ALF RAMSEY nije baš volio strance, a za njega su to bili svi koji nisu Englezi. "Dobrodošli u Škotsku", rekao mu je svojedobno jedan lokalni novinar kad je stigao u Prestwick. "Mora da se jebeno šališ!?" odgovorio mu je slavni engleski nogometaš i trener. Jednom je u Moskvi imao priliku pogledati predstavu u Boljšoj teatru, ali je radije otišao u britansko veleposlanstvo pogledati film o Alfu Garnettu. Nije imao smisla za kontinentalnu sofisticiranost, ali najveću lekciju dobio je od Mađara, za The Guardian piše Jonathan Wilson.
Ramsey je bio desni bek u studenome 1953. godine, kad je Mađarska predvođena Ferencom Puskásem, Nándorom Hidekutijem i Józsefom Bozsikom demolirala Englesku na Wembleyju 6:3. Bio je to trenutak u kojem se engleski nogomet konačno osvijestio. Moderni nogomet možda je dobio pravila u Engleskoj i svijetom su ga proširili britanski učitelji, mornari, bankari i industrijalci, ali Engleska više nije mogla tvrditi da je iznad svih. Jednog maglovitog popodneva na Wembleyju, mit o engleskoj superiornosti zauvijek je uništen.
Uslijedilo je razdoblje radikalne promjene. Oblik i stil igre koji su ostali nepromijenjeni četvrt stoljeća bili su razmontirani. Tradicionalna engleska igra preko krila koja je svoj vrhunac dosegnula samo šest mjeseci prije poniženja protiv Mađarske, kad je Blackpool predvođen Stanleyjem Matthewsom u dramatičnoj finalnoj utakmici FA kupa pobijedio Bolton 4:3, više nije imala previše smisla. Nekadašnja formacija W-M promijenila se u 4-2-4, a potom u 4-3-3.
Ramsey je veći dio karijere igrao kod Arthura Rowea, trenera koji je osmislio "dupli pas" i njime doveo Tottenham do naslova 1951. godine te koji je tako dobro poznavao mađarski nogomet da je u Mađarskoj održao niz predavanja. Možda je zato Ramsey bio predodređen za preispitivanje engleskog nogometa. Kao trener Ipswicha koji je povukao lijevo krilo Jimmyja Leadbittera i čudesno osvojio ligaški naslov 1962. godine, bio je predvodnik avangarde, piše Wilson.
Do trenutka kad je Ramsey vodio Englesku do slave na Svjetskom prvenstvu 1966. godine, povukao je oba krila i razvio rani oblik sustava 4-4-2. Ramsey to nikad nije priznao, vjerojatno ni sam sebi, ali pokretač revolucije koja je Englesku dovela do svjetskog naslova bio je upravo poraz od Mađarske. Engleska nije jedina nacija koja je imala koristi od mađarskih lekcija. Izravno ili neizravno, svaki svjetski prvak od Urugvaja 1930. godine bio je na neki način oblikovan nogometnim procvatom koji se u Budimpešti dogodio u godinama neposredno nakon Prvog svjetskog rata i dijaspore koja je uslijedila.
No dok se ostatak svijeta nastavio prilagođavati, engleski nogomet ostao je izoliran, uvjeren da će pobjednička formula koju je pronašao zauvijek ostati primjenjiva. Neke su se ekipe ipak razvijale, ponajprije Liverpool, čija je dominacija krajem 70-ih i početkom 80-ih dijelom utemeljena u promjeni prema strpljivijem pristupu nakon što je momčad Billa Shanklyja pretrpjela dva neugodna poraza od taktički inteligentne Crvene zvezde u Kupu prvaka 1973./1974.
"Europljani su pokazali da je gradnja odozada jedini način igre. To je počelo u Europi i mi smo to prilagodili našoj igri u Liverpoolu jer naš sustav je uvijek bio kolektivni. U Liverpoolu smo shvatili da ne možemo postići gol svaki put kad imamo loptu. I to smo naučili od Europe", objasnio je Shankly.
Do kraja desetljeća, nastavlja Wilson za Guardian, engleske momčadi ne samo da su učile od europskih, nego su i dovodile europske nogometaše. Nizozemci Arnold Mühren i Frans Thijssen bili su dio Ipswichevog uspjeha pod Bobbyjem Robsonom. Možda bi ih došlo i više da nije bilo zabrane nakon Heysela 1985., ali do prvog izdanja Premier lige 1992. godine, u cijeloj ligi bilo je samo 13 igrača izvan Velike Britanije i Irske.
To se ubrzo promijenilo. Sve veća financijska snaga engleskih klubova, u kombinaciji s Bosmanovim pravilom, omogućila je tim klubovima da privuku velike inozemne zvijezde kao što su Eric Cantona, Jürgen Klinsmann, Ruud Gullit, Dennis Bergkamp, Gianfranco Zola, Gianluca Vialli. S njima je započelo prerastanje Premier lige u glavno nogometno natjecanje svijeta. Svatko je donio svoje ideje, svoj način rada i to je neizbježno počelo mijenjati i mentalitet i pristup engleskih igrača koji su s njima trenirali i igrali, ukazuje Wilson.
Međutim, još veći je utjecaj imao jedan trener. Arsene Wenger uvukao je engleski nogomet u novo doba pomoću trikova kao što su poboljšana prehrana, ciljani protunapadi i detaljno poznavanje inozemnog tržišta transfera. Danas su to temeljne strategije, ali u ono doba bile su revolucionarne, a Wengerov je problem bio taj što su do njegova odlaska 2018. godine svi to prihvatili. Njegove su inovacije postale standard.
Nakon razočaranja kratkim mandatom Jozefa Vengloša u Aston Villi, Wenger je bio dokaz da europske ideje mogu uspjeti u engleskom nogometu. Uskoro su pristigli Gérard Houllier, Rafa Benítez, José Mourinho, Carlo Ancelotti i Roberto Mancini. Premier liga postajala je sve manje engleska liga, a sve više svjetska liga koja se igra u Engleskoj, a većina njenih najboljih trenera su Europljani.
I tako smo došli su modernog doba, do velikog obračuna Pepa Guardiole i Jürgena Kloppa, do susreta dvaju nogometnih škola, jedne nizozemske filtrirane kroz Španjolsku i druge karakteristično njemačke, premda porijeklom iz Sovjetskog Saveza. Osim Alexa Fergusona, Kennyja Dalglisha i Manuela Pellegrinija, svi ostali treneri koji su osvajali Premier ligu bili su iz kontinentalne Europe. Wilson smatra da se svjetska popularnost Premier liga uvelike svodi na brak britanske opsjednutosti brzinom, trudom i fizikalijama te suptilnijih stranih ideja o pozicioniranju, obliku i tempu.
Možda je ovo i lekcija o međuratnoj Budimpešti. Nakon što su Britanci donijeli nogomet, zašto se ovaj grad pokazao tako plodnim? Dijelom je to posljedica kombinacije ubrzane urbanizacije koja je ostavila prazne prostore, idealne za igrališta za djecu te pisaca i intelektualaca koji su u kavanama debatirali o nogometu i razvijali prve taktičke teorije. Do širenja tih ideja došlo je zbog ekonomskih i političkih previranja koje su izazvale egzodus nadarenih. Ujedno je to i posljedica činjenice da je Budimpešta bila živopisna mješavina ideja, kultura i etniciteta.
Današnji je engleski nogomet sportski ekvivalent toga. Više nije nečuveno vidjeti Marcela Bielsu uz aut-liniju u Barnsleyju ili Phillipa Cocua u Northamptonu. Strani utjecaj je posvuda. Je li taj priliv stranih igrača usporio razvoj mladih engleskih nogometaša? Možda, ali to je u istoj mjeri posljedica toga što bogati klubovi skupljaju mlade talente i ne pružaju im priliku zaigrati. Kad se ipak probiju, ishod teško može biti bolji ili okruženje izazovnije.
Jedini međunarodni trijumf engleskog nogometa proizašao je iz poraza od Mađarske koji je dokazao da su lokalne ideje postale staromodne. Međunarodno najuspješniji engleski nogometni klub temeljito je preoblikovan porazima od jugoslavenske momčadi. Njegov iskorak u modernost vodio je Francuz. Inovacije i razvoj potaknuti su interakcijom ideja. Trenutačno je Premier liga, bez obzira na sve njene nejednakosti i mane, uistinu internacionalna, mjesto na kojem se različite teorije mogu sukobljavati, testirati i usavršavati.
Ako se to promijeni kao rezultat Brexita, ako europski utjecaj bude manji, posljedice u budućnosti mogu biti samo štetne, zaključuje Wilson u Guardianu.