače jer za njih novca nije imao pa je odlučio ubrzati svoju igru. Svaki napad Wimbledona započeo je dugom loptom golmana ili stopera prema šesnaestercu. Bez iznimke. Centaršut, skok, gol glavom.
“Svi su stalno kukali da igramo ružan nogomet i da je najlakše napucavati loptu prema naprijed, a to je zabluda. Ključno je bilo odigrati loptu na pravo mjesto. Ne nužno da iz te akcije zabiješ gol, ali da dobiješ aut, korner ili prekid iz kojeg si opasan. To smo usavršili”, kazao je Bassett i dodao:
“U vrijeme dok drugi to nisu radili, ja sam gledao snimke utakmica naših protivnika i do detalja analizirao njihove slabosti. Na treninzima uoči utakmica bez lopte bih raspoređivao igrače i govorio im gdje moraju biti u trenutku kad duga lopta ide i koji prostor moraju koristiti. Nije to bilo tako jednostavno kako se činilo i nitko nam nije davao kredita za to. Ali, nije me bilo briga.”
I dok je Bassett slagao taktiku, a klub se uspinjao kroz englesku nogometnu piramidu, u momčadi je bilo, blago rečeno, zanimljivo. Wimbledonova svlačionica nije bila skupina običnih nogometaša kakve ste mogli naći u ostalim klubovima. To su bili tipovi s problematičnim djetinjstvom, odrastanjem i psihičkim stanjem i u takvom okruženju nije bilo lako opstati.
Uzmi ili ostavi
“Ne sviđa ti se naš način? Tamo su ti vrata. Nije bilo nikakve šanse da ćemo se mijenjati i samo najjači su opstali”, rekao je John Fashanu koji je uskoro postao alfa i omega Wimbledonove svlačionice.
Fashanu i Vinnie Jones, kasnije filmska zvijezda, bili su zaduženi za sve dobro i loše što se događalo. Nije bilo igrača koji nije morao proći inicijaciju, a one su često bile brutalne i maksimalno neugodne.
Eric Young, novi igrač koji je došao iz Brightona, na prvi trening ušao je u svlačionicu s torbom staroga kluba. To se, jasno, nije sviđalo Jonesu i ekipi pa su mu usred svlačionice zapalili torbu i plesali oko nje dok nije izgorjela te je bacili kroz prozor.
“Moj prvi dolazak na trening bio je šokantan. Do svlačionice sam morao proći kroz kafić u kojem su bili svakakvi tipovi. Nisi mogao ostaviti stvari u svlačionici pa sam je nosio sa sobom na teren. Bio sam tek par dana u klubu kad mi je netko čavlima zakucao kopačke za drveni pod u svlačionici. Nisi imao izbora. Ili ćeš to prihvatiti ili će te slomiti”, prisjetio se Nigel Winterburn.
“Uglavnom smo trčali po šumi sami, bez trenera. Tad se svašta događalo. Ako ti je bio rođendan, jao tebi. Čim bismo skrenuli iza ugla, svi bi skočili na tebe i skinuli te do gola. U klub bi se tako gol morao vraćati preko livade gdje ljudi šeću pse. Ljudi su s vremenom navikli na to. Ah, nekome je rođendan, komentirali bi prolaznici”, rekao je Gary Blissett.
Bilo je i onih koji su se mjesecima teško nosili sa specifičnim okruženjem. Terryju Phelanu vidno je smetao takav način “komunikacije”, što je Fashanuu i Jonesu bio samo još veći motiv.
“Terry je došao k meni jedan dan i rekao da više ne može. Znao sam da bi nam mogao biti jako koristan igrač i da ga moram zadržati. Bio je strašno brz pa sam pomoćnom treneru naredio da tog jutra ne treniraju ništa nego da organizira natjecanje u sprintevima. Satima su sprintali, a Terry je pobijedio u svakoj utrci. Kad su to vidjeli i shvatili koliko se trudi, prihvatili su ga”, rekao je Bassett.
Treneru bacili madrac u bazen
Cirkusa nisu bili pošteđeni ni on ni članovi njegova stručnog stožera. Tako su mu igrači na jednom putovanju bacili madrac kroz prozor u hotelski bazen, a Wally Downes, jedan od pomoćnih trenera, zavezao je fizioterapeuta za noge i privezao ga za brod da vidi kako će se snaći pod vodom.
Klupski vozač busa dao je otkaz nakon što mu je netko s leđa stavio kartonsku kutiju na glavu dok je vozio 100 km/h po autocesti, a u drugoj epizodi su mu na glavu u vožnju stavili kipuće pohane riblje štapiće. To mu je ipak bilo previše.
U takvom okruženju Wimbledon je dočekivao velikane u prvoj ligi koji su mrzili dolaziti na Plough Lane. Uvjeti su bili nemogući, dijametralno suprotni od Anfielda, Old Trafforda i ostalih stadiona.
“Mrzili su dolaziti nama u goste, a mi smo željeli da se tako osjećaju. Morali smo im učiniti gostovanje maksimalno neugodnim. Nismo im grijali svlačionice, maknuli smo sav toaletni papir iz njihovih WC-a, a iz odvoda im se znala dizati kanalizacija. Predsjednik je osobno u posude sa šećerom stavio sol kako bi si protivnici u poluvremenu posolili čaj. Mrzili su nas”, prisjetio se Vinnie Jones.
Kad su izašli iz svlačionice, gostujuće igrače tek je čekao pravi pakao. U prvoj minuti doživjeli bi neki brutalan start čisto da znaju gdje su. Igrači su Vinnieju Jonesu dali prikladni nadimak “Mesar”, a on se trudio da ga opravda na svakoj utakmici.
“Tunel prema terenu bio je naše tajno oružje. Ja, Vinnie i Wise bismo protivnike luđački gledali u oči. Neki od njih bili su ozbiljno prestrašeni. U tunelu nije bilo svjetla i u poluvremenu ili nakon utakmice bi stvarno znalo biti svega. Nisu znali hoće li ih netko udariti ili neće, a mi bismo nekad po ulasku u tunel na poluvremenu urlali na njih”, rekao je Fashanu.
Zovite mesara!
“Na početku utakmice bismo pratili tko se od protivničkih igrača stvarno ne osjeća ugodno. Onda bismo vikali po terenu: Evo jednoga ovdje!, Zovi Mesara!. Glavna stvar bio je mikser. Kad je netko viknuo: Nabaci loptu u mikser, znaš što slijedi. Visoka lopta, protivnik ide na skok, a onda dolazim ja i raznosim ga. Bilo smo užasno neugodni”, rekao je Jones.
Svaka Wimbledonova utakmica bila je obilježena krvničkim startovima, a često se definitivno pretjerivalo. Prednjačio je Jones koji je Garyju Mabbuttu iz Tottenhama laktom slomio jagodičnu i orbitalnu kost, a Garyju Stevensu je strašnim startom završio karijeru. U tunelu nakon utakmice s Manchester Unitedom je razbio arkadu Vivu Andersonu koji je dobio pet šavova.
“Jesmo li pretjerivali? Koliko znam, nitko nije poginuo”, kazao je u svojem stilu Fashanu.
Nepodopštine nisu bile ograničene samo na domaće utakmice. Wimbledon je takav bio i u gostima. Nisu poštovali nijedan stadion na koji su dolazili i redovito su sa sobom donosili ogroman kazetofon s kojeg je treštala muzika.
“Išli smo u goste Evertonu i znali su da ćemo donijeti radio pa su nam isključili utičnice u svlačionici. Amateri. Ponijeli smo baterije”, rekao je napadač Carlton Fairweather.
Takav nogomet, na rubu incidenta i često preko granica regularnosti, donio je Wimbledonu nevjerojatno šesto mjesto na tablici. No, s uspjehom je došla i cijena pa je trener Dave Bassett otišao u Watford, a na kraju sezone zamijenio ga je Bobby Gould. Na prvom sastanku s momčadi posjeo je igrače i krenuo im objašnjavati kako zamišlja njihovu igru.
“Bobby, ajde stani sad. Sjedni i slušaj”, prekinuo ga je jedan od igrača i ustao.
“Mi igramo ovako i to je dosad bilo jako uspješno. To se neće mijenjati”, kazao je i na ploču napisao broj 172.
“Znaš što ovo znači?”
“Ne”.
“Toliko puta moramo loptu ubaciti u napadačku trećinu”, rekao je igrač pa ispod 172 napisao 44.
“Znaš što ovo znači?”
“Ne.”
“Toliko puta naša krila moraju centrirati napadačima na utakmici. Ako to ne učine, u nedjelju imaju dodatni trening. To se neće mijenjati i sumnjam da ćeš nas promijeniti. Mogao si doći i iz engleske reprezentacije, nas nije briga. Jedini koji će se ovdje mijenjati si ti”, rekao mu je igrač.
Tako je i bilo.
Gould se nije miješao u ono što su igrači radili izvan terena, a igru je ostavio kakva je i bila. Tu i tamo mu je smetalo kad se u autobusu kartalo za novac, a znale su izbiti i tučnjave. Na jednom putovanju zabranio je da se igra za novac, a igračima je dao škare i rekao im da ulozi budu komadi odjeće. Nekolicina je iz autobusa izašla u dronjcima.
Strahovlada jednog čovjeka
Fashanu je za to vrijeme u svlačionici uspostavio strahovladu. Na vrhu piramide bili su Vinnie Jones, Dennis Wise i golman Dave Beasant, ali je Fashanu bio iznad svih.
“Da, vladao sam strahom. To je bio jedini način. To je bila moja svlačionica i ja sam bio gazda. Kome se nije sviđalo, nije morao biti s nama”, rekao je Fashanu koji je često pretjerivao.
Igrači Wimbledona prepričali su situaciju kad je jednog novog igrača zaključao u svlačionicu s nekolicinom igrača i premlatio ga. Bacao ga je po zidovima, cipelario ga je, a onda ga je digao u zrak i bacio na pod.
“Potkoljenica mu je prsnula. Mislim da je imao dvadeset šavova, nije mogao igrati mjesecima. To je bilo stvarno užasno”, rekao je Jones.
Iako je u svlačionici bilo svega, rezultati su i dalje bili jako dobri. Pomogao je tome i vlasnik Sam Hammam koji nije znao puno o nogometu, ali je imao smisao za vođenje kluba. Svi igrači su u ugovorima imali klauzulu prema kojoj moraju ići u operu ako izgube sa četiri ili više golova razlike.
“Dajte zamislite Jonesa i Fashanua u operi četiri sata. Pa to bi bilo sjajno! Uživao sam s tim likovima. Ponedjeljkom bih došao u klub na kavu samo da čujem kakvu spačku su napravili preko vikenda”, rekao je Hammam.
Gould i igrači znali su da vjerojatno neće biti prvaci Engleske, ali su se fokusirali na FA kup u sezoni 1987./1988.
Kolo po kolo redali su protivnike svojom prepoznatljivom igrom. U četvrtfinalu su sredili Watford 2:1, a u polufinalu su preokrenuli protiv Lutona i s 2:1 osigurali veliki finale protiv Liverpoola. Wimbledon, momčad kvartovskih huligana s trošnog stadiona stigla je do Wembleyja, hrama engleskog nogometa, na noge jednoj od najjačih momčadi na svijetu.
Dva sata prije utakmice igrači Wimbledona su u odijelima izašli na travnjak, a na tribinama je već bila većina od 98.000 navijača. Nekima od njih to je bio prvi posjet Wembleyju u životu.
"Usrali smo se"
“Kad smo izašli na teren, usrali smo se. Svi su govorili da smo klošari i da nam nije mjesto u tom finalu. Zazivali su ogroman poraz i Liverpoolovu golijadu. U jednom trenutku smo se zapitali hoće li ovo biti stvarno najveće poniženje”, prisjetio se Vinnie Jones i dodao:
“Noć prije finala nismo mogli spavati. Imali smo tremu. Bobby [Gould] nam je dao nešto novca i rekao nam da odemo na piće i da se malo opustimo. Ušli smo u prvi pub, a tamo je bila hrpa naših navijača. Nisu mogli vjerovati kad su nas vidjeli i dobro smo se zabavili. Ja i Dennis [Wise] ustali smo u pola 7 ujutro i otišli u šetnju. Ja sam otišao frizeru i napravio sam neku glupu frizuru.”
“Bili smo jako nervozni. Ali, u jednom trenutku smo sjeli svi zajedno, zagrlili se i odlučili da nećemo samo tako pasti. Da smo u tu utakmicu ušli individualno, pregazili bi nas”, prisjetio se Terry Gibson.
Kako se utakmica bližila, Wimbledonovi igrači bili su sve napaljeniji, a samopouzdanje je raslo iz sekunde u sekundu.
Pomoćni trener Don Howe je sve satove u Wimbledonovoj svlačionici vratio par minuta unazad kako bi Liverpoolovi igrači čekali u tunelu.
“U jednom trenutku su suci utrčali u svlačionicu i govorili nam da moramo izaći. Netko je viknuo: Odjebi! Neka čekaju!. Istrčali smo kao životinje iz svlačionice, a Liverpoolovi igrači su nas gledali u čudu. Siguran sam da su mislili da će nas biti strah, ali strah smo prevladali i željeli smo ih rastrgati”, rekao je Jones.
U prvom Liverpoolovom napadu Jones je na centru raznio Stevea McMahona. Uklizao mu je s dvije noge kad se ovaj već riješio lopte i složio ga na travnjak. To je dalo ton čitavoj utakmici koju je Wimbledon usmjerio na svoj mlin.
Igrala se 37. minuta kad je Wise izveo slobodan udarac s lijeve strane i ubacio u sredinu, a tamo je Lawrie Sanchez, kako drukčije, glavom pogodio za 1:0. No, nije izgledalo kao da će Wimbledon izdržati. I prije i poslije gola Barnes, Aldridge, Beardsley i ostali redali su šanse ispred Beasanta, ali lopta nije željela u gol.
Napokon, u 60. minuti Goodyear je u šesnaestercu srušio Aldridgea, odnosno igrač Liverpoola je dobro pao, i sudac je dosudio penal.
Prvi obranjeni penal u finalu u povijesti FA kupa
Aldridge je sam odlučio izvesti penal, ali nije znao da je Beasant u danima prije finala detaljno proučavao gdje koji igrač Liverpoola puca penal, a osobito Aldrigde koji je to najčešće radio. Kao i mnogo puta ranije, Aldridge je odlučio pucati u donji lijevi golmanov kut, Beasant se bacio i obranio. Opsada Wimbledonova gola je trajala do samoga kraja, ali je junačka obrana izdržala i Gouldova momčad je, kontra svake logike, senzacionalno osvojila FA kup.
“The Crazy Gang have beaten the culture club”, legendarna je izjava BBC-jeva komentatora Johna Motsona koji je Wimbledonu nadjenuo nadimak prema kojem će ga se u povijesti pamtiti.
Crazy Gang bila je popularna skupina britanskih komičara iz tridesetih godina, a 50 godina kasnije Crazy Gang zaista je pobijedio fine dečke iz Liverpoola napravivši tako jedno od najvećih iznenađenja u povijesti engleskog nogometa.
“I što se dogodi. Gol je baš morao zabiti Sanchez kojeg nisam podnosio u svlačionici. Nikakav odnos nisam s njim imao, nismo pričali godinama. Ali, nisam imao izbora. Morao sam zagrliti toga gada koji nam je donio naslov”, rekao je John Fashanu godinama kasnije.
Besant, Jones i on krenuli su prema svečanoj loži gdje im je pehar predala princeza Diana.
“Kad smo ustali ujutro na dan finala, Dennis i ja smo otišli u cvjećarnu. Kupio sam cvijeće i želio sam ga prošvercati na klupu da ga poslije dam Diani. Nevjerojatno, potpuno sam zaboravio. To je bila jedina stvar koju sam zajebao u karijeri u Wimbledonu”, rekao je Vinnie Jones.
Gazda rasprodao momčad
Diana je svejedno dala pehar kapetanu Beasantu, a on i suigrači krenuli su u počasni krug po Wembleyju. I dok su oni slavili, Sam Hammam je u još u tunelu Wembleyja rekao Gouldu, kojemu je Vinnie Jones prije toga gurnuo međunožje u lice:
“Samo da znaš, svi su na prodaju. Sad je idealno vrijeme”, rekao je Hammam.
Tako je i bilo.
Newcastle je platio 1.7 milijuna funti za Beasanta i Thorna. Leeds je Vinnieja Jonesa plato 650.000 funti, a Chelsea je za Dennisa Wisea dao 1.6 milijuna funti. Terry Phelan otišao je u City za 2.5 milijuna funti, a John Scales prodan je Liverpoolu za 3.5 milijuna.
Crazy Gang se raspao i, iako je klub u prvoj ligi bio još 12 godina, nikad više nije bio ni blizu takvog rezultata. Plough Lane je prodan 1998. godine, a Hammam je klub prodao dvije godine kasnije kad je ispao iz Premiershipa. Wimbledon FC bankrotirao je 2003. te je preseljen u Milton Keynes pod nazivom MK Dons.
Skupina navijača je iz protesta 2002. osnovala AFC Wimbledon koji danas igra u League One.
Wimbledonov rezultat 2016. će ponoviti i to na puno spektakularniji način Leicester, ali nikad poslije se u engleskom nogometu nije pojavio nitko sličan Crazy Gangu, skupini igrača koji su do krajnjih granica tjerali svoje protivnike i sami sebe.
“Bio sam sramežljiv i povučen, a ta svlačionica je od mene napravila čovjeka koji sam danas. Sve u životu je samo snaga volje i zvijezda vodilja Wimbledona. To je bio Wimbledon, ljudi koji su vjerovali u ono što rade i koje nitko nije mogao prestrašiti ni zaustaviti. Zauvijek ću tim dečkima biti zahvalan”, najbolje je Crazy Gang opisao Terry Phelan.