Foto: Guliver Image/Getty Images, Hina
KRAJ godine doista nagovješćuje nekoliko stvari kojima se treba veseliti, a dvije će nas dočekati već tijekom ranih mjeseci 2016. godine. Tada, naime, u Zagrebu se neće dogioditi Snježna kraljica (globalno zatopljenje tako je barem donijelo neko dobro) te se neće održati jedan od najuzaludnijih ATP turnira na cijelom touru, koji srećom (i zatvorom) Zagreb gubi zauvijek ili barem na neko vrijeme.
Naravno, novac poreznih obveznika (a posljednji proračun samo to i dodatno potvrđuje) Grada Zagreba neće biti potrošen na ništa pametnije stvari niti na transparentniji način, ali ostaje zadovoljstvo kako barem neće biti ove dvije manifestacija.
Ovakve stvari ne pišem da bi likovao, nego da bi dao dodatni kontekst u temu koju je inicirao prošlotjedni Forum HNS-a, koji se bavio odnosom poslovnog svijeta i nogometa. Gledajući izjave ljudi koji su tamo govorili (a koji izgledaju ozbiljno, a djeluju još ozbiljnije), dojma sam kako nemaju prvog pojma niti o tome što je nogomet, još manje o njegovom odnosu s poslovnim svijetom. A ista stvar, samo potencirano, vrijedi i za kompletan sport. To jest, da na stvari gledaju iz vrlo uskog kuta svoje vrlo određene branše.
Iluzije oko sporta
Najveća je iluzija da je sport samo veliki biznis
Najveća iluzija od svih je ona kako je sport samo veliki biznis. On to nipošto nije. Jedna u europskim (a kamoli u svjetskim) okvirima relativno nebitna tvrtka kakva je Agrokor je finacijski veća od svih klubova Primere zajedno. Zamislite kako je onda stvar s tek velikim tvrtakama poput Microsofta ili naftnih kompanijama koja svaka pojedinačno vrti novac veći od onog koji ukupno postoji u nogometu. Ne, snaga sporta nije u novcu iako je vrh piramide ograničen na dovoljno mali broj ljudi kako bi rađao brojne milijunaše i stvarao dodatne od sumnjivih tipova koji su jednostavno bili dovoljno blizu cijelog cirkusa. Kako se radi o zapravo zatvorenim krugovima i malom broju insidera, prisutno je reketarenje, pranje novca i brza zarada pa to i dodatno stvara iluziju kako postoji veliki novac koji se vrtio uokolo. Ali ne, to uopće nije snaga sporta, iako se u velikim nacijama u sportu vrti određen novac, pogotovo SAD-u.
Lažemo se kad kažemo da bez jakog sporta nema ni jake ekonomije u državi kao i kad tvrdimo da je Šuker napravio nešto neprocjenjivo za Hrvatsku
Druga iluzija vezana uz sport (kod nas posebno uz nogomet) je kako je on generator određene ekonomske koristi za cijelu zemlju. Jer ako postoje Japanci, Kinezi i Čileanci koji su čuli za Davora Šukera ili Ivaniševića, a sami ne znaju gdje je Hrvatska, onda su naši sportaši napravili nešto neprocjenjivo vrijedno za sve nas. Po istoj logici se veličaju i velika sportska događanja, kao generator velike promocije zemlje. I jedno i drugo potpuno je netočno! Ne postoji niti jedno istraživanje koje bi dovelo u korelaciju veću posjećenost zemlje i bilo što nalik na ekonomski boom (za podatke vezane uz nogomet vidi Soccernomics i druga istraživanja Stefana Szymanskog) s kvalitetom sportaša i sportskih priredbi. Štoviše, najveća sportska događanja kakva su Svjetsko prvenstvo i Olimpijske igre (a na manjoj skali to rade sva sportska događanja) generiraju nemogući financijski minus, a najbolji primjeri za to su Portugal i Grčka, a uskoro će biti i Brazil.
Zašto je onda sport važan?
Snaga sporta i njegova privlačnost nešto je sasvim drugo. U osnovi, to je emocija. Nitko to bolje nije rekao od Jerryja Jonesa, vlasnika Dallas Cowboysa: 'Kada sklopim posao vrijedan desetke ili stotine milijuna dolara koji će utjecati na radna mjesta i sudbine tisuća ljudi, nikoga nije briga. Kada izbacim iz kluba zbog lošeg ponašanja našeg zamjenskog guarda (ne pretjerano važan igrač u najmanju ruku), cijeli grad priča o tome i odmah sam na naslovnicama i u svim medijima.' To je prava snaga sporta. Čak i potpuno sporadični potezi i uspjesi (na kakve su ograničeni i naši klubovi) mogu generirati nevjerojatnu količinu emocija i reakcija. Iako realno, ne utječu na ljudsku egzistenciju kao što utječe stotine drugih stvari za koje nas zapravo nije briga. Istraživanja u tom smislu potvrđuju kako sreća u naciji raste tijekom velikih sportskih, pogotovo nogometnih događaja. Zbog toga su ona zanimljiva političarima, jer relativno jeftino kupuju novi mandat, iako su dugoročno pogubna.
Baš zato, ljudi koji su već stekli novac u drugim granama života (nafta, informatika ili bilo što drugo) žele postati dio sportske priče kako bi sebi osigurali dodatni medijski prostor i tako relativno jeftino dobili reklamu kako za sebe osobno tako i za pravi biznis kojim se bave. Tko je prije nogometa uopće čuo za Abramoviča ili 'neke lijeve' katarske prinčeve ili sličnu ekipu? Nitko, a sada ih znaju svi... Kod nas te motivacije nema. Umjesto toga, postoji sprega s politikom i put prema drugim resursima poput zemljišta (o čemu se u ovom tekstu nećemo baviti).
Što to znači za hrvatski sport?
Najvažnija stvar koja se dogodila za sport globalno može se opisati u dvije riječi – kablovska televizija. Bez mogućnosti da se sport kontinuirano može (inter)nacionalno pratiti njegova snaga ostaje lokalna i ograničena na već veću ili manju dozu entuzijazma lokalnog stanovništva te zapravo amaterizam. Televizija je ujedno i razlog zašto velik broj sponzora ima interesa za sport, iako je i dalje riječ o iznosima koji su zanemarivi, pogotovo kada govorimo o Hrvatskoj. Pa ipak, stanje tržišta, broj stanovnika i ukupan novac koji se troši na promociju (a tu zapravo spada sport) toliko je mizeran da se time može održavati tek neki polu-amaterski pogon (što nogometna liga zapravo i jest, a druge niti to). Tržište (pa čak i ono sportsko) toliko je malo da čak ne bismo mogli gledati niti jednu 'ligu petice' kada se prava ne bi mogla kupiti i iskoristiti regionalno. Ne bi bilo računice, a stvari neće ići na bolje, osim ako se ne dogodi neka opasna državna intervencija ili priljev stranog kapitala koja opet mora imati neku računicu izvan sporta (čime priča o zemljištu postaje aktualna).
U Hrvatskoj, gdje sport uopće nije biznis (ako ne računamo reketarenje i prodaju igrača) niti će to ikad postati (van možda dva ili tri nogometna kluba i Cedevite ili Medveščaka) njegov razlog postojanja (čitaj – razlog zbog kojeg se na njega treba trošiti javni novac) je dvojak; prvi je pedagoški, a drugi je kao generator sreće. Vratimo se na početak priče... Niti ATP Zagreb generira dovoljan razvoj ili popularizaciju tenisa niti daje dovoljno sreće kako bi imao bilo kakav razlog postojanja. Razlog njegovog postojanja je politički, točnije korupcija. Ista stvar vrijedi za Snježnu kraljicu. Niti hrvatska ima skijaški pogon (niti ga je ikad imala) niti je on u nastajanju, niti sama manifestacija generira dovoljno sreće da bi bila opravdana. Farbanje očiju o promociji u svijetu u oba je slučaja degutantno. Primjer rukometnog SP-a i svih problema koje i danas imamo zbog dvorana očito nam nije dovoljno dobro upozorenje.
Što to znači za hrvatski nogomet?
Hrvatski nogomet trenutačno daje neke uspjehe jer je posložen kao monopolistička manufakturna proizvodnja uz kontrolu uskog kruga ljudi, ali i kontrolirane uvjete. Ne daje nikakvu pedagošku osnovu i sve manje veseli ljudi. Uspjesi nacionalnih selekcija jesu iznadprosječni (relativno gledajući, takvi su i oni klubova), ali sve je to napravljeno za preveliku cijenu. Biznis model po kojem se kreće naš nogomet zapravo sjajno uzima u obzir kako nemamo tržište na kojem bi on bio biznis (u užem smislu riječi), pa je od osnovne proizvodnje igrača napravljena 'zamjena teza' za sam biznis. Pojavom odlične U-17 reprezentacije jednog kluba, taj je model došao do svoje završnice. Koliko će se dugo održavati, tek ćemo saznati. U tom smislu, uska vrhuška HNS-a lijepo je zapakirala priču o biznisu i nogometu, a u pozadini je nešto sasvim drugo i model potpuno drugačiji od onoga koji je vezan uz privredu.
Ono u čemu su se svi pokazali izuzetno naivni bio je pogled na ulaganja i infrastrukturu. Ne može se tako nešto graditi uz poticaje države (tj. barem se ne bi smjelo) što ne bi utjecalo na izgradnju kulture cijelog stanovništva. A ono što je HNS prošlih godina napravio je potpuno uništio vrijednost nogometa kao pedagoški vrijedne amaterske djelatnosti, tako što je cijelu stvar sveo na ono što je gore opisano. U takvim okolnostima, može se optimizirati uski krug djelatnosti, ali samo to.
Dodatno je naivno misliti da ćemo imati četiri kluba u Europskoj ligi, pogotovo gledajući u kojem smjeru cijela stvar ide. A rješenje postoji, iako nije popularno. Nogomet se, kao i cijeli sport, treba više okrenuti amatersko modelu cijele priče i raditi na širokoj bazi, a nedostatak novaca (kako za infrastrukturu, tako i za općenito plaćanje cijelog pogona) kompenzirati znanjem (kako je to jednom sjajno objasnio Božo Maljković). Da bi se to napravilo, potrebno je ulagati isključivo u znanje i naobrazbu najšireg kadra, a s obzirom na deficit u tom pogledu stvari bi trebale početi tako da se znanje uvozi, jer jako zaostajemo. I tu nije riječ samo o izborniku reprezentacije kao krunskom dokazu, nego o nedostatku znanja primjene i provedbe modernog koncepta svega onoga što je bitno – od treninga do rehabilitacije. Bez toga, možemo graditi stadione kakve hoćemo i pričati o gledanosti lige ili pivi, ali osuđeni smo na model koji imamo. On vjerojatno optimizira postojeće stanje, samo dugoročno nije rješenje. Zasad nema međutim niti alternative koja bi to bila.
Index analizu objavljuje u suradnji s portalom Tribina.hr. Tribina.hr je otvorena zajednica i pokret stručnjaka i fanova okupljenih oko ideje dubinskog proučavanja svih bitnih sportskih događanja.