Foto: Guliver Image/Getty Images
NIKO KRANJČAR više nije igrač Dinama iz Kijeva. Bivši hrvatski reprezentativac te nekadašnja velika nada hrvatskog nogometa i najveći ukrajinski klub sporazumno su raskinuli ugovor i Kranjčar ima slobodne ruke za nastavak karijere.
Niko po drugi put napušta Dinamo, odvaj put onaj kijevski
"Zahvaljujemo se Niki na godinama koje je posvetio ovome klubu i želimo mu sve najbolje u nastavku karijere", stajalo je u službenom priopćenju Dinama.
Ukrajinska je avantura za Kranjčara počela 2012., kad ga je za ogromnih sedam milijuna eura Dinamo kupio od Tottenhama. U Kijev je Niko došao na velika vrata, no kako je vrijeme prolazilo, ljubav između Dinama i Kranjčara sve je više pucala po šavovima.
Blohin ga nije volio, a s Harryjem Redknappom imao je odnos koji je balansirao između ljubavi i nerazumijevanja
U prvoj kijevskoj sezoni Niko je odigrao samo 13 susreta u kojima je zabio četiri gola. Trener Dinama, legendarni Oleg Blohin nije imao previše strpljenja s Kranjčarom i Niko već sljedeće sezone odlazi na posudbu u QPR, kod Harryja Redknappa, trenera koji je s Nikom imao neobičan odnos, odnos koji je vječno balansirao između velike ljubavi i potpunog nerazumijevanja.
"Da nema Garetha Balea, Niko bi u Tottenhamu bio moj stožerni igrač, podsjeća me na Roberta Prosinečkog, najboljeg igrača kojega sam trenirao. Ali, kako mogu Garetha Balea, igrača od 100 milijuna baciti u rezervu?", pitao se tada Redknapp, koji je Niku Kranjčara vukao za sobom u Portsmouth, Tottenham i QPR.
U Kijevu je Niko propadao: ''U jednom trenutku zapitao sam se želim li igrati nogomet''
"Situacija se nikako nije mijenjala. Da sam ostao u Kijevu ne bih igrao ni ove sezone. Onda sam se u jednom trenutku zapitao želim li nastaviti igrati nogomet", otvorio se Kranjčar za London Evening Standard neposredno po dolasku u QPR, pa je dodao:
"Ako pogledate moju karijeru nakon odlaska iz Tottenhama, onda vidite da mi posljednje dvije godine nisu bile najbolje. Znao sam da se moram dovesti u najbolju formu i trenirao sam naporno dva mjeseca kako bih bio spreman."
U posljednjih mjesec dana u hrvatskim medijima zakotrljala se priča kako je Kranjčar blizu Rijeke, a Hajdukovi navijači i dalje ga doživljavaju kao idola, no prema pisanju ukrajinskih medija, za Niku je interes pokazalo nekoliko europskih klubova i za vjerovati je da će bivši hrvatski reprezentativac potražiti neku inozemnu opciju.
Emil Žgur: Niko ima nekoliko ponuda, za par dana bit ćemo pametniji
''Niko je još u Kijevu, imamo nekoliko opcija, no razgovarat ćemo u ponedjeljak, tada ćemo biti pametniji'', danas nam je rekao Emil Žgur, dugogodišnji obiteljski prijatelj Kranjčarevih i igračev zastupnik.
Definitivno, jedan od najtalentiranijih hrvatskih nogometaša svih vremena mora prelomiti - vratiti se ozbiljnom nogometu ili odustati. Ovo mu je vjerojatno zadnja prilika.
Još od malih nogu bilo je jasno da je nogomet budućnost sina jednog od idola Dinama, legendarnog Cice Kranjčara.
Nogomet mu je bio u krvi, nogomet mu je bio budućnost: Bio je najmlađi kapetan Dinama
Niko je prve nogometne korake napravio u Rapidu, u kojem mu je otac imao status legende, a već sa 16 i pol godina prozivali su ga velikim talentom i budućnosti hrvatskog nogometa, uz nerijetko uspoređivanje s najvećim europskim igračima poput Zidanea.
Prvi službeni nastup za zagrebački Dinamo, zabilježio je 2001. sa 16 godina. Tri mjeseca prije svog 17 rođendana postigao je prvi službeni pogodak u prvenstvu. Sezona 2002./03. potvrdila je silni talent. U Dinamu tada je trener bio Ćiro Blažević, koji mu je dao kapetansku vrpcu kluba, čime je Niko sa 18 godina postao najmlađi kapetan u povijesti Dinama. Te je sezone zabilježio sjajne rezultate, sa Dinamom je osvojio prvenstvo, a bio je i proglašen najboljim igračem lige.
Nakon toga javnost ga je konstantno gurala u reprezentaciju i tražila je od tadašnjeg izbornika Otta Barića da povede Niku u Portugal na Euro 2004.
Ipak, od toga nije bilo ništa, Herr Otto je bio neumoljiv i Niko je na reprezentativni debi morao pričekati do trenutka kad je na klupu sjeo njegov otac. Niko je debitirao protiv Izraela u Varaždinu u kolovozu 2004. i od tada bio je nezamjenjiv reprezentativac u Cicinoj eri.
Dok je Barić bio izbornik javnost ga je gurala u reprezentaciju, kad je Cico sjeo na klupu bio je to nepotizam
Premda je Kranjčar junior dobivao brojne komplimente od proslavljenih trenera, poput Tomislava Ivića, cijela reprezentativna karijera bila mu je protkana brojnim kontroverzama.
U reprezentaciji pod vodstvom oca imao je i dobrih i loših igara no garantirano mjesto u najboljih 11 podijelilo je mišljenja u Hrvatskoj. Puno je bilo onih koji su Nikin zabetonirani status u prvom sastavu smatrali nepotizmom, čak i onda kad je Niko pružao odlične partije.
Nikini nastupu gledali su se pod posebnim povećalom, tražila se dlaka u jajetu i sve skupa bio je to preveliki pritisak za senzibilnog igrača. Cicina tvrdoglavost i stravičan pritisak javnosti, za posljedicu su imali Nikin blijed nastup na SP u Njemačkoj 2006. Nacija je guštala, a ceh je platio Kranjčar stariji.
Najsretniji otkazom Cici bio je baš Niko, preporodio se bez tereta prezimena Kranjčar
Otac mu je zbog neuspjeha na SP-u ostao bez posla, a u debiju Slavena Bilića krenuo je s klupe. Zbog nesnošljivog medijskog naklapanja oko toliko očekivanog transfera, pa rezultata na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj i otkaza ocu, Niko je odbio do daljnjega davati bilo kakve izjave. Lišen pritiska medija i tereta prezimena, Niko se koncentrirao na ono što mu ide najbolje i igrao je sve bolje.
Godinu dana prije Mundijala u Njemačkoj, Niko je postao glavni akter najkontroverznijeg transfera u povijesti hrvatskog nogometa
Početkom 2005. godine zbog loših rezultata kluba, Dinamov dopredsjednik Zdravko Mamić kaznio je igrače smanjenjem plaća, što Kranjčar nije prihvatio rekavši da nisu samo igrači krivi za loše rezultate. Nakon toga stavljen je na transfer listu te je njegov odlazak bio siguran. Vuklo ga se od Milana, Valencije, Portsmoutha do Dinama Kijev i svih moskovskih klubova. Na kraju je završio u najvećem rivalu Dinama, splitskom Hajduku. Taj je transfer bio popraćen ogromnim medijskim zanimanjem i postao je najveća sportska vijest godine.
BBB-i ga zamrzili, Torcida obožavala: Split je postao ''Nikograd''
Iako je bio igrač, a ostao i navijač najvećeg rivala, u Splitu je dočekan kao nitko prije njega. Split je u trenutku postao ''Nikograd'', Torcida je rođenog Purgera prihvatila kao fetivog Splićanina, tisuće oduševljenih navijača Bilih u euforiji je dočekalo Kranjčara u zračnoj luci u Splitu, a navijači Dinama, kao i neki Nikini bivši klupski suigrači, to nikako nisu prihvatili.
BBB-i su palili plave svijeće pred domom njegovih roditelja (kao simbol umrle časti), oblačili su praščića u Hajdukov dres (aludirajući na Nikinu kilažu), a za vrijeme derbija u Maksimiru 2005. gađali su ga bakljama s tribina.
Dinamo je sezone završio u Ligi za ''bedaka'', dok je Hajduk pod vodstvom Nike Kranjčara osvojio svoj posljednji naslov prvaka.
Dolaskom Zorana Vulića na mjesto trenera splitskoga kluba, preselio se sa mjesta playmakera u lijevog veznog igrača, te već u prve 3 utakmice zabilježio 2 gola i 3 asistencije, dok je u reprezentaciji (na istoj poziciji) počeo sa boljim igrama. Od Hajduka se oprostio na Kantridi postigavši pogodak u pobjedi nad Rijekom, 1:0. Zorana Vulića kasnije je proglasio najboljim trenerom s kojim je ikada radio.
Transfer u Portsmouth bio je rekordan, no Hajduk se od njega nije okoristio
Nikin transfer iz Hajduka u Portsmouth, po samoj cijeni, najveći je Hajdukov inozemni transfer ikada, međutim, kako je cijeli niz privatnih osoba sudjelovao u plaćanju Dinamu za Kranjčara, Hajduk se nije previše okoristio novcem koji su platili Englezi.
Prve sezone na Otoku Niko se nije baš naigrao, no već sljedeće je postao standardan i nezamjenjiv prvotimac "Pompeya", držeći svoju momčad pri vrhu ljestvice. Navijači Portsmoutha proglasili su ga najboljim igračem mjeseca listopada i studenog, često je proglašavan igračem utakmice, a uvršten je i u momčad kola.
17. svibnja 2008. pobjedom protiv Cardiffa na Wembleyu postaje prvi hrvatski igrač sa trofejem FA kupa, a zahvaljujući standardno izvrsnim igrama tokom cijele te sezone sve su glasnije špekulacije o velikom i skupom transferu u jedan od vodećih engleskih klubova, najvjerojatnije Arsenal.
Ipak, zadnjeg dana prijelaznog roka, 1. rujna 2009., prelazi iz Portsmoutha u londonski Tottenham za oko 5 milijuna eura, gdje se pridružuje suigračima iz reprezentacije Luki Modriću i Vedranu Ćorluki. U tri godine igranja na White Heart Laneu, Niko je za Spurse odigrao 72 susreta i pri tome je zabio 11 golova. Godinu dana prije isteka ugovora, odlazi u Kijev i od tada na neki način stagnira njegova karijera.
Niko je već dugo udaljen i od hrvatske reprezentacije za koju je kroz sve selekcije odigrao 117 utakmica, a još u rujnu o njegovoj budućnosti razgovarali smo s Emilom Žgurom.
"Već dvije godine mi se pripremamo za novu Nikinu karijeru, ali bilo bi neozbiljno da o tome u ovom momentu govorim. Mogu reći samo da će to biti veliko iznenađenje", rekao je tada Žgur.
Je li istina da će se posvetiti fakultetu?
"I prije sam htio da bude agilniji po tom pitanju. Razgovarao sam o tome jednom sa Slavenom Bilićem, no on tvrdi da danas nije kao u njegovo vrijeme. Puno je teže biti profesionalni nogometaš i studirati. Niko razmišlja o novoj karijeri, no on je samozatajan i nekonfliktan tip, ne govori i ne traži puno. Možda u nogometu to i nisu baš tražene osobine. Živimo ipak u vremenu i kulturi koji traže probitačnost. Niko me često smirivao, on je jednostavno takav. Vrlo je bistar, govori dva strana jezika i ima određene afinitete. O tome će on više reći kada dođe vrijeme."