FEDERICO BERNARDESCHI dvaput je srušio samog sebe pa se zabio u korner-zastavicu prilikom jednog Juventusovog napada u Veroni, gdje je prvak opet kiksao (1:1) i tako ozbiljno ugrozio ideju desete uzastopne titule u Serie A.
Bernardeschijev groteskni nogomet iz posljednje dvije sezone savršeno sažet u bizarnost iz Verone ujedno je i najslikovitiji presjek Juventusovog nogometa pod vodstvom Andree Pirla.
Pirlo je najlošiji debitant na klupi Juventusa u devetogodišnjoj šampionskoj eri i njegova momčad igra nesigurno, kikserski i šeprtljavo. Ipak, ove sezone je osvojila jedan trofej i u borbi je za preostala tri pa sve može završiti bajkovito.
Podsjetimo, Juventus je protiv Napolija osvojio domaći superkup, a u finalu kupa igrat će protiv Atalante. U Ligi prvaka za četvrtfinale će Juventus morati nadoknaditi poraz iz Porta 2:1. U domaćem prvenstvu situacija je alarmantna jer Zebre su na minus deset od lidera iz Milana (uz utakmicu manje).
Prvaci ne djeluju uvjerljivo dok, s druge strane, Inter Antonija Contea krupnim koracima grabi prema cilju.
Juventus želi postati ono što nikada nije bio. Ne ide
Juventus Andree Pirla statistički je najgori Juventus u Serie A u posljednjih deset šampionskih godina. Fanovi Stare dame i oni koji mikroskopski prate Calcio složit će se da ovaj Juventus igra i najlošiji nogomet. Razloga je mnogo, a najkonkretniji leži u tome što Juventus od dolaska Cristiana Ronalda 2018. godine svim silama želi postati nešto što nikada u povijesti nije bio - ugodan oku, a paralelno rezultatski nedodirljiv.
Čast da prvi eksperimentira dobio je Maurizio Sarri, dokazani stručnjak za lijep nogomet.
Nije išlo, o čemu smo detaljnije pisali nakon što je bivši bankar i strastveni pušač bio primoran odstupiti unatoč osvojenom Scudettu. Juventusovi šefovi Andrea Agnelli, Pavel Nedved i Fabio Paratici ušli su potom u još riskantniji eksperiment s Andreom Pirlom. Nekada genijalni veznjak bez ijednog dana trenerskog iskustva u samo je nekoliko dana prekomandiran iz trenera Juventusovih U-23 rezervista iz Serie C u vođu momčadi vrijedne 689 milijuna eura.
Pirlo, smatraju u Juventusu, drugačije vidi nogomet od drugih i njegove ideje su revolucionarne pa mu treba dati vremena. Od prvog je dana udario po svome, u čemu mu svojski pomaže prvi pomoćnik Igor Tudor, stručnjak za obrambenu igru koji je do tada prosječnom beku Danilu promijenio poziciju i napravio od njega drugog najboljeg igrača kluba ove sezone.
Osnovna Pirlova ideja je da Juventus napadima bombardira protivnika i to tako da napada u formaciji 3-5-2, a brani se u 4-4-2. Juventusov mladi trener otvoreno se divi nogometu Atalante, koja također preferira sličan raspored igrača na terenu. Brojke to zorno prikazuju - Juventus stvara najviše prilika po utakmici od svih u Serie A i po 15 puta puca na protivnički gol.
Međutim, druga strana medalje je obrambena ranjivost zbog riskantne i otvorene igre u kojoj se forsira visoki posjed. Juventusu protivnici po utakmici kreiraju najmanje jednu stopostotnu šansu, a po golu prvaka udare po 11 puta. Shodno tome, Pirlov je sastav ove sezone ispustio osam bodova nakon vodstva što je, složit ćemo se, puno previše u borbi za Scudetto nakon 24 odigrane utakmice. Dogodilo im se to protiv Lazija, Beneventa, Atalante i Verone. Umjesto maksimalnih 12 uzeli su samo četiri boda i otud ogroman zaostatak za prvim mjestom.
To nije slučajno. Pirlov način nogometa iziskuje drugačiji obrambeni pristup u odnosu na ono što smo navikli gledati od Juventusa pod Massimilianom Allegrijem. Allegrijev bi Juventus istog trena kad bi poveo krenuo gasiti utakmicu dekadentnim nogometom.
Pirlovi eksperimenti
Koliko je Allegrijev Juventus bio obrambeno discipliniran najlakše objašnjava činjenica da je Mario Mandžukić često igrao kao lijevi bek u trenucima kad Juventus gasi utakmicu pri svome vodstvu. Kod Pirla je dijametralno suprotno, on bi svih 90 minuta htio napadati protivnika i sakriti mu loptu. Utakmicu često završava s više ofenzivaca nego defenzivaca, neovisno o rezultatu. I to ima svoju cijenu.
Osim što na stoperskim pozicijama gura bekove poput Danila i Alexa Sandra, na bekovske pozicije ne libi se staviti krila. Federico Chiesa i Juan Cuadrado isključivi su ofenzivci koji u Juventusu uče osnove obrambene igre. Dok uče, Juventusova ranjivost eskalira. Tim više što Pirlo forsira obrambenu igru 1 na 1 pa to zna izgledati kaotično.
Kad je Porto krenuo u napad kod gola za 2:0, Juventusovi igrači anemično su promatrali što se događa u njihovom kaznenom prostoru.
Juventus je na slične načine primao i golove na recentnim gostovanjima kod Verone i Intera.
Jurićeva Verona zabila je nakon očajnog skoka prinudnog stopera Alexa Sandra u ključnom duelu. Inter ga je pak načeo jednostavnom okomicom Nicoloa Barelle kroz srce obrane i na kraju demolirao izglednim šansama.
Na vjetrometini je obrana ostajala i protiv Porta u prvoj utakmici osmine finala Lige prvaka, gdje je Juventus izgledao loše u svakom pogledu. Portugalci su imali nekoliko lijepih prilika s visine šesnaesterca da neometano završe akciju, ali nisu bili precizni. Sve te situacije Pirlovi su pokloni rivalima. Juventusova defenziva ne funkcionira na šampionskoj razini bez obzira na kvalitetu samih defenzivaca.
Nije važno koja imena počinju. Giorgio Chiellini, Leonardo Bonucci, Matthijs De Ligt, Merih Demiral, Alex Sandro i Danilo uglavnom nemaju smislenu podršku u ostatku momčadi kada Juventus ostane raskidan na komade nakon izgubljene lopte u napadu.
Glavna slabost na koju nijedan trener ne može utjecati
Juventusov vezni red i ove godine je slabašan u odnosu na najbolje europske klubove. Ne kreira previše, ne zabija i ne štiti obranu. Svjestan je toga i sam Pirlo pa često eksperimentira u potrazi za idealnim rješenjem. Zasad se najviše nameću novaci Arthur Melo i Weston McKennie. Prvi Juventusu donosi stabilnost u posjedu i distribuciju lopte.
Brazilac Arthur zna iznijeti loptu i uvijek ima rješenje. Njegov izostanak posljednjih tjedana itekako koči suigrače koji pucaju pod presingom protivnika. Amerikanac McKennie je najveće Juventusovo osvježenje u ovoj sezoni i njegov učinak (golovi + asistencije) gotovo da nadmašuje zajednički učinak Rodriga Bentancura, Adriena Rabiota i Aarona Ramseyja. Urugvajac, Francuz i Velšanin zajedno ove sezone imaju tri gola i šest asistencija. McKennie sam ima četiri gola i dvije asistencije.
Međutim, Pirlo i dalje najviše vjeruje Bentancuru i Ramseyju, koji razliku ne čine ni u Serie A, ni po brojkama ni diktiranjem tempa. Alibi-dodavanja, strah od rizika i deficit nogometne vizije najviše pogađa Cristiana Ronalda, koji nema podršku u napadu. Posebno se to osjeti u čestim izostancima ranjivog Paula Dybale koji je daleko najkreativniji igrač Juventusa.
Bentancur je u Ligi prvaka na tragikomičan način poklonio gol Portugalcima, a Ramsey provodi više vremena kod doktora nego na terenu pa i kad počne ulaziti u solidnu formu, ponovo mora od nule.
Česti izostanci, posebno napadača, Juventusovog trenera tjeraju na rotacije pa ponekad igra s trojicom klasičnih veznjaka, a ponekad s dvojicom kako bi se otvorilo mjesto polušpice koje je prvenstveno namijenjeno Ramseyju. Kako Ramseyja uglavnom nema, Pirlo je primoran miksati rješenja, što izaziva lošiju uigranost linija koja se manifestira baš u onim situacijama kad Juve brani prednost.
Veznjaci zbog svoje generalne nekvalitete najčešće ostanu u međuprostoru kad protivnik ukrade loptu i ne stignu se vratiti pomoći stoperima. Koliko to pogubno može djelovati pokazala je Fiorentina u Torinu krajem prosinca prošle godine kad je razbila prvaka 3:0 (s igračem više) i mogla zabiti još koji gol. Pirlov Juventus u toj se utakmici neuspješno pokušavao nadtrčavati i nadigravati s uigranijim protivnikom.
Jasno je, torinski klub morat će uložiti desetke milijuna eura kako bi ojačao veznu liniju. Paul Pogba i Manuel Locatelli primarne su želje direktora Fabija Paraticija, a dolazak obojice blagoslovio je i trener. Za dovođenje obojice Bianconeri će morati izdvojiti najmanje sto milijuna eura i prethodno se osloboditi bogatih ugovora beskorisnih Adriena Rabiota i Aarona Ramseyja.
Pirlo baca alibije, a uprava ga prati. Cilj se zna
Iz Juventusa stižu smirujuće izjave koje govore da su šefovi zadovoljni Pirlovim radom. Pirlo i uprava ove sezone često pronalaze alibije za neuspjehe. Nakon Verone, Pirlu je bio kriv loš teren Bentegodija. Ako je teren dobar, onda su krive ozljede i izostanci, kao nakon poraza od Intera. Kad je većina važnih igrača na broju, onda se malo udari po sucima, kao nakon poraza u Napulju kada je iskusni kapetan Giorgio Chiellini napravio jedan od najglupljih penala posljednjih godina.
Pirlo od svojih ideja neće odustati. Ne postoje naznake za to, barem ne ove sezone. Mnogi treneri promijene formaciju kad vide da im početna ideja ne daje rezultate, a pokušao je to i prethodnik Maurizio Sarri koji se prilagodio Juventusu kako rezultati ne bi patili. Za tvrdoglavog Sarrija to je bilo prvi put da je svoje ideje do kraja prilagodio klubu i to samo kako bi ostvario rezultat i spasio posao. Nije mu uspjelo, unatoč jedva osvojenom Scudettu.
Pirlo nije taj tip i to dobro znaju oni koji su ga zaposlili. U Juventusu zato nema šok-terapija kakvih ima u ostalim klubovima kada je situacija loša.
Juventus je još jednom pobjegao od samog sebe, što ga čini apsolutno neatraktivnim neutralnom gledatelju. Klub u kojem su pobjede jedino što se broji svjesno riskira sezonu u kojoj može ostati bez značajnog trofeja. U prijevodu, to znači da je Pirlo dobio godinu dana za praksu bez imperativa koji ga može koštati glave.
Ta godina ide prema kraju. Juventus uskoro stiže u period potpunog faceliftinga. U ljeto bi njegova svlačionica mogla postati kolodvor kako bi se Pirlu omogućili idealni profili igrača kako bi neometano mogao nastaviti razvijati svoju viziju.
Vizija je to koja bi Juventusu donijela trofeje i ljepotu istovremeno i koja ne izgleda žalosno kao nogomet njegovog najgoreg igrača Federica Bernardeschija. Vizija koja apsolutno odudara od Juventusove grube prirode, one koja cilja isključivo na rezultat i ne bira sredstva na terenu. Na tu prirodu ih je navikao omiljeni Max Allegri ružnim i dosadnim pobjedama 1:0 u kojima se ni igla ne bi mogla provući do šesnaesterca Juventusa.
Pirlu za spas sezone ostaje sve manje vremena. U slučaju da Juventus ne bude prvak, situaciju jedino može spasiti osvajanje Lige prvaka, koja pod Alpe nije sletjela punih 25 godina.
No tko u to vjeruje?