TOTALNO DRUGAČIJI NOGOMET Korak po korak pokazali smo kako City razvaljuje suparnike (2. dio)

Foto: Getty Images / Guliver image, Index, Twitter

U UVODNOM tekstu o fantastičnoj igri Manchester Cityja, koji pojašnjava teorijske postavke Juego de Posiciona, u nastavku analize Guardiolinog stroja izdvajamo konkretne situacije iz njihovih utakmica i objašnjavamo kako City taktički razvaljuje svoje protivnike. 

Višak u zadnjoj liniji 
 
U analizi prve utakmice protiv Napolija u skupini Lige prvaka (pobjeda Cityja 2:1) već smo se dotaknuli ''lažnih bekova'', izuma koji je Pep koristio još u Bayernu, kada je od Alabe i Lahma napravio vezne igrače. Ove sezone Cityjeva formalna četvorka u zadnjoj liniji uglavnom se pretvara u trojku u kojoj Kyle Walker postaje stoper, a Delph se uvlači u sredinu terena kako bi postao dodatni vezni igrač.
 
Korist takvog mehanizma je višestruka. Ako igraju protiv suparnika koji upražnjava visoki pritisak, linearnom brojčanom analizom može se ustvrditi kako je uvijek lakše loptu uzeti dvojici nego trojici stopera. Lažni bek svojim uvlačenjem u sredinu terena nudi i okomitu opciju stoperima na lopti, što znatno otežava suparniku u namjeri da City s loptom otjera na bok, tamo gdje je loptu najlakše izgubiti. Sam Pep rekao je kako je u prosjeku potrebno barem 15 dodavanja kako bi se posjed i lopta stabilizirali te momčad zauzela optimalan raspored za napad. Zbog toga je nužno imati opcije u zadnjoj liniji, i to njih puno.
 
 
 
Stones pokušava iznijeti loptu protiv visokog presinga Napolija. Prva opcija mu je povratna lopta na Edersona, koji je sjajan u igri nogom. Druga opcija je Fernandinho po okomici (crvena strelica). Treća opcija je Otamendi (crna strelica), ali valja vidjeti kako Callejón (desno krilo Napolija) nije u mogućnosti jednostavno odsjeći Otamendija zbog Delphovog uvlačenja u sredinu terena – prioritet je uvijek braniti sredinu, a ne stranu. Stones ima puno izlaza iz ove situacije. Imat će ih i Otamendi. 
 
Jedna od odrednica kvalitetnog pozicijskog nogometa je stvoriti višak, pa makar i u zadnjoj liniji ili u svom šesnaestercu. I premda se neopreznom oku takva organizacija napada može činiti poprilično nepotrebna, ona omogućava Cityju da ugrize suparnika baš kad ga je uspavao.
 
City je u ovom segmentu pokazao veliku prilagodljivost. U slučaju da se suparnik postavi usko i tako blokira pas prema Fernandinhu i Delphu, ostaje puno prostora za bočne stopere da iznesu loptu, kao Otamendi protiv Chelseaja:
 
 
Stabilnost u posjedu
 
Više od svega nabrojanog, City ima nemjerljivo bolju stabilnost u posjedu. Ekipa koja nastoji napadati i preuzimati inicijativu u svakom trenutku utakmice, koja u sastavu ima Sterlinga, Sanea, Aguera, Silvu i De Bruynea, defenzivno je vrlo ranjiva. Lani bi Cityjevi kiksevi u pravilu završavali totalnim urušavanjima strukture u kojima bi suparnik iskoristio golem nebranjeni prostor ispred svoje zadnje linije. U ovako postavljenoj igri, čak i u slučaju gubitka lopte, City ima 5 igrača iza lopte. Dvojica (Delph, Fernandinho) su postavljena centralno, što znači da odmah mogu pritisnuti suparnika u zoni iz koje im najviše može nauditi (a to je sredina terena), dok su fleksibilnost i brzina zadnje trojke mnogo veće u ovom sastavu, gdje oni stignu pokriti oba boka, u slučaju da suparnik tu napadne.
 

 
Ovako izgleda tipično Cityjevo pozicioniranje u organizaciji napada. Stones ostaje u sredini obrane, Otamendi i Walker postaju bočni stoperi, a Delph se s boka pridružuje Fernandinhu u sredini terena. Sada imaju pet igrača za obranu prostora najranjivijeg na kontranapade. 
 
Situacije koje se ''stvaraju same''
 
Takva struktura u organizaciji napada vrlo često dovodi do neadekvatnog odgovora suparnika. Cityjeva igra baš zbog kontinuiranog stvaranja pozicijske prednosti ima nevjerojatnu mogućnost ubrzanja ''do stotke''.


 
Ovdje vidimo naoko najnormalniju situaciju u kojoj je Chelsea napunio sredinu terena jer se tamo pojavio i De Bruyne. To ostavlja puno prostora Walkeru.
 
 
On ima neometan pas prema Sterlingu. Tim dijagonalnim dodavanjem Chelseajeve linije su u opasnosti biti razbijene ako se netko zabije između njih. To De Bruyne nepogrešivo koristi i prilazi Sterlingu s kojim lako rješava situaciju 2 na 1 koja englesko krilo gura u završnu fazu napada:
 
 
Da bi se bolje razumjele zakonitosti ovakve igre, potrebno je odbaciti većinu tradicionalnih nogometnih okvira. 
 
Pozicija je sve
 
Ljudski mozak je neobična stvar, istovremeno neograničen bazen informacija i ograničena trafostanica za njihovo procesuiranje u vremenu potrebnom za tjelesnu reakciju. U nogometu nema previše vremena. Odluke u igri često djeluju jako instinktivno, najčešće jer to zapravo i jesu – treningom usmjereni nagoni. Zadaća svakog trenera je pravilno usmjeriti taj instinkt. I još bitnije, dovesti ga u situaciju u kojoj se najbolje može realizirati. To je ujedno i najteža zadaća – promijeniti prirodu igrača, način na koji razmišlja u svjesnom dijelu svoje psihe, kako bi ona postala podloga za brze, nesvjesne reakcije na terenu.
 
Suigraču se nikada ne prilazi ako ima loptu pod potpunom kontrolom jer se time suparniku olakšava čitanje akcije. To se ne uči u nogometnoj akademiji. Još manje pod taj opis spada Delphovo utrčavanje u sredinu terena kada su stoperi pod pritiskom te sprintanje na bok kada imaju otvoren prostor ispred sebe. Zašto je tako? Zato što je pozicija – sve. A instinkti koji se bave pozicioniranjem u Cityju su dovedeni skoro do savršenstva. 
 
Thierry Henry opisao je nogomet Pepa Guardiole kao ''onaj u kojem postoje tri P-svetinje: Play, Possession i Position''. Najvažnija je baš pozicija. Ona je preduvjet za druge dvije P. Ne može postojati dobar protok lopte (play) ako igrači nisu dovoljno kvalitetno razmaknuti da i stvore prostor za igru i rašire suparnika. Ne može postojati dobar i kontinuiran posjed ako igrači nisu kvalitetno skupljeni kako veze između njih ne bi pucale. Ne može postojati ni jedno ni drugo ako daleko od lopte i oka kamere nemate devet igrača koji svojom kretnjom omogućavaju optimalan prostor dvojici igrača koji sudjeluju u dodavanju.

Pozicija je sve. Ona je kratkoročni cilj svake akcije i osnova svake pozicije. Što ako je Juego de Posicion uistinu sustav koji je otkrio optimalnu poziciju svakog igrača na terenu u svakoj mogućoj situaciji? U kakvoj su prednosti ekipe koje ga koriste u odnosu na sve ostale?
 
 

 
Ponovno City protiv Napolija. Stoperi stavljaju jednu dugu loptu pod kontrolu, a Delph izvanredno čita kako se Napoli povlači. U tom trenutku njegova zadaća nije ulazak u sredinu terena nego istrčavanje prema aut liniji:
 
 

 
Sada je jasno i zašto – Otamendi ima prostora na lopti i Delphovo zadržavanje u sredini samo bi ga ugušilo navlačeći igrače u taj dio terena. Pri promatranju opcije za sljedeći pas treba primijetiti kako Silva uopće ne kreće prema Otamendiju – shvaća da je on višak između linija i da će suparnik biti probijen ako bude vjerovao suigraču da će mu lopta stići baš tamo gdje se on nalazi, u optimalnoj poziciji za razbijanje linije.
 
 
I oba kratkoročna cilja u akciji su ostvarena. Silva je primio loptu kao višak između linija, a Delph je u dovoljno dobroj poziciji da primicanjem prema sredini terena pomogne u sprječavanju eventualnog kontranapada.
 
Možda i najbolji prikaz Cityjeve pozicijske igre i njihove svrhe je priprema drugog pogotka na istoj utakmici:
 
 
Fernandinho i Delph zauzimaju svoje mjesto u sredini terena kojim barem malo privlače Napolijeve veznjake prema sebi. Jesus okupira stopere i onemogućava im dublji izlazak i pomaganje, dok Sterling i Sane (žuto) šire igru i suparnika na krilima, bez uvlačenja u sredinu terena. Ovo omogućava veliki manevarski prostor za igru između i pored njihovih linija dvojici najopasnijih igrača, De Bruyneu i Silvi (crveno). Ovakvo pozicioniranje nije optimalno samo za prvi pas koji ide od Fernandinha prema Sterlingu nego i u sljedećoj fazi nudi veliki broj opcija protiv suparnika koji je lošije postavljen.
 
Cilj u igri – sloboda za De Bruynea i Silvu
 
Nije nikakva tajna da su Belgijac i Španjolac dva najkreativnija igrača Cityja, oni koji omogućuju da pozicijska igra Cityja bude na ovakvoj razini. Nije tajna da je primarni cilj igre baš njih dovesti u prednost. Napoli, Watford i Liverpool samo su neke od ekipa koje nisu znale reagirati na Cityjevu organizaciju napada pa su njih dvojica uživali puno veći prostor nego što je to prihvatljivo.

Pritom se često ciljano prazni središnja zona terena kako bi se oslobodio i pripremio prostor za njihovo utrčavanje. Jesus ili Aguero se zbog toga puno rjeđe nego Messi u Barceloni spuštaju u središnjicu terena kao dodatni veznjaci. Tko god vam je rekao da Pep i dalje igra s lažnom devetkom, taj je zatupljen terminologijom koja se koristi bez ikakvog razumijevanja. Cityjevi napadači su čiste devetke. 
 

 
Napolijeva vezna linija namamljena je visoko zbog pozicioniranja Delpha i Fernandinha, što otvara prostor između linija De Bruyneu i Silvi. Opet treba primijetiti – nijedan od njih ne prilazi lopti, poštuje poziciju u kojoj se nalazi i vjeruju da će ih suigrači baš tamo aktivirati.

Utakmica s Chelseajem ponudila je uzorke tipične za ovaj City. 
 

 
De Bruyne prima jednu loptu široko. Ostatak suigrača prazni sredinu terena što mu omogućava da zabode unutra:
 

 
Zahvaljujući fantastičnim tehničkim mogućnostima, može pogoditi paralelu sasvim na suprotnu stranu:
 

 
Tamo su Silva i Fernandinho poštivanjem pozicije došli u situaciju laganog viška 2 na 1 (Sane na krilu odvlači beka koji kasni u pomoć sredini terena). 
 
Remek-djelo protiv Napolija
 
Ako se sve ove postavke i zahtjevi čine strahovito rigidnima, treba reći kako baš iz tih postulata proizlazi sve ono što je kod Cityja toliko neobranjivo i neodoljivo. Set kretnji i suradnje u igri bez lopte protiv Napolija najbolji je ovosezonski dokaz svjesnosti o sustavu igre i njegovim beneficijama, ali i slobode u kretanju jednom kada napad uđe u završnu fazu.
 
Sve je započelo klasičnim Fernandinho-Delph duetom koji je uspio stabilizirati posjed u sredini terena:


 
Fernandinho pogađa dijagonalu na Sterlinga (baš su preko krila ciljano otvarali napade protiv Talijana), a treba primijetiti i De Bruyneov ulazak između linija:


 
Na suprotnoj strani isto radi i Silva (crveno), što Napolijevu vezu uvlači prema njihovom golu i lopta može slobodno cirkulirati na drugu stranu terena:
 

 
 
Tamo stiže do Sanea, a Napolijev blok puca. Jesus odvlači posljednjeg stopera prema golu, što otvara Silvi veliki koridor u samu završnicu:
 

 
U nju City stiže s puno igrača i tako je sva ljepota Juego de Posiciona dobila i numeričku vrijednost.
 

 

 

Presing kao logičan slijed, duge lopte kao napredak
 
''Gegenpressing'' ili ''kontrapresing'' je pritisak na loptu i nastojanje da se ona osvoji u nekoliko sekunda nakon njezinog gubitka. Takav mehanizam nije ništa novo za Pepove ekipe i logično je da koristi obranu koja se može igrati duboko u suparnikovom polju, a jedna od prednosti Juego de Posiciona je to što njegova struktura i međusobne veze omogućavaju brzu transformaciju u fazu obrane.
 
Ipak, ono gdje je City po Pepovim riječima najviše radio (premda je jasno kako se radi o pasivnoj agresiji uzrokovanoj averzijom prema otočkom nogometu) su druge lopte. Odbijene i nekontrolirane lopte (posebno na sredini terena) često su izvor kaosa ekipi koja nastoji držati utakmicu pod kontrolom te je nužno da osvoji većinu takvih lopti. Dobra igra Cityja u tom segmentu ne počiva na fizičkoj superiornosti njegovih igrača u duelima za takve lopte, nego ponovo izrasta iz dobrog pozicioniranja i kompaktnog pomicanja duž terena. 
 

 
Tipična situacija po gubitku lopte duboko u suparnikovoj polovici - napadač ganja loptu dok se svi ostali primiču kao kompaktan blok koji oduzima opcije suparniku.
 

To je urodilo plodom i Reina je prisiljen izbiti loptu:
 

 
Fernandinho je u skoku, ali bitnije od toga je primijetiti kako u svim smjerovima postoje suigrači koji su spremni za loptu odbijenu u bilo koji dio terena. Pep je kvalitetnijom implementacijom ovog segmenta u igru svoje ekipe uspio pomiriti zahtjeve koje postavlja i dalje dominantan stil u ligi te svoje (pomalo patološke) potrebe za apsolutnom kontrolom svakog napada i posjeda. 
 
Svi navedeni mehanizmi tek su dio onog što možemo vidjeti na njihovim utakmicama, a baš ih fleksibilnost i prilagodljivost na različite suparnike/uvjete igre čini toliko dobrima na svim poljima. Analizu i situacije iz ovog teksta valja promatrati kao širi okvir te su poneki mehanizmi podložni izmjenama i korekcijama, ali jedno je u njihovoj igri sigurno – pozicija je sve.

 

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.