Kako Sevilla izmišlja igrače i što od nje može naučiti slavni Liverpool

REMI između Liverpoola i Seville (2:2) na otvaranju Lige prvaka ponudio je mnogo od onoga zbog čega volimo nogomet. Susret engleskog giganta i najposebnije europske momčadi razveselio je vjerojatno sve koji su ga gledali.

 

 

Iako smo mogli svjedočiti "na papiru“ atraktivnijim dvobojima u Ligi prvaka, sinoćnji susret ogledni je primjer dviju ekipa koje znaju što žele, a sukob filozofija urodi dobrom utakmicom, iako obje nisu odigrale susret za pamćenje. Ne treba puno u nogometu da se zadovolje apetiti gledatelja za dobrim nogometom i logičnim strategijama. Sevillin plan bio je spustiti tempo utakmice – s tri nisko pozicionirana veznjaka u dugim periodima su ostvarivali višak u prvoj fazi napada te razvlačili prednju trojku Liverpoola koja nije mogla toliko konstantno vršiti pritisak. S druge strane, dosta pasivnu i krutu Sevillinu zonsku obranu koju uvijek čini barem 8 igrača, Liverpool je znao probiti. Nisko postavljenim bekovima otvarao se veliki prostor uz liniju u napadu po cijeloj širini terena, a tu su Mane, Firmino i Salah maksimalno koristili međusobna protrčavanja i odvlačenja braniča tako da bi uvijek jedan našao malo prostora između suparničkih linija. Konstantnim ulascima veznih igrača iz drugog plana Liverpool je uvijek imao dosta igrača u završnici, a rotacije između svih pozicija i zona učinile su ih jako nepredvidljivima. Kloppov ideal o 10 igrača u polju koji podjednako daju jednako u oba smjera ne izgleda daleko od ostvarenja.

 

 

 

 

 

 

Iako je fantastičnom Nijemcu često spočitavano kako ide glavom kroz zid i gura nogomet luđačkog tempa bez obzira na okolnosti, igra momčadi pokazuje da je takve ideje prilagodio onome što ima u svlačionici. Ispravno je detektirao nedostatak bitnije klase u sredini terena, pa je fokus igre maknuo prema prednjem dijelu terena. Za razliku od nekih prijašnjih etapa gdje bi se takav plan raspao uslijed nedostatka strukture, Klopp sve češće koristi vezni red kao niz osigurača koji nudi balans cijeloj ekipi. Ipak, i u takvoj, ispravnoj dijagnozi, opravdano se postavlja pitanje najvećeg Liverpoolova problema.

 

 

Usprkos aktivnosti na tržištu, Liverpool je svih ovih godina propustio dovesti igrača u sredini terena koji će kontrolirati tempo i ritam napada. Wijnaldum je vrlo dobar igrač, ali nije tip koji može konstantno oplemeniti igru na vrhunskoj razini. Liverpoolu nedostaje igrač nakon čijeg će pasa napad biti bolji a suigrači imati više prostora prije njegova primanja. Iluzorno je očekivati da Modrić, Verratti ili Kroos budu realne opcije za dolazak u tu ulogu, ali cjelokupna Liverpoolova skaut služba trebala bi se posvetiti samo tome. Coutinho nije taj tip - prvo zato što je teško nakon ovoljetne sapunice očekivati kako ostaje u Engleskoj dugo, a drugo zato što je dribler, a ne organizator igre. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati šampionske momčadi koje su rezultat postigle bez "malog trenera“ na terenu. I baš u potrazi za igračima "ispod žita“, Liverpool može puno naučiti od sinoćnjeg suparnika.

 

 

 

Revolucija koju je u ponosu Andaluzije poveo Ramon Rodriguez Verdejo, poznatiji kao Monchi učinila je od, za standarde najviše nogometne klase, skoro pa siromaha – najtrofejniji klub u europskim natjecanjima u posljednjem desetljeću. Sposobnost da za siću uzmu relativno nepoznatog ili odbačenog igrača, pretvore ga u nositelja igre i učine ga odličnim, koncept je koji u barem manjem dijelu mora preuzeti Liverpool. Engleski klub je slavan, bogat i popularan, ali na ljestvici takvih faktora postoji puno klubova ispred njega. Jednako dobru ili bolju plaću najbolji igrači svijeta mogu dobiti u drugim sredinama u kojima igranje Lige prvaka nije uspjeh nego svakodnevica. Činjenica da će najbolji igrači, poput Suareza ili Coutinha, nužno tražiti bolje za sebe, mora Liverpool usmjeriti na traženje manje atraktivnih, ali korisnih rješenja koji im mogu podići kvalitetu. Da su na dobrom tragu dokazali su s Firminom, ali da i dalje dijelom boluju od "kretenskog" sindroma engleskih kupovina dokazuje i 40 milijuna eura spiskanih na Oxlade-Chamberlaina, koncepcijski totalno nepotrebnog i ozljedama sklonog igrača. A što znači "izmisliti“ jednog od nositelja igre, najbolje oslikava primjer jednog tipa koji se rodio 40 godina prekasno.

 

 

Ever Banega apsolutni je nogometni genijalac. A kao i svi genijalci, često poželi biti malo običniji, a još češće se spušta na razinu sasvim neprimjerenim stilom života. Nakon što je u Boca Juniorsima napravio prve seniorske korake i pokazivao naznake najboljeg svjetskog veznjaka u stvaranju, Primera je bila iduća logična stepenica. Prva postaja bila je Mestalla, a čak je 6 godina proveo na istočnoj obali Pirenejskog poluotoka. Za tih 6 godina pokazivao je sve što se moglo vidjeti sinoć – fantastičan osjećaj za igru, vizija čitavog terena, maestralno baratanje loptom. Također, za tih 6 godina se silno trudio sve to uprskati. Pojavljivao se na treninzima pijan, na internetu je procurila snimka gdje se samozadovoljava, a najgoru ozljedu karijere pred krucijalan derbi s Barcelonom zaradio je kada je mrtav pijan zaboravio dignuti ručnu kočnicu prilikom parkinga.

 

 

 

Nakon što su ga i Valencia i Inter odbacili u uvjerenju da je njegov nogomet pretjerano kontaminiran njegovom karizmom, Sevilla mu drugi put u životu daje treću šansu i spašava karijeru. Banega je tempirana bomba, tip koji bi prije 40 godina, kada je manjak trke na terenu i lumpovanje do ranog jutra bilo pitanje nogometnog kodeksa i samopoštovanja, bio apsolutni heroj. Danas, priča je sasvim drugačija. U licu izgleda kao da mu je 50, terenom se gega kao da mu je 60, ali zato svaki potez odiše mudrošću nekog kome je 90 godina. Dok ga iduća ludost ne košta angažmana, a gradske birtije ne unište i zadnji komadić sportskog elana, valja uživati u igrama briljantnog Argentinca.