SVAKE godine u ovo doba Hrvatsku i još nekoliko europskih zemalja zahvaća rukometna euforija. Neovisno o tome je li riječ u Europskom ili Svjetskom prvenstvu, istih desetak zemalja pozorno će pratiti rukomet.
Osobito Hrvatska, što je normalno za tako malu zemlju u kojoj je rukomet jedan od najtrofejnijih momčadskih sportova. Ali, unatoč velikim uspjesima i čak 13 medalja s velikih natjecanja, to je ujedno i jedino vrijeme kad će šira baza hrvatskih rukometnih fanatika navući dresove, zalijepiti se za televizore i pratiti rukomet. Kad ne igra reprezentacija, eventualno će PPD Zagreb kod kuće privući koju tisuću gledatelja, par stotina Nexe i to je to. Na utakmicama svih ostalih sportova u Hrvatskoj situacija je manje-više ista, ali baš svi fanovi nogometa i košarke, osim što gledaju domaće prvenstvo, redovito detaljno prate i strane lige i europska natjecanja.
Tko je glavni strijelac njemačke, francuske ili španjolske rukometne lige prosječni hrvatski “poznavatelj” rukometa, čast iznimkama, nema pojma. No u tome nije usamljen. L'Equipe je ovogodišnji SP pratio uglavnom iza 20. stranice tiskanog izdanja. U biti, razina posvećenosti nogometu i košarci ni u jednoj zemlji na svijetu ne može se ni iz bliza usporediti s rukometom.
Stvar je jednostavna. Koliko god to nekome bilo teško objasniti, rukomet je - dosadan. To nismo izmislili, već o tome svjedoče brojke. Iako se u nekim zemljama poput Katara, Bahreina i Egipta sve više ulaže u ovaj sport, sve je manje velikih sponzora kojima su velika natjecanja zanimljiva (pogledajte parkete na nedavno završenom SP-u), a izvan rukometnih centara gledanost je nikakva. I neće se popraviti.
Rukomet je sport na marginama
Koliko god da je rukomet važan za Hrvatsku, i bez obzira koliko ga volimo, riječ je o sportu koji je na marginama u svijetu. Čak i Francuska, šesterostruki svjetski, trostruki europski i dvostruki olimpijski pobjednik, međunarodna natjecanja u svojim vodećim medijima prati, blago rečeno, površno. Tek kad se njihova reprezentacija plasira u polufinale ili finale, L’Equipe će rukomet staviti na naslovnicu i posvetiti mu ozbiljniji prostor.
Prije deset godina francuski rukometni savez organizirao je Final Four nacionalnog kupa u Miamiju, u dvorani Miami Heata. Amerikancima je taj sport bio potpuna nepoznanica do te mjere da su im na ulasku u dvoranu dijelili letke s pravilima igre. Koliko god se organizatori trudili promovirati turnir i privući gledatelje, a pomogla je i momčad Istresa koja je senzacionalno pobijedila Paris u polufinalu i moćni Montpellier u finalu, sve utakmice zajedno gledalo je nešto manje od 1500 ljudi, u dvorani s 19.600 mjesta.
Nije to pretjerano bitan podatak, ali se u deset godina rukometa u SAD-u nije gotovo ništa promijenilo. Do te mjere da su za nedavne panameričke igre Amerikanci oglasom na stranicama olimpijskog odbora pozivali “mladiće svih dobnih skupina da se jave rukometnom savezu”. Zašto spominjemo Ameriku u kontekstu rukometa? Upravo zato. Ako se rukomet nije probio na tako velikom tržištu, na kojem baš sve prolazi, onda ovaj sport ima ozbiljan problem. Tu pada u vodu i teorija da Amerikanci štuju samo "svoja" četiri sporta: košarku, američki nogomet, hokej i bejzbol. Nogomet bilježi golemi porast popularnosti, a u odbojci su Amerikanci svjetski i olimpijski prvaci (u muškoj i ženskoj konkurenciji) iako uopće nemaju profesionalnu nacionalnu ligu.
Na prvi pogled rukomet ima sve što bi Amerikancima, ali i ostatku svijeta, moglo biti zanimljivo, osobito američkom sjajnom sustavu srednjoškolskog i sveučilišnog sporta. Čini se dinamičnim, često se mijenja rezultat, kontakti su ponekad brutalni, a padne i tučnjava. No, da bi neki sport postao planetarno popularan, mora imati tradiciju u toj zemlji i, što je najvažnije, mora biti dostupan svima. Bogatima i siromašnima.
Nitko na igralištima nije igrao rukomet
Za nogomet su u našem djetinjstvu bile dovoljne dvije smotane majice za jedan gol, koš za smeće i cigla za drugi gol, lopta i, često, samo dva igrača. Igrali smo ga na parkingu, na livadi, u haustoru, gdje god. Jedan na jedan, tri na tri, “viktorije” ili “na prvu”. Za košarku je također bilo dovoljno dvoje, lopta i koš, koji je bio na svakom koraku. Čak si mogao sam doći na igralište i šutnuti 200 trica.
S rukometom je priča drugačija. Trebaju ti pravi golovi (sa stativama i gredom), trebaju ti crte na terenu, netko tko zna pravila da ostalima objasni i barem šest igrača da se može koliko-toliko normalno igrati. Pa opet, iako je po Zagrebu (iz kojeg je autor teksta) te ostalim hrvatskim gradovima bilo školskih igrališta s golovima koliko želiš, sjećate li se da ste ikada vi ili netko drugi na njima igrali rukomet? Čak i u vrijeme kad je Badel Zagreb haračio Europom 90-ih, a Hrvatska u Atlanti osvojila zlato ili kad su Balić, Metličić i društvo osvojili SP 2003. godine? Naravno da niste. I ja sam kao klinac hodočastio u Dom sportova na one legendarne utakmice protiv Barcelone, ali nisam zbog omiljenog Mirze Džombe i Zlatka Saračevića napucavao rukometnu loptu. S većim guštom smo igrali čak i bejzbol na livadi kraj zgrade iako je svaki kvart imao svoja pravila.
Drugi i najveći problem rukometa je i suđenje. Rukomet je jako često jako nepošten. Ni u jednom sportu, osim u vaterpolu, suci nemaju tako direktan utjecaj na rezultat kao u rukometu. Ni u jednom sportu sudac ne može navlačiti na jednu stranu do mjere da utakmicu učini negledljivom. Svaki kontakt može biti prekršaj za sedmerac ili prekršaj u napadu, trajanje napada i legendarna “podignuta ruka” već su smiješni i sve to odbija one koji godinama prate rukomet, a one koji ga u životu nisu gledali potpuno odbija. Ni u jednom sportu nije gotovo pravilo da domaćin Svjetskog prvenstva igra barem polufinale i to uz preočitu sudačku pomoć. Od Svjetskog prvenstva u Portugalu, koji stvarno nije ni uz suce mogao do završnice, svake godine je domaćin turnira ušao je među četiri najbolje reprezentacije. Uključujući Katar i Tunis. Ove godine je domaćin opet bio prvak svijeta, iako je Danska bila za klasu, ako ne i dvije jača od konkurencije.
Bilo je toga i u nogometu, ali nakon cirkusa 2002. godine kad se Južna Koreja dovukla do polufinala to se više nije moglo dogoditi. U Danskoj i Njemačkoj (koje su obje igrale polufinale) pogodovalo se domaćinima čak i terminima utakmica i s više dana odmora od konkurencije. Iako se Hrvatska ne može vaditi na suce budući da je izgubila do Brazila, suđenje u onoj utakmici s Njemačkom bilo je, blago rečeno, tendenciozno.
Ni u jednom sportu suci ne mogu tako lako navlačiti za jednu momčad
O ograničenju napada da ne govorimo. Čak i bez očitih (ne)suđenja sedmeraca i isključenja, suci mogu majstorski, bez previše skandala, jednoj ekipi skratiti svaki drugi napad za desetak sekundi i tako pomoći favoriziranoj momčadi, a da to nitko na prvu ne primijeti. Zašto se u rukomet ne uvede ograničeno vrijeme napada, nikome nije jasno.
Iako je mnogima rukomet brz sport pun imaginacije, smatram da je izrazito neatraktivan. Šablonski je, mehanički. Golovi u većini posto slučajeva padaju na sličan način, s crte, krila, devet metara ili iz kontre, a tek je pravilo da se golmana u napadu može zamijeniti sedmim igračem u polju omogućilo “superatraktivne” pogotke s gola na gol.
O tome svjedoči i pojava Ivana Balića koji je rukomet igrao na potpuno drukčiji način te je uz Talanta Dujšebajeva i Jacksona Richardson jedan od velikana koje pamtimo, jer su u taj sport unijeli “wow” faktor od kojeg su se gledatelji primali za glavu. Zaista, oni su uspjeli učiniti rukomet zanimljivim, ali ti rukometni genijalci bili su klasični primjer iznimke koja potvrđuje pravilo. Takve tipove u rukometu možete nabrojati na prst jedne ruke.
Nema tu duplih paseva, atraktivnih driblinga, "no-look" dodavanja kao u nogometu ili košarkaških poteza zbog kojih se divimo NBA ligi. Vrhunac atrakcije u rukometu je "cepelin", neki majstorski izvedeni sedmerac ili bomba s devet metara. No, to je repetitivno i predvidljivo.
U 365 dana igra se Svjetsko prvenstvo, Olimpijske igre i Europsko prvenstvu
Osim toga, veliki je problem za rukomet, iako mu više vjerojatno nema spasa, hiperinflacija natjecanja koje ubijaju važnost medalja i samu neizvjesnost sporta, koliko god ga ozbiljno igralo samo desetak zemalja. Velika natjecanja igraju se naizmjence svake godine, a svake četvrte u 365 dana gledamo EP, SP i Olimpijske igre. Nitko više nema pojma je li na redu Europsko ili Svjetsko prvenstvo, gdje se igra, tko je favorit, a siguran sam da više od pola Hrvata koji su ovog mjeseca pratili SP u Njemačkoj i Danskoj nisu znali nabrojati pola hrvatske reprezentacije.
Takvim gomilanjem natjecanja se dogodi da Francuska 2008. osvoji broncu na EP-u, par mjeseci kasnije zlato na OI-ju u Pekingu, par mjeseci kasnije zlato na SP-u u Hrvatskoj 2009. godine, onda i zlato na EP-u u Austriji, pa zlato na SP-u u Švedskoj, odnosno četiri zlatne medalje u dvije i pol godine. Svaka čast Francuzima, ali kad bi se prvenstva održavala svake dvije godine, njihov rezultat bio bi samim time veći i možda bi se s većom pozornošću pratila natjecanja. Od zadnjih 11 velikih natjecanja Francuska je osvojila šest, Danska tri i Španjolska dva. Danci su još triput bili u finalu, kao i Hrvati, i uvijek se iste momčadi vrte u završnicama i samo je pitanje koja će od dva, tri ista favorita biti prvak svijeta.
Da vas netko pita tko je 2013. godine bio prvak svijeta, ne biste imali pojma. Ili tko je igrao u finalu Europskog prvenstva 2012. godine. Pa tko bi se svega toga sjećao? A da vas u pola noći pita poredak nogometnog SP-a 2006. godine ne samo da biste to znali, nego biste se sjećali i rezultata svih polufinala i finala pa čak i kakve dresove su finalisti nosili.
Svaki vrhunski sportaš zaslužuje maksimalno poštovanje nevezano čime se bavi
Neki od onih koji su došli do ovog dijela teksta i bijesni su na tezu da je rukomet dosadan tvrde da ovako razmišljam jer ga nikad nisam igrao. I u pravu su - nisam. Poanta ovog teksta nije i nikad ne bi bila omalovažavati bilo koji sportski uspjeh, bilo to pljuvanje u dalj ili Svjetsko prvenstvo u nogometu. Osobno sam izgubio strašno puno živaca gledajući rukomet i skakao od sreće kad su se osvajale medalje i kad su Džomba, Saračević i društvo harali Europom u dresu Badela. Svaki vrhunski sportaš, čime god se bavio, bio to sport koji je planetarno popularan ili kojim se bavi 100 ljudi na svijetu, zaslužuje maksimalno poštovanje i sve pohvale kad je u njemu uspješan. To uopće nije sporno. Ali upravo u toj teoriji “moraš probati rukomet pa onda govoriti kakav je to sport” leži sav njegov problem.
Da biste zavoljeli nogomet, košarku ili Formulu 1, ne morate nijednom zapucati na gol ili koš ili sjesti za volan McLarena ili Ferrarija. Mora vas privući svojim šarmom, imaginacijom, demonstracijom talenta ili pretjecanjem pri 320 kilometara na sat. Zato su to najpopularniji sportovi na svijetu. Rukomet je ograničen sustavom igre i natjecanja, očajnim suđenjem, pravilima i monotonom mehanikom igre. Koliko god to nekome bilo teško priznati.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala