PRIJELAZNI rok uvijek je izvor brojnih zanimljivosti i špekulacija, uzbudljivo razdoblje u kojem se vuku ključni potezi u formiranju momčadi koji mogu imati dalekosežne posljedice. Ipak, koliko god to razdoblje svima bilo zanimljivo, lijepo je napokon podvući crtu i znati čime raspolažu hrvatski klubovi te se posvetiti praćenju onoga što je ipak najbitnije, a to je sama igra na terenu.
Minimalne promjene još su uvijek moguće. Hrvatski klubovi mogu potpisivati slobodne igrače, a lige u kojima je otvoren prijelazni rok gdje realno mogu još prodati igrača su Saudijska Arabija, gdje se ljetni prijelazni rok zatvara 21. rujna, Grčka, gdje se rok zatvara 26. rujna, i Ujedinjeni Arapski Emirati, gdje rok traje sve do 2. listopada. Nakon toga promjena u momčadi, u smislu odlazaka, sigurno neće biti do zimskog prijelaznog roka.
Iza Hajduka je prilično burno i prometno ljeto na svim razinama. Dogodila se promjena Nadzornog odbora, sportskog direktora i trenera, praktično zaokret cijele filozofije kluba u smislu profila igrača koji se dovode i plaća koje im se daju. U momčadi se nalazi 10 igrača koji tu nisu bili na kraju prošle sezone, a njih 11 napustilo je klub putem transfera, isteka ugovora ili posudbe.
Unatoč tome što je bilo jako prometno, plan prihoda od prodaje igrača ipak nije ispunjen i to je Hajdukova realnost. Na transferima Dominika Prpića i Filipa Uremovića zaradilo se oko 5.5 milijuna eura. Hajduk prošle sezone (u ljetnom i zimskom roku) nije prodao nikoga za ozbiljan novac i ta rupa postoji i dalje.
Rješavanje nekih visokih ugovora u kombinaciji sa spomenutim transferima dalo je klubu prostor da diše, ali da bi protekli rok bio ocijenjen uspješnim u smislu prihoda, morao se dogoditi još barem jedan osjetan transfer nekoga od tri mlada igrača: Brune Durdova, Nike Sigura ili Rokasa Pukštasa.
Interesa je bilo, pogotovo na samom kraju roka za Pukštasa, ali ti upiti nisu zadovoljili ni igrače ni klub. Potpuno je realno očekivati da će se netko od njih prodati već u zimskom roku jer Hajduk to jednostavno mora napraviti. Bez europskih natjecanja samo proizvodnja i prodaja igrača drži klub stabilnim. Drame nema, ali nema ni opuštanja.
Stalne promjene kadrova dugoročno ne donose ništa dobro. Broj neuspješnih sezona kluba u zadnjih 20 godina izravno je povezan s brojem promjena na ključnim pozicijama. Svaka promjena kadra donosi promjenu razmišljanja i filozofije kluba, što je pogubno za bilo kakvo dugoročno planiranje i uspjeh.
Uoči ove sezone pisali smo da Naš Hajduk mora preuzeti odgovornost i kao ključni suvlasnik kluba donijeti strategiju koje se svi moraju držati. Zasad nema naznaka da se na tome prioritetno radi, ali dozvolimo mogućnost da će nas iznenaditi takvim dokumentom.
Postoji puno stvari koje se može i treba kritizirati oko toga kako su i kada odrađene promjene tijekom ljeta, ali jedna stvar ipak je jako pozitivna za klub. Goran Vučević ima apsolutnu podršku svih struktura kluba i navijača da provede stvari koje je zacrtao u sportskom sektoru.
Svi su griješili pa će i on griješiti, ali dojam je da su svi u klubu i oko njega shvatili da se glavom kroz zid ne može i da Hajduk više nema kvalitetnih ljudi koje može tako olako trošiti. Radi se i planira dugoročno, a vrijeme će pokazati je li podrška i obećanje da će imati mir, koje je Vučević dobio pri ulasku u klub, samo fatamorgana ili stvarnost.
Prilikom povratka u Hajduk, Vučević je više puta naglasio da se ne bi vratio sam, nego isključivo s timom ljudi koji odabere. Sam promijeniti ne može ništa i toga je svjestan. Zato se okružio ljudima za koje vjeruje da su sposobni provoditi njegove ideje, ali i sugerirati vlastite. Treba biti iskren pa reći da Francois Vitali, koliko god je njegov mandat bio promašen, nije imao taj luksuz.
Iako se priča još uvijek gradi, struktura sportskog sektora sada je jasna. Složena je po uzoru na Barcelonu i njihov dugogodišnji način funkcioniranja. Glavni sportski sektor kluba u katalonskom divu zove se Secretaria Tehnica, a Vučević je taj način funkcioniranja prisvojio jer je u takvom sustavu radio od 2017. do 2021. godine. U intervjuu za Index prije godinu dana objasnio je kako to točno funkcionira:
"Konkretno, nisam bio skaut, iako je to dio posla, nego se taj sektor sastoji od sportskog direktora i četiri njegova pomoćnika. Uloga je bila takva da smo mi kao pomoćnici, zajedno sa sportskim direktorom, pripremali plan praćenja igrača.
Nakon što bismo se uskladili oko toga koji su nam igrači zanimljivi, imali smo kao pomoćnici maksimalne ovlasti da sami razgovaramo s tim igračima, njihovim agentima i klubovima. Na taj smo način pripremali sve potrebne informacije kako bi sportski direktor imao što lakši posao u trenutku kada se procijeni da je neki igrač taj kojeg želimo dovesti."
Vučević je u tom sustavu bio jedan od pomoćnika, a sada mu je na čelu u Hajduku. Konačna odluka i odgovornost njegova je koliko god drugi u tome sudjelovali i imali slobodu predlagati igrače koje treba pratiti, promovirati iz akademije ili prodati. Disperzija rada postoji, ali disperzija odgovornosti ne postoji i to tako mora biti.
Ljudi koji se primarno nalaze u ovom tijelu su novi glavni skaut kluba Pep Boada, zatim Pep Mercader i Joan Torres koji su s bivšim Vučevićevim šefom stigli u klub ovog ljeta i čiji je primarni posao provedba i koordinacija metodologije rada u omladinskom pogonu. Španjolci su u klub stigli da bi istovremeno radili u akademiji i za potrebe prve momčadi.
Važan član je tehnički direktor i glavni asistent sportskom direktoru Ivan Rakitić. Za njega je zapravo pronađena idealna uloga u ovoj fazi karijere nakon što je nedavno objesio kopačke o klin. Iako se po medijima dosta piše na način kao da on sam ide po svijetu i dovodi igrače u Hajduk, to baš nije tako.
Rakitić je ulogu učenika prihvatio s velikom razinom poniznosti i svjesnosti da je u ovom dijelu nogometa potpuni novak. Njegova energija i ambicija bila je zarazna u svlačionici, a takva je i na katu. Međutim, njegova uloga ključna je u dijelu razgovora s igračima.
Nakon što se donese odluka o tome kojeg igrača se cilja i nakon što se odrade razgovori s klubovima i agentima da se vidi koliko je dovođenje financijski realno, na scenu stupa Rakitić koji s pedigreom jednog od najuspješnijih veznjaka u povijesti nogometa lako pronalazi zajednički jezik s igračima.
Oni ga respektiraju i vjeruju mu te je tako lakše uvjeriti nekoga kome naša liga nije baš toliko privlačna. Upravo to je jedan od razloga zašto je Vučević izjavio da bivši igrači imaju prednost za rad u klubu. Igrači se lakše povezuju i vjeruju nekome tko je prošao ono što oni prolaze, to je jednostavno prirodno.
Gore navedeni ljudi čine najuži krug oko Vučevića, ali nisu jedini koji su ključni za funkcioniranje sportskog sektora. Šef akademije je Mišo Krstičević koji ju vodi u suradnji s tehničkim direktorom Jirijem Plišekom. Potonji je zadužen za metodologiju i planiranje rada, a Krstičević je prvenstveno zadužen za selekciju i doselekciju igrača.
Treba istaknuti i da su se dogodile promjene u skauting službi. Ona se podijelila na video i podatkovnu analizu koju vodi Josip Doljanin te senior skauting koji vode pristigli Španjolci. Navodno je Vučević bio pozitivno iznenađen kvalitetom ljudi koji su prije bili u tom odjelu pa je njegovim dolaskom došlo do promjene strukture i načina rada, ali dobar dio ljudi ostao je i u novom sustavu. Čovjek koji to sve povezuje i nadgleda kao produžena ruka sportskog direktora je Vik Lalić.
Važno je reći da igrači koji su dolazili ovog ljeta nisu bili praćeni i ocijenjeni u potpunosti kroz ovaj sustav. Igrači koji se sada prate u klub će najranije doći u zimskom prijelaznom roku. Prošli prijelazni rok odrađen je na temelju prethodnog znanja i informacija novih ljudi u klubu, a ključnu ulogu u dovođenju tri španjolska igrača imali su Boada i suradnici.
Gore smo naveli da je promijenjeno već više od 10 igrača u prvoj momčadi, ali Vučević i suradnici smatraju da je posao rekonstrukcije momčadi tek ozbiljno počeo. Lako je moguće da će sljedećeg ljeta Hajduk imati potpuno novi kadar u odnosu na ono što je Vučević zatekao po dolasku u klub. Zato je ovo "godina stabilizacije", kako ju je Vučević nazvao prilikom svog predstavljanja.
Dakle, gore navedeno je sustav sportskog sektora kako je sada posložen u klubu. Sve izgleda logično i nogometno ispravno, ali svaki navijač Hajduka zna da to sve skupa ništa ne znači ako se kod prve krize igre i rezultata opet dogodi ishitrena odluka i razbije sve što se gradi. Jednom se s tom praksom mora prestati i dati povjerenje ljudima da rade dugoročno.
Iako je sustav na neki način pod velikim utjecajem toga kako se radilo i radi u Barceloni, Vučević je svjestan da je nemoguće samo nešto iskopirati u Hajduk i očekivati da će funkcionirati. Hajduk ima svoje specifičnosti koje se moraju poštovati i iskoristiti na najbolji način da bi se postigao uspjeh.
Osnovni cilj cijelog sustava je da Hajduk iskorači iz principa Malog i Velog mista te da klub dovodi i odgaja igrače koji su prilagođeni modernom nogometu. To znači da se tehnički talent, koji je na ovim prostorima gotovo genetski usađen, mora nadograditi tako da igrači budu taktički obučeni, ali prije svega fizički spremni za seniorski nogomet.
Trka, eksplozivnost i moć ponavljanja ključni su faktori modernog nogometa i toga Hajduku jako puno nedostaje. Zato i ne prodaje više igrače (osim rijetkih iznimki) u najbolje klubove, to je realnost.
Akademija je ključ svega. Vučević želi da mu momčad ima barem 50 posto nositelja igre koji su prošli školu Hajduka, ali je svjestan da u ovom trenutku to nije moguće. Pred Vučevićem i Hajdukom je dug put da bi postigli ono što žele, a na tom putu će trebati jako puno strpljenja navijača.
Dakako, sve to pada u vodu ako će akademija raditi na jednom i pol terenu kao do sada. Hajduk treba hitno ulaganje u infrastrukturu jer bez toga neće biti ničega. To nije zadatak sportskog sektora nego predsjednika i vlasnika kluba.
Oni su na potezu.