Prije Eura 1980. bili su amateri, a onda se sve promijenilo

Foto: Guliver Image/Getty Images, Uefa.com, Montaža Index

OSTALO je još točno 24 dana do početka Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, koja je po treći put domaćin završnog turnira najboljih momčadi Starog kontinenta. Inicijalni Euro 1960. održan je u Francuskoj, baš kao i turnir 1984., kad su se domaćini predvođeni Michelom Platinijem okitili svojim prvim velikim nogometnim zlatom. 
 
Premda u Francuskoj ovog ljeta neće biti nogometne sile kao što je Nizozemska, a tamo ćemo gledati Sjevernu Irsku, Island, Albaniju i Wales, reprezentacije iz drugog, pa čak i trećeg razreda europskog nogometa, ne treba sumnjati da ćemo punih mjesec dana uživati u spektakularnom nogometu.
 
Dok ludnica 10. lipnja ne krene, odbrojavamo do Eura uz zanimljivije priče iz povijesti Eura, najljepše golove, legendarne utakmice i najbolje igrače.
 
Odbrojavanje je počelo.
 
24. Zapadna Njemačka – Belgija 2:1, finale EP 1980.
 
Belgija je danas jedan od najvećih favorita za naslov europskog prvaka. Mlada, potentna momčad prepuna superzvijezda iz najjačih europskih momčadi s razlogom puca na najviši plasman u Francuskoj. Na vratima će stajati Chelseajev Thibaut Courtois, jedan od junaka Atleticovog plasmana u finale Lige prvaka prije dvije godine. U obrani će igrati Thomas Vermaelen i Jan Vertonghen, a prava je šteta što se ozlijedio kapetan Vincent Kompany, jer s kapetanom u momčadi obrana bi bila prvoklasna.
 
Danas je Belgija možda i prvi favorit za zlato, a do 1980. bili su amateri 
 
Ako je obrana odlična, što reći za sredinu terena po kojoj operiraju Eden Hazard, Kevin De Bruyne, Radja Nainggolan i Axel Witsel? Možda i najbolji vezni red na Euru. Napad je također strašan. Divock Origi, Romelu Lukaku, Mousa Dembélé i Christian Benteke, sve redom napadački monstrumi, koji mogu uništiti svaku obranu na svijetu.
 
Ukratko, izbornik Belgije, legendarni Marc Wilmots više problema ima kako pomiriti Flandriju i Valoniju i riješiti političke trzavice koje potresaju zemlju i prijete raspadom države, nego kako sastaviti momčad koja uz malo sreće može i do naslova prvaka Europe.
 
Belgija je danas nogometna supersila, a njen pionirski ulazak među velike igrače dogodio se na Euru u Italiji 1980. Do tog turnira Belgija je u svojoj povijesti na velikim natjecanjima pobijedila u samo dvije utakmice, desetljećima je bila kanta za napucavanje svakog tko je stigao, a onda, krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća stiglo je zlatno doba belgijskog nogometa, kako klupskog tako i reprezentativnog. 
 
Pod vodstvom izbornika Guya Thyskroza igrači poput golmana Jean-Marie Pfaffa, desnog beka Erica Geretsa te napadačkog dvojca Jana Ceulemansa i Frankyja Van Der Elsta, promijenili su paradigmu belgijskog nogometa zauvijek.
 
Legendarni vratar minhenskog Bayerna Jean-Marie Pfaff jednom je izjavio:
 
''Prije Eura 1980. bili smo amateri. Nakon toga sve se promijenilo.''
 
Prvo mjesto u ''skupini smrti'' s Italijom, Engleskom i Španjolskom
 
Europsko prvenstvo u Italiji po prvi se put igralo sa završnim turnirom na kojem je sudjelovalo osam reprezentacija. Sudionici završnog turnira bili su podijeljeni u dvije skupine po četiri momčadi, prvoplasirani timovi igrali su odmah finale, dok su drugi u skupini igrali za treće mjesto.
 
Belgija je već u skupini pokazala da misli ozbiljno. Engleska predvođena Kevinom Keeganom i nakrcana igračima Liverpoola, Nottingham Foresta i Aston Ville, momčadi koje su tih godina bile pretplaćene za naslove prvaka Europe, bila je veliki favorit. Ipak, Belgiju pobijediti nisu mogli i s tih 1:1 čak su trebali biti i zadovoljni jer su te večeri u Torinu ''autsajderi'' bili puno bolja momčad.
 
Ray Wilkins je zabio prekrasan gol u 26. minuti, no samo tri minute poslije izjednačio je Ceulemans. Rezultat se do kraja nije mijenjao, a nakon utakmice engleski navijači demolirali su tribine stadiona u Torinu i najavili su ono što će pet godina kasnije napraviti na Heyselu.

U drugom kolu Belgija je golovima Geretsa i Coola svladala jaku Španjolsku i u zadnjem kolu trebao im je remi s domaćinom Italijom kako bi izborili finale. Tako je i bilo. Disciplinirana momčad Crvenih vragova na rimskom je Olimpicu izdržala sve napade strašnih domaćina, koji će dvije godine poslije postati svjetski prvaci  i s velikih 0:0 došla je na samo 90 minuta od naslova prvaka Europe.

Do zlata je trebalo ''samo'' proći dosadnu i nepobjedivu Njemačku
 
Belgija je izborila senzacionalno finale, no da bi došli do zlata morali su proći dosadni njemački stroj, reprezentaciju koja je u proteklom desetljeću osvojila naslov svjetskih i europskih prvaka, bila druga u Europi i treća na svijetu te nametnula se kao najjača nogometna sila tog vremena. Schumacher, Stielike, Hans-Peter Briegel, Bernd Schuster, Hrubesch, Allofs, predvođeni ponajboljim nogometašem tih godina, genijalnim Karl-Heinz Rummeniggeom prošetali su se kroz grupu i do finala im je bod uzela samo Grčka.
 
 
Utakmica života Horsta Hrubescha
 
Schuster i Rummenigge bili su nominalno prve zvijezde momčadi koju je vodio Jupp Derwall, no finale je obilježio igrač iz drugog plana. Horst Hrubesch, igrač HSV-a, koji će se tri godine poslije popeti na vrh Europe zabio je već u desetoj minuti. Belgijanci su napadali, tražili su izjednačenje i do njega su došli 15 minuta prije kraja kad je iz penala zabio René Vandereycken. Pedeset tisuća gledatelja na Olimpicu čekalo je produžetke kad je Hrubesch zabio jedan od valjda nekoliko tisuća njemačkih pobjedonosnih golova u posljednjim sekundama utakmice.

Međutim, taj gol postignut u 89. minuti također ima svoju priču. Nijemci su imali korner s lijeve strane, a Rummenigge je prije nego li će ubaciti loptu rekao kamermanu da fokusira Hrubescha, jer lopta će ići baš na njega. Zbunjeni snimatelj poslušao je upute velikog Nijemca i snimio je gol koji je Njemačkoj donio drugi naslov europskog prvaka.
 
Belgijanci su bili razočarani, užasno su teško podnijeli poraz, ne znajući da je to finale bilo samo početak stvaranja  generacije koja će šest godina kasnije, na Svjetskom prvenstvu u Meksiku doći do polufinala. A da nije bilo genijalnosti Malog zelenog, tko zna gdje bi im i onda bio kraj. Jer u Meksiku su, baš kao i u Italiji, igrali prekrasan nogomet, neusporedivo ljepši i atraktivniji od onog njemačkog, sterilnog, dosadnog, ali i prokleto učinkovitog.

 
 
 
 
Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.