Prosinečki mi nije dao ispucati loptu. Tražio sam Ancelottija da ne igram u Beogradu

Foto: Profimedia

BIVŠI reprezentativac Srbije Nikola Maksimović (33) odnedavno je novi igrač hrvatskog trećeligaša Kustošije. Maksimović je u Zagreb stigao kao slobodan igrač te je bez ugovora bio devet mjeseci, nakon što je otišao iz francuskog prvoligaša Montpelliera. U hrvatskom trećeligašu pokušat će održati natjecateljski ritam prije eventualnog novog angažmana na zimu. Maksimović iza sebe ima 25 nastupa za Srbiju te bogatu klupsku karijeru.

Na vrhuncu je bio 2017. godine, kad ga je Torino prodao Napoliju za, prema njegovim riječima, oko 30 milijuna eura. Za Napoli je odigrao 99 utakmica, više nego za sve ostale klubove u karijeri, te je zabio dva gola. Igrao je još za Torino, Genou, Crvenu zvezdu, Slobodu Užice, Hatayspor, Spartak Moskvu te Montpellier. Transfermarkt ga danas cijeni na 300 tisuća eura.

U Indexovom intervjuu tjedna Maksimović je govorio o prvim danima u Kustošiji, ali i svojoj bogatoj karijeri. Dotaknuo se utjecaja njegovih bivših trenera poput Mauricija Sarrija, Gennara Gattusa i Carla Ancelottija, govorio je o pravoj drami koja se odvijala tijekom njegovog transfera u Napoli, kao i o ostalim događanjima u klubu koji će se pokazati kao vrhunac njegove karijere.

Također se osvrnuo na svoje razdoblje u srpskoj reprezentaciji, a govorio je i o današnjem stanju svoje nacionalne vrste. Biranim riječima također je govorio o hrvatskom kapetanu Luki Modriću, a dotaknuo se i prvih iskustava protiv hrvatskih klubova, kada je s Torinom 2014. gostovao u doigravanju za Europa ligu u Dugopolju protiv RNK Splita. Isto tako je i u dva navrata s Napolijem igrao protiv Rijeke, u skupini Europa lige 2020. godine.

Grafika: Sofascore

Odigrali ste svojih prvih 45 minuta u pobjedi Kustošije protiv Bjelovara (3:0). Kakvi su prvi dojmovi?

Iskreno, ovo me vratilo u ranu mladost. S 16 godina igrao sam treću ligu u Srbiji, što je razina slična ovoj u Hrvatskoj, samo je kod nas podijeljena na četiri regije: istok, zapad, sjever i Beograd. Lijep je osjećaj vratiti se na tu razinu i opet osjetiti to dobro druženje u svlačionici, ovdje su stvarno fenomenalni momci i korektna ekipa. Bilo mi je važno brzo se uklopiti i ne ispasti iz njihovog kolosijeka. Cilj je ulazak u viši rang i mislim da smo na dobrom putu.

Kako ste zadovoljni svojom igrom?

Rano je suditi, najvažniji je kraj. Imamo dobru grupu mladih uz nekoliko iskusnih i zasad sve funkcionira. Može to i bolje, treba vremena, a ni tereni nisu idealni. Klub stvarno radi sve što može da poboljša uvjete i na tome sam im zahvalan.

Odigrao sam 45 minuta i sve je bilo u redu. Najbitnije je da smo pobijedili, a meni je važno da polako ulazim u ritam. Dolazim iz ozljede i razdoblja bez utakmica, zato mi je značilo odigrati tih 45 minuta.

Ovdje ste došli primarno održati formu. U kakvom ste fizičkom stanju?

Prije dolaska ovdje četiri mjeseca trenirao sam doslovno svaki dan s Andrejem Milutinovićem, mojim velikim prijateljem i jednim od najboljih kondicijskih trenera koji radi s vrhunskim igračima. Fizički sam bio u redu. Naravno, nije isto trenirati sam i raditi s ekipom te igrati utakmice vikendom. To je ono što svakom igraču nedostaje da bi bio potpuno spreman. Sad sam na nekih 60-70%.

Je li se to osjetilo nakon utakmice, jeste li bili umorni?

Nisam bio umoran, s tim nikad nisam imao problem. Znao sam se vraćati nakon ozljede i bez puno treninga odigrati 90 minuta. Ipak, važan je ritam utakmica. Nećemo forsirati odmah 90 minuta jer to može imati kontraefekt. Utakmica je drugačiji tip napora, ima puno duela, a i ovi tereni su specifični, pa treba biti oprezan.

Foto: NK Kustošija

Prije dva tjedna prvi je put izašla vijest o vašem dolasku u Kustošiju. Opišite nam detalje tog posla.

Andyja Baru znam dugo, ali nismo ranije surađivali jer sam imao druge menadžere. Posljednje dvije, tri godine situacije su se rješavale izravno preko klubova, tako je bilo i s Turskom i s Francuskom. Ovaj put sam ga zamolio da mi pomogne jer sam ostao bez kluba.

Ozbiljno smo razgovarali o Kataru i Emiratima, ali to je odjednom propalo. Bilo je nešto i za Italiju, no zapelo je oko putovnice pa se moralo čekati. U mojim godinama nije dobro imati pauzu, pa sam mu rekao da ću ići bilo gdje samo da se vratim u ritam.

Andy mi je otvoreno rekao da je u dva, tri dana teško nešto pronaći jer svi pitaju kako je igrač s takvim životopisom bez kluba i je li zdrav. Telefonom je to teško dokazivati. Predložio je da dođem ovdje, da uđem u ritam utakmica i treninga, pa ćemo poslije vidjeti što i kako.

Odmah ste pristali doći?

Rekao sam odmah: u redu, dolazim. Kad nekome vjeruješ, nema pitanja tipa što ću u trećoj ligi. Danas mnogi igrači nisu spremni spustiti se razinu ili dvije, a nogomet se promijenio, stare zasluge više ne vrijede, važan je kontinuitet utakmica gdje god to bilo. Znače ti dvoboji i da imaš 90 minuta u nogama svaki vikend te da si u ritmu s ekipom.

Zato sam došao bez puno razmišljanja. Ljudi u klubu i Andy lijepo su me dočekali, svaki dan upoznajem nove ljude. Klub ima dobar glas po razvoju mladih i radi onako kako bi jedan manji klub trebao raditi.

Prospekt življenja u Zagrebu vam je bio u redu?

Iskreno, o tome uopće nisam razmišljao. Donio sam odluku da dođem i nije mi važno jesam li u selu ili metropoli. Nemam problem s tim, kroz karijeru sam stekao prijatelje iz Hrvatske, Albanije i raznih dijelova svijeta.

Ljudi u klubu i suigrači sjajno su me dočekali. Andyju sam rekao da ovakvu medijsku pažnju nisam imao ni kad sam iz Torina prešao u Napoli za 30 milijuna. Na njegov poziv došao sam ovdje: svojim iskustvom mogu pomoći mladom timu, a oni meni da se vratim u ritam. Vidjet ćemo kamo će nas to odvesti.

Deset godina ste proveli u Italiji, sada ste u Hrvatskoj. SHNL je prošle sezone bio nešto više praćen u Italiji zbog dolaska Gennara Gattusa u Hajduk i Fabija Cannavara u Dinamo. Jeste li bili imalo u toku s tim događanjima?

U zadnje vrijeme ne pretjerano. Prije sam znao pogledati poneku utakmicu, dok sam u Napoliju igrao s Markom Rogom i Ivanom Strinićem – jedan je navijao za Hajduk, drugi za Dinamo, a ja za Zvezdu, pa bismo znali ispratiti važne oglede. Tada su i Dinamo i Zvezda igrali Ligu prvaka, pa smo to pratili.

U Italiji se sve oko nogometa detaljno prati, pogotovo kad njihovi treneri dođu u neku ligu. Nije bitno gdje rade, u Saudijskoj Arabiji ili bilo gdje drugdje, Talijani su fanatični i nogomet im je broj jedan. Sada se, primjerice, puno piše i o Francescu Farioliju, jednom mlađem talijanskom treneru koji je dobro krenuo u Portu, ranije je radio u Nici i Ajaxu.

Vratimo se na vašu karijeru. Najviše nastupa u karijeri imate za Napoli. Je li to, izuzev Crvene zvezde za koji navijate, klub vašeg života?

Ne bih uspoređivao. Odrastao sam uz Crvenu zvezdu i rođen sam 1991., kad je osvojila Kup prvaka, pa je to nemoguće stavljati u isti kontekst. U Italiji mi je Torino posebno važan jer sam tamo stasao kao igrač i tamo mi se rodilo prvo dijete. Vežu me lijepe uspomene i napravio sam velik transfer iz tog kluba. Ipak, najljepši dio karijere i života na terenu bio je u Napoliju.

Tamo ste dosegli najveću razinu.

Da. Igrao sam puno utakmica u Ligi prvaka i svake smo se godine borili za naslov, iako nam je malo nedostajalo. Osvojili smo Kup Italije. Vodili su me veliki treneri – Maurizio Sarri i Carlo Ancelotti, koji je gospodin u svakom smislu te riječi – a potom i Gennaro Gattuso, tada još mlađi trener, ali već na visokoj razini.

Imao je sjajan, kompaktan stručni stožer. Danas je ključno da stožer dobro funkcionira, da se ljudi nadopunjuju, bez sujete i s prihvaćanjem dobronamjernih kritika. Kod njega su ti ljudi radili izvanredno.

Sarri, Gattuso i Ancelotti. Djeluju kao da su dosta različiti.

Teško ih je usporediti jer su stvarno različiti. Od Sarrija sam naučio jako puno o taktici i o defenzivnoj fazi kad protivnik ima loptu. Jedan je od najboljih u tom segmentu. Kod Ancelottija sam imao veću slobodu donositi rješenja na terenu. Uvijek je tu da te ispravi, ali puno vjeruje igračima i ne veže te striktno uz jednu šablonu. Široko gleda nogomet.

Gattuso je možda najveći motivator s kojim sam radio. Devedeset minuta te drži budnim, ne dopušta da staneš. Kad ga gledaš sa strane, izgleda kao da i sam igra utakmicu. To su tri potpuno različita profila. Naravno, Gattuso je mlađi, a Sarri i Ancelotti su velika imena.

Carlo je najveći, ovo mu je kruna karijere i mislim da to zaslužuje, što je izbornik Brazila, a Sarri je u velikom klubu, Laziju, radio je i u Juventusu, Chelseaju i Napoliju – dovoljno govori o njegovoj razini.

Vaš transfer iz Torina u Napoli tada je bio najveći u povijesti srpskog nogometa. Kako je to izgledalo i kako ste se osjećali?

Najveći pritisak bio je prije samog potpisa za Napoli. Kad sam potpisao, kao da je sve otpalo. Transfer je formalno bio posudba s obveznim otkupom, što se u Italiji radi u devedeset posto slučajeva. Klubovi tako lakše poslože financijske izvještaje, a otkup je ionako obvezan bez obzira na to što se dogodi u toj godini.

U Torinu se baš tada promijenio trener. Giampiero Ventura, kojem sam zahvalan jer je puno utjecao na moj razvoj, otišao je u reprezentaciju Italije, a došao je pokojni Siniša Mihajlović, s kojim sam imao sjajan odnos još iz srpske reprezentacije. Zvao me na prvo okupljanje i kod njega sam igrao, bio je zadovoljan.

Napoli me želio već godinu ranije, a ja sam osjećao da je vrijeme za iskorak. Moja generacija iz Torina već se razišla: Kamil Glik u Monaco, Ciro Immobile u Borussiju Dortmund, Alessio Cerci u Atletico Madrid, Matteo Darmian u Manchester United, Bruno Peres u Romu. Počeo se slagati novi roster.

Foto: EPA

Bio sam spreman i ostati, ali tražio sam da se poštuje riječ kluba. Ako mi pružite ruku i nešto obećate, a poslije to ne vrijedi, kao igrač se osjećaš nepoštovano. Mihajlović je pokušavao sve dovesti u red da ostanem, uz novi ugovor, ali ja sam već dvije godine zaredom gubio priliku za otići u Napoli i igrati Ligu prvaka, i sportski i financijski.

U tom smo trenutku imali predsjednika koji je rekao: "Za sve vrijedi, samo za Napoli ne vrijedi." To nije bilo korektno. Dogodile su se i neke stvari koje danas vjerojatno ne bih ponovio, ali tada sam to morao učiniti jer inače ne bih otišao u Napoli.

Odnos klub–igrač zna biti složen. Što je po vama tu ključno?

Gledam to kroz primjer iz svoje karijere: došao sam iz Crvene zvezde preko Apollona na Cipru u Torino. Zamislite da nađete igrača za 1 euro, a tri godine kasnije dobijete ponudu od 30. Taj je igrač napravio nešto i za klub i za sebe, došao je do točke za promjenu. Svaki bi predsjednik trebao reći: prošao je njegov ciklus, ima odličnu ponudu, prodajmo ga i potražimo novog. Tako postavljaš primjer i drugima.

Ipak, s Torinom je bilo napetosti?

S predsjednikom sam imao sjajan odnos, volio me kao sina. Ali ako mi godinu dana ranije daš riječ, a onda bez razgovora sa mnom obećaš pokojnom Siniši Mihajloviću da ću ostati, to nije korektno. Zbog toga Siniša i ja četiri i pol godine nismo razgovarali, pomirio nas je na kraju Gennaro Gattuso na jednoj utakmici Napolija. Preko njegova kuma cijelo sam vrijeme pratio kako je i pitao za zdravlje. Bilo mi je teško što smo do toga došli – i to zbog jednog čovjeka.

Osjećao sam se nepoštovano: drugim igračima su dali tri dana da odu kući, meni su rekli da ostanem u Torinu i čekam sastanak s predsjednikom, koji se nije javio, pa nisam vidio obitelj. Svi su tada otišli, a ja sam ostao. Nije mi to bio problem – volim Torino, navijači su me voljeli, Torino u gradu ima i više navijača od Juventusa – ali tu se vidi razlika između normalnog i top kluba.

Na kraju ste potpisali za Napoli u zadnji trenutak. Kako je to utjecalo na vas?

Potpisao sam u zadnjoj sekundi i nisam prošao pripreme s ekipom. U Torinu sam sa Sinišom bio među najspremnijima, u prvoj prijateljskoj igrao sam 85 minuta dok su drugi igrali 45, tražio sam i zamjenu jer je već bilo dosta. Umjesto da se sve lijepo završi, proveo sam gotovo mjesec dana u Beogradu trenirajući sam, što nije to. Ispao sam iz ritma.

Dođem u Napoli, a Maurizio Sarri, ekspert za defenzivu, igra s četvoricom otraga, dok sam ja dolazio iz sustava s trojicom. Rekao je da nisam prošao pripreme i da će mi trebati vremena da se uklopim u njegove zahtjeve.

Radili ste dosta na sebi u tom razdoblju?

Trebao mi je period prilagodbe, ali već u drugoj utakmici po dolasku u Napoli ušao sam u sedmoj minuti protiv Benfice u Ligi prvaka i odigrao cijeli susret – pobijedili smo. To je bila ekstremna situacija, morao sam igrati iako nisam bio potpuno spreman.

Slično je bilo i lani u Montpellieru: potpisao sam krajem listopada, odradio jedan trening i već sutradan igrao 90 minuta. To nijednom igraču ne treba, ali nogomet te često prisili na brzo prilagođavanje. Najteže je kad znaš da to nije zbog tvojih postupaka, nego okolnosti, a opet moraš iznova i iznova.

Spominjali ste primjer napetih odnosa klub–igrač. U vašem slučaju, uz Napoli su se navodili Milan, Roma i engleski klubovi. Koliko je toga bilo konkretno?

Bilo je puno interesa, ali Napoli je bio najkonkretniji. Sjećam se domaće utakmice Torina protiv Empolija, Massimo Maccarone u napadu, mlada ekipa, a godinu prije Empoli je vodio Maurizio Sarri. Tijekom te utakmice ljudi su mi prilazili i govorili: "Moraš u Napoli, Sarri stalno priča o tebi." Kad osjetiš da te netko stvarno želi, to te dodatno kupi.

Po talijanskim novinama spominjali su se i Bayern, Atletico Madrid, Milan i Arsenal. Koliko je bilo stvarno, ne znam, jer od početka je Napoli bio glavni i dogovor je išao tim smjerom. Napoli je tada dovodio dosta mladih i potencijalno dobrih igrača, ali Sarri je imao vrlo fiksnih jedanaest i teško je mijenjao ekipu. Možda bi pojedini igrači brže iskočili da je bilo drukčije, ali ne žalim – Napoli je meni i obitelji stvarno prirastao srcu.

Transfer iz Torina bio je specifičan i za tržište: ja sam stoper, nisam napadač, a tada je Ciro Immobile kao najbolji strijelac Serie A išao u Dortmund za oko 22–24 milijuna, dok sam ja otišao za 30. Torino je bio tvrd pregovarač, trener u Napoliju je inzistirao na meni i cijena je otišla gore. Možda to tada i nije bilo realno, ali tržište se mijenja, a to je bio trenutak u kojem se sve poklopilo.

Braničima se uloga dosta promijenila – više je gradnje napada s loptom. Kako ste to doživjeli i što su tražili vaši treneri?

Bio sam spreman za to jer sam rano počeo igrati stopera i navikao sam igrati s loptom. Nikad nisam volio bezveze tući dugu loptu – uvijek sam razmišljao da trebaš biti na lopti. Suština je pojednostaviti: jedan, dva dodira, stalno kretanje i ponuda rješenja suigraču. Nekad je stoper uzimao loptu i udarao dugu, a svi idu gore. Danas s otvaranjima i kretanjem stoper lakše pronalazi rješenja, iako to ne rade sve ekipe.

Mnogo mi je značilo što mi u Crvenoj zvezdi Robert Prosinečki nije dopuštao ni na treningu da ispucavam loptu. U Torinu smo tri godine igrali 3-5-2, šablonski i automatski, bez dugih lopti – pomicanje, jedan–dva dodira.

Kod Maurizija Sarrija cilj je bio 70–30 posjed, kreiranje šansi. U jednom trenutku u Torinu, a kasnije i u Napoliju kod Ancelottija, bio sam među prva dva stopera u ligi po progresivnim dodavanjima – 95 do 98 posto uspješnosti unaprijed. Carlo me jednom pozvao u ured, pokazao te parametre i rekao: "Drži se toga, to pravi razliku između stopera koji zna igrati i stopera koji se samo bori."

Kako je kad vas takav trener izdvoji i pohvali?

S Ancelottijem sam imao puno takvih situacija – znao me pozvati u ured, pokloniti skupo vino i reći: "Popij u moje zdravlje." Gospodin u svakom smislu. Jednom smo igrali u Torinu, treća mi je godina u Napoliju, ja na klupi i krivo mi je što ne igram baš ondje. Dočekao me na ulazu i pitao: "Jesi ljut?" Kažem da nisam, samo mi je žao. On kaže: "Ne igraš Torino danas, igraš u srijedu Liverpool."

U 65. minuti me ubaci da u fazi napada budemo s tri otraga, a u obrani kao desni bek. Publika mi je zviždala svaki dodir, ali odradio sam dobro, pobijedili smo. Sutradan na taktičkom treningu stavio me u prvih 11 i protiv Liverpoola smo pobijedili 1:0, odigrao sam 90 minuta.

Foto: Profimedia

Nisam igrao samo u Beogradu protiv Crvene zvezde – zamolio sam ga i razumio je. Tri dana prije toga igrao sam 90 minuta protiv Fiorentine, pobijedili smo 2:0. Sa Zvezdom smo u Beogradu odigrali 0:0, pa pobijedili Liverpool 1:0, u Parizu je bilo 2:2 nakon gola Di Marije u 94. minuti, kod kuće s PSG-om 1:1.

Zvezdu smo dobili, a u zadnjem kolu na Anfieldu nam je trebao remi ili pobjeda. Oni su rano poveli 1:0, a mi u 94. minuti promašili zicer za 1:1 – Arkadiusz Milik je izašao sam na Alissona, obranio mu je. Liverpool je prošao i na kraju osvojio Ligu prvaka.

S Napolijem ste osvojili Kup Italije. To je bio ogroman rezultat – ligaške titule nije bilo 33 godine. Kako je grad doživio taj uspjeh?

To je bilo vrijeme korone i igralo se pred praznim tribinama, ali slavlje u gradu bilo je nevjerojatno. Vraćali smo se vlakom i policija nas nije pustila izaći na glavnom kolodvoru jer je bilo previše ljudi. Preusmjerili su nas na drugu stanicu dvadesetak minuta od Napulja – navijači su došli i tamo. Morali smo izaći, malo smo slavili preko ograde, a kad smo krenuli automobilima, zaustavljali su svaki auto.

U jednom trenutku sam rekao vozaču da ću izaći jer nije bilo prolaza. Pjevali smo s navijačima, napravili su pravu feštu. Na kraju sam ostao gotovo bez ičega – sve što sam imao na sebi sam im podijelio. Poslije sam na društvenim mrežama vidio kako neki danima spavaju u toj majici. Tek tada shvatiš koliko im to znači.

To mi je bio možda i najbolji period u Napoliju. U polufinalu Kupa protiv Intera igrao sam odlično, u uzvratu u Napulju bio sam igrač utakmice. Finale protiv Juventusa završilo je 0:0, zabio sam treći penal i odigrao fenomenalno. Protiv Barcelone sam također bio odličan. Tada su ljudi govorili: "Evo ga, to smo čekali od njega."

Zatim mi je ostala još godina ugovora. Klub je već dvije godine "pregovarao" s mojim agentom, a ništa se nije događalo. U tom trenutku ja sam bio jedini koji je po svaku cijenu želio ostati – naviknuo sam se na život tamo i postao sam jedan od njih. Živio sam u samom Napulju, u Posillipu, dok je većina suigrača bila izvan grada zbog gužve i svakodnevice. Meni je odgovaralo biti među ljudima: kava, ručak, šetnja – kad te vide svaki dan, sve postane normalno. U to sam se savršeno uklopio.

Odgovara li vam napuljski mentalitet?

Da, blizak je našem balkanskom. Zato mi je bilo fantastično i žao mi je što nismo produžili ugovor koji je bio dogovoren na pet godina.

Bili ste nadomak produljenja s Napolijem?

Sve je bilo dogovoreno za još pet godina. Bio sam na ručku s dvojicom sportskih direktora, otvorili su šampanjac, ja sam doma rekao: "To je to." Dan ranije pobijedili smo Real Sociedad 1:0 u Europskoj ligi, vratili se u Napulj, nakon treninga smo sjeli, ja sam prihvatio uvjete uz odobrenje predsjednika. Sutradan na treningu dobio sam čestitke – rekli su: "Napokon, to je to." Čak su mi rekli da su htjeli tražiti da spustim uvjete, ali da sam sam rekao: "Dajte što date."

Dan poslije zove me direktor, mislio sam da idemo u Rim potpisati – a on kaže: "Ništa od ugovora." Obrazloženje je bilo da je iskrsnuo problem između mog agenta i predsjednika oko provizije. U tom trenutku supruga mi je bila trudna s trećim djetetom, htio sam ostati u Napulju po svaku cijenu.

Ubrzo su se zategnuli odnosi između predsjednika, sportskog direktora i Gattusa. U zadnjem kolu nisam igrao zbog korone. Protiv Verone nam je trebala pobjeda za Ligu prvaka – poveli smo 1:0, ali smo primili gol iz kontre i završilo je 1:1. Ostali smo peti, Juventus četvrti. Financijski udar, i više nije bilo ni razgovora o ugovoru. Tada sam otišao.

Kako vam je agent to priopćio? Trebao bi štititi igrača…

Na kraju – moja greška. Dopustio sam da dođe do toga. Kratko i jasno: moja odgovornost. Istina, nakon puno situacija nisam se opametio – i dalje vjerujem ljudima. To mi je možda i najveći problem, ali nema veze.

Nekoliko godina nakon vašeg odlaska Napoli je osvojio naslov prvaka. Imate još kontakte ondje – kako je doživljen taj uspjeh?

Bilo mi je neopisivo drago, ali i malo krivo zbog moje generacije. Igrali smo sjajan nogomet, ali Juventus je tada bio na vrhuncu i bilo im je teško parirati. U jednoj sezoni imali smo 15 bodova manje od Juventusa, a 15 više od treće Rome – to je bila razlika.

Uvijek nam je malo nedostajalo: možda jedno pojačanje zimi, pa dođu ozljede, kiksneš jednu–dvije utakmice i krene pad. U godinama kad je Napoli bio uvjerljivo prvi, Juventus i drugi su prolazili velike promjene, slagale su se nove ekipe, mijenjala se generacija.

Juventus se i danas teško vraća na onaj nivo jer je nemoguće brzo nadomjestiti kostur kao što su Barzagli, Bonucci i Chiellini, s Buffonom na golu, te vezu s Marchisijom i Pirlom. To je bila okosnica koja je igrala godinama zajedno – na to se samo nadograđivalo.

Zato se otvorila prilika Napoliju, uz sjajno vođenje trenera Luciana Spallettija. Tako je u nogometu: kad najviše očekuješ, ne dogodi se, a kad najmanje očekuješ – dogodi se. Osvojiti Scudetto i usrećiti milijune Napolitanaca u gradu i po svijetu – to je nešto posebno. Gdje god sam bio, uvijek sam sreo nekog Napolitanca.

Kako to?

Ne postoji grad ni država gdje me nije sreo neki Napolitanac. Drže se jedni drugih, stalno pričaju o Napoliju i žive taj klub. Kad osvojiš naslov, cijeli grad diše zajedno s tobom, a klub tada dobije i samopouzdanje i financijsku snagu da može konkurirati velikim klubovima sa sjevera. Dovedu onda i Antonija Contea, koji zna kako se osvajaju titule i kako se stvara pobjednička ekipa.

Navijači Napolija na ulicama nakon osvajanja talijanskog kupa (2020.) Foto: EPA

Napravi točno ono što želi, dovede igrače koji mu trebaju. U jednom intervjuu, dok su Inter i Napoli još bili u borbi, rekao sam da će McTominay i Lukaku biti ključni. Lukaku je donio 12 bodova svojim golovima u pobjedama 1:0, McTominay isto – davao je odlučujuće golove koji su prelomili utakmice. Ispostavilo se da sam bio u pravu. Od tada me stalno zovu da pričamo o Napoliju.

Postalo je pravilo da bivši igrači Manchester Uniteda naprave razliku kad dođu u Napoli?

Sve ovisi o ligi i o tome tko te vodi. Conte je od početka inzistirao na Lukakuu jer zna što može očekivati od njega – radili su zajedno i znao ga je uklopiti u sustav. Ali prelazak između tih liga uvijek je težak. Vrlo malo talijanskih igrača uspjelo se nametnuti u Engleskoj, a jednako je teško Englezima u Italiji.

Serie A je izrazito taktička, pogotovo u velikim klubovima – tamo te kazne za svaku lošu poziciju. To su iskusni, pametni igrači, a pripreme i analize utakmica su vrhunske. Točno znaš gdje je rješenje i kako reagirati kad se nešto promijeni. U tim klubovima sve funkcionira kroz inteligenciju i prilagodbu.

Nogomet u Engleskoj, po meni, izgleda drugačije ponajviše zbog fenomenalne infrastrukture. Igrao sam protiv Arsenala, Liverpoola i Cityja – kad izađeš na te terene, ne možeš vjerovati kako izgledaju.

U Italiji, realno, možda dva ili tri stadiona imaju travnjak vrhunske kvalitete, a u ligi ih je dvadeset. Treninzi se često odvijaju na lošim terenima, a malo se klubova time bavi ozbiljno. Možda pet, šest u Serie A ima sportske centre na visokoj razini. Ostalo je katastrofalno.

U Engleskoj čim sezona završi, svi klubovi mijenjaju travu na glavnim i pomoćnim terenima. U Italiji se zna dogoditi da domaćin ostavi višu travu ili je ne zalije ako zna da dolazi Napoli koji voli igru po zemlji, pa im tako oteža. U Engleskoj toga nema – svi imaju isti standard, teren se kosi, kvasi, lopta leti brzo, utakmice izgledaju kao da se igraju sto na sat. Ali to je brzina lopte, ne igrača – zahvaljujući savršenim terenima.

Modrić je ovog ljeta došao u Milan i s 40 godina dominira. Neke novine i komentatori u Italiji sugerirali su da je to zato što je Serie A u padu. Je li to tako ili je Modrić jednostavno klasa?

Talijanska liga nikad ne može biti u padu. Ako igrači čitaju novine i vode se time što drugi pišu, imaju problem s glavom i samopouzdanjem. Luka je svjetski igrač. To potvrđuje u reprezentaciji i u klubovima. Ne možeš se održati na toj razini u tim godinama ako nemaš kvalitetu. Današnji nogomet ne trpi sporog igrača ni spora rješenja – moraš biti fizički spreman. U njegovim godinama preskakati poneku utakmicu je normalno, ali on stalno drži ritam.

O kvaliteti i samopouzdanju da ne govorim. Još prije nego što je potpisao, već su kružile ozbiljne priče da dolazi u Italiju i baš u Milan. Netko je govorio da mu treba 15–20 minuta po utakmici. Ja bih takvog igrača držao do 45. godine i da igra 10–15 minuta.

I utjecaj na svlačionicu?

Nevjerojatan. Zašto se Zlatan toliko dugo održao i zašto je Milan s objektivno slabijim kadrom osvojio naslov? Zbog profila vođe. A ispostavilo se da Luka igra gotovo svaku utakmicu 90 minuta i da od njega ovisi puno toga. Igrači se ugledaju na njega – kad imaš takav primjer, dobiješ moćan tim. Možda ne po imenima, ali tim koji funkcionira.

Kakav je učinak prisutnosti na terenu?

Neće Luka sam prijeći sve i zabiti, niti treba. Ali kad uđe i stane na loptu kod 1:0, sve izgleda mirnije. Mladi igrači često uđu u paniku, a on odmah sve posloži. Vidjeli ste protiv Napolija, i s igračem manje. U ovim godinama pretrčati toliko kilometara i ne propuštati utakmice reprezentacije – rijetko je. Osim Cristiana Ronalda, ne znam koga bih usporedio po toj razini posvećenosti.

Na njegovoj poziciji to što radi izgleda lako, a užasno je teško. Svaka čast – skidam kapu. Držao bih ga još pet godina, pa i da ne igra stalno. Njegov utjecaj na svlačionicu, grupu i trenera nema cijenu.

Igrali ste i ranije protiv Modrića.

Kad je bio u Real Madridu, igrali smo protiv njih s Napolijem. Nisam ulazio, bio sam na klupi u obje utakmice – tamo smo pobijedili 1:0, a doma izgubili 3:1. Nakon susreta sam s Lukom razgovarao, tada je bio i Mateo Kovačić pa smo svi bili zajedno. Poklonio je dres mom sinu nakon utakmice u Napulju.

Surađivao je i s Andrejem Milutinovićem, pa smo i preko toga znali razmijeniti koju. Nema veze što dolazi iz Hrvatske – to je svjetska klasa. Ako ga možeš sresti i popričati, iskoristiš to kako treba. Imamo i zajedničkog prijatelja koji često boravi kod Luke u Madridu; kad se javi da je tamo, pozdravimo se. Luka je stvarno sjajan momak.

U drugoj utakmici za srpsku reprezentaciju Ibrahimović vam je razbio nos.

Bio sam jako mlad, imao sam 20 godina. To je bila turneja s tri utakmice, Siniša Mihajlović je tek postao izbornik i pozvao je maksimalan broj igrača da sve isproba. Prvu protiv Španjolske u St. Gallenu nisam igrao – oni su tada bili svjetski i europski prvaci.

Imamo i anegdotu: naš suigrač je od 82. minute stajao uz aut-liniju spreman za ulazak, ali lopta nije izašla iz igre punih desetak minuta, pa uopće nije ušao. Španjolska je igrala tiki-taku u jedan-dva dodira, koristili su i vratara kao 'desetku', samopouzdanje i sigurnost bili su nevjerojatni – nismo praktički ni dotaknuli loptu.

Protiv Francuske sam odigrao 90 minuta, a onda smo letjeli u Göteborg na Švedsku. U avionu me tim-menadžer pozvao do Siniše; rekao mi je da sam odlično odigrao i da ću startati protiv Šveđana. Igrao sam kao središnji stoper u trojci, a Zlatan je stalno ulazio u moj prostor. Nekoliko puta sam mu presjekao pas i uzeo loptu, a peti put me udario laktom u nos – pao sam, dobio je žuti. Nisam mu ništa loše napravio, više je to bila demonstracija autoriteta.

Na korneru je kasnije skočio preko mene s obje ruke, zabio, ali je sviran prekršaj. Od tog trenutka sam ga čuvao s metar, dvije distance i prilagođavao se. Ispalo je da je pomoćni trener Torina došao gledati Darka Lazovića, a primijetio je mene – zahvaljujući toj utakmici godinu dana kasnije otišao sam u Torino.

Jeste li znali da vas netko gleda?

Ne. Meni je tada značilo što sam u reprezentaciji i što imam povjerenje izbornika. Siniša je na mene puno utjecao – donosio mi je DVD-e s klipovima igrača poput Piquéa i Schweinsteigera, pokazivao što očekuje na stoperu ili zadnjem veznom i poslije me ispitivao što sam vidio. Imao je jasnu viziju tko što može postati. A meni je i prije toga Serie A bila broj jedan.

U vrijeme prije Napolija bili ste na vrhuncu forme. Talijanski mediji su te znali nazivati novim Vidićem. Je li vam on bio uzor?

Igrali smo u tri ista kluba: Slobodi Užice, Crvenoj zvezdi i Spartaku iz Moskve. Ja sam rođen u Užicu, iz Bajine Bašte sam, a on je baš iz Užica. Iz Zvezde je otišao u Spartak pa u Manchester United. Ali sebe nikad ne bih uspoređivao s njim – to je fantastična karijera i sjajan čovjek, kapetan Uniteda. Nema novog Vidića, to je jedinstveno. Naslovi znaju biti bombastični, a ja sam tada u Torinu jednostavno igrao dobar nogomet.

Stil vam je bio drukčiji.

Naravno. On je bio stup jedne dominantne generacije Uniteda, igrao je protiv Torresa, Drogbe i sličnih. Imao je karakter pobjednika – stavljao je glavu gdje drugi ne bi nogu, uvijek 300% koncentriran. Znao je igrati i kroz ozljede, što većina ne bi. To nije 'luda', nego prava glava. I zato se toliko godina održao na toj razini.

A kad Englezi daju kapetansku vrpcu Srbinu umjesto, recimo, Riju Ferdinandu, Scholesu ili Giggsu, onda je suvišno objašnjavati tko je i što bio Nemanja Vidić.

Vratit ću se na period u Torinu. Zanimljiv podatak: vaša prva utakmica protiv hrvatskog kluba bila je protiv RNK Splita, u kolovozu 2014. godine. U doigravanju za Europa ligu u Splitu je završilo 0:0, a u Italiji ste slavili 1:0. Danas je Split u 1. ŽNL Splitsko-dalmatinskoj, a tada je to bila povijesna utakmica za njih.

Sjećam se da je za njih igrao Marko Rog, o tome smo poslije znali pričati u Napoliju. Teren je bio jako težak, praktički blato. Vraćao sam se nakon ozljede pa sam bio na klupi, a trener nije želio riskirati. U takvim uvjetima moraš zaboraviti šablonu i igru po zemlji. Imali smo šanse, ali nije ušlo. Znali smo da će u Torinu, na normalnom terenu, izgledati drukčije – završilo je 1:0, i moglo je biti uvjerljivije. To mi je bila prva utakmica protiv hrvatskog kluba.

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Kasnije ste s Napolijem igrali protiv Rijeke u skupini Europske lige 2020. U Hrvatskoj 2:1 za vas, u Napulju 2:0.

I ta utakmica u Rijeci je bila specifična. Znaš unaprijed da je teren manji i da će biti problem ako ne uđeš kako treba. Mi nismo – u prvom poluvremenu griješili smo i paseve na dva metra, gubili lopte, osjećaj je bio kao da nas stalno pritišću. U takvim trenucima sve lako ode u krivom smjeru, bez obzira na razliku u kvaliteti.

Na odmoru je Gattuso podignuo ton, prodrmao nas i drugo poluvrijeme odigrali smo puno bolje. Do tada smo gubili i druge lopte i duele, puhao je i vjetar pa su lopte znale bježati. Rekao sam poslije na presici: Rijeka je odigrala stvarno sjajno i čestitao sam im. Mi smo se, iskreno, jedva izvukli.

Vaš posljednji klub prije Kustošije bio je Montpellier. Ranije ste rekli da je riječ o obiteljskom klubu, a da u gradu nogomet nije najpopularniji sport?

Tako je – u Montpellieru su rukomet i ragbi popularniji od nogometa. Rukometni klub je velik, a nogometni je izrazito obiteljski: sadašnji predsjednik, njegov otac i otac tadašnjeg trenera Jeana-Louisa Gasseta bili su bliski prijatelji i tako su klub postavili.

Zapošljavali su ljude iz svoje zajednice, brinuli da nitko ne ostane bez posla, držali istu "obitelj" desetljećima. To stvara toplu sredinu za razvoj igrača. Velik trofej imali su 2011./12. s naslovom prvaka, a ostalo je uglavnom stabilna sredina. Problem je nastao kad su u Francuskoj "pukla" TV prava – svaki je klub dobio 30–40 milijuna eura manje od očekivanog.

Budžeti i plaće već su bili zaključani, pa je predsjednik morao krpati minus. U zimu su prodali tri napadača (Sevilla, Mainz, Rennes) za oko 20 milijuna i ostatak pokrili vlastitim jamstvima. Doveli smo tek jednog povratnika u napad, dakle bez prave zamjene.

Ja sam stigao kad su imali četiri boda nakon otprilike deset kola. Krenulo je malo bolje – skupili smo oko 11 bodova – ali zimski rezovi su nas pogodili. U siječnju sam protiv Lyona doživio ozljedu, mogao sam se vratiti tek pred kraj, no više nije imalo smisla jer smo već bili na putu prema ispadanju.

Klub je, realno, već u siječnju prihvatio da seli u Ligue 2 i prestao dovoditi igrače. Sada se muče u drugoj ligi, a povratak neće biti lak jer nisu bitno mijenjali momčad. Ipak, želim im sreću – to je klub koji zaslužuje igrati u prvoj ligi, zbog grada, navijača i tradicije.

Je li vam drago što ste ipak odradili tu sezonu?

Žao mi je što nije otišlo u boljem smjeru, ali to nikad ne ovisi o jednom čovjeku. Iskustvo Ligue 1 mi je vrijedilo – liga je kvalitetna, iako me, nakon toliko godina u Italiji, stil igre i okruženje nisu posebno oduševili. Jednostavno je drugačije.

Zadnju ste utakmicu za Srbiju odigrali 2020. protiv Rusije. Kako gledate na cijelo razdoblje u reprezentaciji?

Mislim da sam mogao dati puno više i imati mnogo više nastupa. U jednom trenutku kroz par okupljanja prođe i 60 igrača, stalno se mijenjaju izbornici i sastav – to nije dobro. Svi dolazimo iz klubova, nema vremena za isprobavanja, pa automatizmom igraju stariji i iskusniji.

Kad se dogodila smjena generacije poslije Vidića, falilo je sluha. Matija Nastasić je ljevonogi stoper, ja desnonogi – prijatelji smo, igrali zajedno u mlađim selekcijama, obojica tada u Italiji. To je logika i kemija.

Dođe, recimo, Dick Advocaat – veliko ime, ali "nizozemska" logika, saznam da on ne prati Serie A i poziva tek toliko da dođeš. Uvijek neka nenogometna priča, nikad mira da radiš normalno.

Kakvo vam je bilo okruženje?

Puno toga je do okruženja. Umjesto da se piše tko je zabio i asistirao, piše se tko je kako došao, kojim autom i koje su pikanterije. Kao da netko namjerno želi izbaciti iz kolosijeka. Pa prekid protiv Albanije, prazne tribine, oduzimanje tri boda… Jedan incident – dugoročna šteta.

Česte smjene izbornika su posebna priča. Ne može netko tko nikad nije vodio klub postati izbornik A reprezentacije. U Rusiji je Mladen Krstajić bez trenerskog iskustva odjednom bio prvi trener. Ne umanjujem ničije znanje, ali to nije normalno. A izbornika koji te odvede na Svjetsko prvenstvo – skloniš. Nije normalno.

Foto: Profimedia

Zato nas pitaju kako to Hrvatska može ovako. Pa to su te razlike – kontinuitet i mir. Ja sam se u reprezentaciji najbolje osjećao kod Slavoljuba Muslina: napravio je dobru kemiju i – onda je smijenjen. Ne pamtim, osim Piksija, da se itko dulje zadržao. Belgija iz 2014. - 2015. je dobar primjer: propustiš ciklus, ali zadržiš trenera i okosnicu – i dođe rezultat. Bili su prvi-drugi na svijetu na Fifinoj rang listi.

Kod nas se nakon jedne ili dvije lošije utakmice odmah traži smjena. "Daj drugog". Novi izbornik mijenja igrače, krene eksperimentiranje, a reprezentacija tome ne bi smjela biti poligon. Reprezentacija ne trpi neuspjeh i zato stalno stižu kritike. Čast izuzecima, ali mnogi koji najglasnije kritiziraju davno su izvan aktualnog nogometa. Tim ljudima treba zahvaliti na doprinosu, dati im počasne uloge, ali da se ne miješaju u operativne stvari koje moraju voditi energičniji, mlađi.

Srbija ni sada nije u dobroj situaciji – ciklus je završen porazom od Albanije i pobjedom nad Andorom.

Postoje matematičke šanse, ali kad se sve svede na to, nije dobro. Prije Albanije rekao sam da je to ključna utakmica. Znalo se da situacija nije normalna već prije utakmice – to sam osjetio još na susretu s Engleskom, gdje se na stadionu svašta događalo, i politički i drukčije.

Prijateljima sam tada rekao: "Sljedeća utakmica protiv Albanije se neće igrati u Beogradu." Uvjeren sam da bi u suprotnom opet prijetio prekid i da bi se izdešavale svakakve stvari, ponajviše zbog politike. Na kraju smo igrali u Leskovcu – a to nije Beograd ni Marakana.

Dečki daju maksimum i imaju moju podršku. Ali četiri i pol godine imali smo izbornika koji nas je odveo na SP i EP, na čemu mu hvala, a da pritom nismo izgradili igru. Plasmani su došli, ali sustava nije bilo. U kvalifikacijama smo jedva prošli skupinu, u Portugalu je ispalo povijesno, no to se dogodi jednom u sto puta. Kad sreća stane, a nemaš jasnu igru – pukne. I puklo je u najgorem trenutku, protiv Albanije.

Standings provided by Sofascore
Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.