GOTOVE su još jedne eurokvalifikacije, omiljeni period sezone najvećih nogometnih romantika koji silno navijaju za bajku Drite i Hamrun Spartansa te okorjelih kladioničara koji su tradicionalno polovicu svoje plaće uložili u povjerenje koje su osjetili prema Jagielloniji ili Astani.
Europska nogometna elita još se jednom, uz par iznimki, okupila u Ligi prvaka. Europska nogometna sirotinja koja traži izlazak u srednji stalež još se jednom, uz par iznimki, okupila u Konferencijskoj ligi, uključujući i hrvatskog prvaka Rijeku. Najbolje od onog što se nalazi između ta dva svijeta ušlo je u Europa ligu, uključujući i hrvatskog viceprvaka Dinamo.
Što se SHNL-a tiče, iza nas su još jedne tužne kvalifikacije. Dinamo je obično taj koji popravi dojam domaće lige na međunarodnoj sceni, ali sa zalihom bodova koje je marljivo skupljao kao zimnicu, zagrebački klub je preskočio egzotična europska pretkola i u potpunosti se posvetio rekonstrukciji momčadi.
Jedna od hit momčadi prošlosezonskog prvenstva, Varaždin, odigrao je dobru domaću utakmicu protiv Santa Clare i pružio dostojan otpor. Ipak, do skalpa koji bi puno značio i njemu i ligi nije uspio doći.
Hajduk se dobrano namučio sa Zirom s kojom je otišao u produžetke, a onda je napravio najhajdučkiju stvar na svijetu. Raspao se u uzvratu protiv Albanaca uoči Velike Gospe i nastavio 15-godišnju pokoru i torturu u Europi, a niski svojih blamaža dodao je hvalevrijedan dragulj.
Rijeka je protiv Ludogoreca izgledala preplašeno i naivno, a dva crvena kartona u uzvratu su je dovela do toga da visi i protiv Shelbournea. Prošla je zahvaljujući nevjerojatnim golčinama u završnici utakmice, ali ju je PAOK razbio i suočio sa stvarnošću koju više ni najveći optimisti ne mogu negirati.
Uspjeh u nogometu ti može donijeti velika lova ili jasna vizija koju kontinuirano nastojiš provesti. Najbolje prolaze oni koji imaju oboje. SHNL klubovi nikad neće imati bitno više love od zemalja čijim klupskim uspjesima aspiriraju. Tim više do izražaja dolazi bolan izostanak plana i smisla.
Teško je reći što je uzrok, a što posljedica, ali problemi su nagomilani i na institucionalnoj (HNS) razini i na pojedinačnoj (klubovi). Nebriga nacionalnog saveza za išta što se ne zove hrvatska nogometna reprezentacija odavno je opjevana, ali nitko bolje i slađe ne naplati taj račun nego Azeri, Kazahstanci, Bugari ili Maltežani svakog kolovoza.
Liga iz države koja je uzela dvije svjetske medalje zaredom od osnutka lige još ne može naći onaj zadnji, deseti profesionalni klub, a svaki drugi teren u ligi je neigriv između ljeta i proljeća. Ne postoji nacionalna strategija razvoja nogometa niti inicijativa da se stvori zakonski okvir koji bi stimulirao ulaganje u sport i dao klubovima kakvo-takvo zaleđe.
Bilo bi nepošteno reći da SHNL uopće nije napredovao. Ima najveći TV ugovor u povijesti, zanimanje za ligu je poraslo i ona dugo nije bila izjednačenija, konačno se koriste marketinški alati primjereni 21. stoljeću, a povećalo se i efektivno vrijeme utakmice (minute u kojima se stvarno igra nogomet, u odnosu na minute u kojima je lopta izvan igre). Međutim, sve su to puževi koraci koji više predstavljaju lovljenje zaostataka nego stvarni napredak u odnosu na konkurenciju.
HNS-ov nerad je očit i iritantan, ali klubovi snose barem jednako veliku odgovornost. Početak sezone tradicionalno je najbitniji za klubove iz manjih država i sa skromnijih tržišta. Tu se uzima lova, bodovi za koeficijent i grade se temelji za to da u idućim sezonama uzmeš još više love i bodova. Još jednom su ključan dio sezone naši klubovi dočekali potpuno nespremni.
Garcia i Đalović, treneri dvaju od tri najveća i najbolja kluba u državi, u prvih mjesec dana sezone su nekoliko puta u medije izašli s očajavanjem o neispunjenim obećanjima uprave na prijelaznom roku.
Hajduk je doveo trenera s poznatim i najavljenim stilom igre, a da u ekipi nije imao nijednu šesticu pri čemu je prodao oba prva stopera. Osim promjene trenera, došlo je do promjene u upravljačkim strukturama i sportskom vodstvu drugu godinu zaredom. Hajdukov stil rukovođenja je vječno krpanje onog što su tvoji prethodnici ostavili sve do onog trenutka kada ne shvatiš da si napravio iste greške pa i ti postaneš bivši.
Rijeku su, vjerojatno i zbog najavi o prodaji kluba, zaobišle očekivane Miškovićeve ljetne rasprodaje. Đalović ima velikih grijeha u pripremi utakmica, ali činjenica je da ono što ima u prednjem dijelu ekipe nije dostojno hrvatskog prvaka koliko god on slučajan bio, a Rijeka sa 65 osvojenih bodova je baš to.
U međuvremenu je počela i nova SHNL sezona. U njoj će se, ako je suditi po dosadašnjem tempu, oboriti rekord po pitanju službenih priopćenja i proglasa u kojem se u prvi plan stavlja suđenje. Umjesto razgovora o kulturi igre, glavna zanimacija u javnom prostoru je pritisak na suce kako bi im oni donijeli prečac do uspjeha.
Nemušti Kustić i HNS se s time ne znaju nositi pa povlače naoko drastične, a u stvarnosti potpuno nebitne poteze poput raspuštanja famozne sudačke komisije. U isto vrijeme, potkapacitirani domaći suci nastavljaju navikavati domaće klubove na seljačko suđenje.
Ono u kojem se prekršaj sudi po tome kako je neki igrač pao i kako se taj igrač zove i ono u kojem se čeka prva očitija greška koja odvede u cirkus, galamu i kompenzacije do kraja utakmice. Jednom kada izađu izvan granice RH, većina naših klubova se šokira što nije svaki duel faul i što se namjerna opstrukcija igre kažnjava kartonima.
Sve u svemu, iza nas je još jedno ljeto za zaborav. Ukupna ocjena je navučena dvojka zahvaljujući činjenici da je Rijeka bila prvak pa nije uspjela ispasti iz baš svakog natjecanja koliko god se trudila. U ovom trenutku su nam klubovi osim Dinama ionako puno bliže irskim i albanskim konkurentima nego grčkim, koliko god to bilo teško sam sebi priznati.
Dobra vijest je da Dinamo ove sezone nije ostao sam te će na jesen imati pomoć još jednog kluba u skupljanju bodova za nacionalni koeficijent. Loša vijest je da opet nismo ništa naučili iz prethodnih sezona, a najgora je vijest što ne postoji nikakav indikator da će se to ikad promijeniti.