EVERTON je danas objavio da je smijenio trenera Marca Silvu nakon poraza od Liverpoola 5:2 nakon kojeg se Everton našao u zoni ispadanja.
Tri uzastopna poraza, očajna igra i generalno očajna sezona natjerali su čelnike tog liverpulskog kluba da se zahvale na suradnji Španjolcu koji je vodio momčad od kraja svibnja prošle godine. Debakl u gradskom derbiju, u kojem se ogolio sav kaos u Evertonovoj igri, bio je samo kulminacija golemih problema koji se zadnje tri godine gomilaju na Goodison Parku.
Klub koji je samo četiri sezone u svojoj povijesti proveo izvan najvišeg ranga engleskog nogometa, a zadnji put davne 1954. godine, postao je ozbiljan kandidat za ispadanje ne promijeni li se nešto hitno u plavom dijelu Liverpoola. Stabilan prvoligaš, koji zadnjih 15 godina redovito živi u gornjem domu Premiershipa, postao je žrtva vlastitih (prevelikih) ambicija otkad je klub preuzeo iransko-britansko-monegaški milijarder Farhad Moshiri.
Kad je kupio većinski paket dionica Evertona, Moshiri je u veljači 2016. godine u klubu zatekao trenera Roberta Martineza kojeg je smijenio kolo prije kraja prvenstva. Navijači su protestirali protiv nogometa koji je Belgijac zagovarao iako ih je doveo do polufinala oba domaća kupa te sezone. U klub je na ljeto došao Ronald Koeman, a Moshiri je otvorio blagajnu i nije pitao za cijenu.
Nadali se borbi za Ligu prvaka
Dugoročni je cilj bio stvoriti momčad koja će se boriti ili barem pokušati boriti za Ligu prvaka. Prva sezona označena je kao sezona prilagodbe na nove uvjete, ali od 2017./2018. očekivalo se da će se Everton puno toga pitati u Premiershipu. No, ne samo da Everton nije ni primirisao nekoj od prve četiri pozicije nego je očito baš sve napravio potpuno krivo.
U zadnje četiri sezone, uključujući i ovu, Everton je potrošio 580 milijuna eura na 26 novih igrača, što znači da je, u prosjeku, svakog igrača platio čak 22,3 milijuna eura. U zadnje tri sezone potrošio je 500 milijuna, a najbolji rezultat bilo je sedmo mjesto u sezoni 2016./2017., ali s 15 bodova manje od četvrtog mjesta koje je vodilo u LP.
Ronald Koeman je u ljeto 2017. godine ostao bez Romelua Lukakua, ali je spiskao 203 milijuna eura na devet igrača među kojima je bio i Nikola Vlašić. I hrvatski je reprezentativac bio jedna od žrtava kaotičnog Evertonovog sustava te je na kraju završio u CSKA-u iz Moskve. Kao potencijalnu zamjenu za Lukakua, koji je za Everton zabio 87 golova u 166 nastupa, Koeman je odabrao Bešiktaševa napadača Cenka Tosuna koji je do danas zabio deset golova za Toffeese.
Do otkaza u studenom Koeman je sa svojom megamomčadi skupio tri pobjede nakon čega je smijenjen i još je jedna Evertonova sezona propala. Moshiri je doveo Sama Allardycea koji je razmišljao o mirovini i, iako je probudio i stabilizirao momčad, legendarni je Big Sam otišao na kraju sezone te je Everton opet bio klub bez vizije i stabilnosti na klupi.
Onda je došao red na Marca Silvu s kojim je Everton, pokazalo se, mjesecima pregovarao dok je uspješno vodio Watford, za što je Everton na kraju morao platiti četiri milijuna funti. Španjolac je odmah za sobom, za 40 milijuna eura, iz Watforda doveo Richarlisona. Tog je ljeta potrošio još 100 milijuna eura, ali Everton ni u kojem smislu nije napredovao. Sto milijuna eura po sezoni znali su trošiti i manji klubovi od Evertona, no politika dovođenja igrača na Goodison Parku je katastrofalna.
Iako je prvu utakmicu na klupi u prijateljskoj utakmici simbolično dobio 22:0, Silva nikako nije uspijevao posložiti Everton u smislenu momčad. Cijelu prošlu sezonu Everton je igrao po sistemu "toplo-hladno", a ta forma postala je isključivo "hladna" ove sezone. Nije pomoglo ni dodatnih 120 milijuna eura potrošenih ljetos na pojačanja kojima ponovno nije riješen najveći Evertonov problem. Povratkom Kurta Zoume u Chelsea nakon završetka posudbe, Everton je ostao s golemom rupom u obrani, a ni ovog ljeta nije riješen gorući problem napadača. Doveden je 19-godišnji Moise Kean, ali vjerojatno ni najoptimističniji navijači nisu očekivali da bi on mogao odmah krenuti Lukakuovim stopama.
S rukama u džepovima gledao kako mu se momčad raspada
Putem se Marco Silva negdje pogubio. Forsirao je taktiku za koju nije imao adekvatne igrače, a kad je sve krenulo opasno nizbrdo, krah svoje momčadi prečesto je promatrao s rukama u džepovima. U zahtjevnoj, teškoj i stresnoj ligi kao što je Premiership, igračima često treba neki poticaj ili motivacija s klupe, a kako pišu engleski mediji, Silva to svojim igračima nije uspio dati. U 28 utakmica u kojima su prvi primili gol, Evertonovi igrači izgubili su ih čak 23, što pokazuje potpuni manjak borbenog duha i sportskog inata. Da ih nije znao pretjerano motivirati u poluvremenu, vidi se i po podatku da njegova momčad ove sezone nije zabila nijedan gol u periodu od 46. do 60. minute.
Silva je redovito forsirao igru s jednim izrazitim napadačem iako u momčadi nije imao klasičnog centarfora koji je mogao nositi napadačku igru. Malo je "devetku" igrao Richarlison, malo Cenk Tosun, a nekad i mladi Dominic Calvert-Lewin. Kad te neće, onda krivo krenu i stvari na koje ne možeš utjecati. Tako se pojačanje Jean-Philippe Gbamin ozlijedio, Andre Gomes je u onom stravičnom duelu sa Sonom slomio nogu, a ni neke sudačke odluke nisu išle na ruku Evertonu.
U tri godine otkako je klub preuzeo novi vlasnik Everton je, sad se to može reći, tapkao u mraku. Nikome od pet trenera, koliko ih je prošlo Goodisonom, nije uspjelo usmjeriti klub na neki put, a da to nisu porazi i borba za opstanak. Nije bilo jasne sportske politike, odnosno želi li se klub okrenuti dovođenju pravih i dobrih pojačanja ili uvoditi u momčad svoje mlade igrače. Svi Evertonovi treneri na čelu s Moshirijem izgubili su se negdje između te dvije ideje i sad su doveli klub u zonu ispadanja.
U Evertonu ima previše kvalitete da bi ovaj slavni klub na kraju sezone stvarno ispao iz lige, ali će odabir novog trenera ovaj put biti ključan za budućnost. Želi li zaista jednog dana biti kao Leicester, Everton više nema pravo na krivi korak.