HRVATSKA košarkaška reprezentacija nije se uspjela plasirati na Olimpijske igre u Parizu, ali uspjela je u nečem drugom. Nakon dugo, dugo godina imala je pozornost i gotovo nepodijeljenu podršku javnosti, koja je prepoznala pozitivan smjer reprezentacije pod Josipom Sesarom i prilično realno shvatila domet ove momčadi, bez previše otrova dežurnih trolova, prozivanja nesposobnog saveza, prizivanja Dražena Petrovića ili tjeranja naših NBA igrača natrag u Ameriku.
Pomoglo je to što se nakon dugo vremena košarkaška reprezentacija vratila na nacionalnu televiziju, nakon što su se sve one mučne kvalifikacije, ali i fantastičan lanjski turnir u Istanbulu, mogli gledati isključivo na kanalima za koje je potrebna pretplata. Pomogla je i činjenica da je nacija bila u navijačkom elementu zbog nogometnog Eura i imala potrebu zadržati se u njemu nakon razočaravajućeg nastupa Dalićeve momčadi.
A posebno je pomoglo to što je Sesarova momčad u debiju na nacionalnoj televiziji odigrala rapsodiju protiv Slovenije i Luke Dončića, iako je momčad puna imena za koje slučajni gledatelji nikad nisu čuli. Čak su i laici mogli vidjeti da Hrvatska igra dobru, smislenu, organiziranu, borbenu i prije svega momčadsku košarku.
Sport za djecu bivših košarkaša
Iako nije uspjela izboriti Olimpijske igre, Hrvatska je odigrala turnir zbog kojeg će se možda više djece odlučiti izaći na igrališta s koševima i zainteresirati za sport, kojim već sad u mlađim kategorijama prevladavaju potomci bivših igrača, ali ne zbog nepotizma, nego zato što se sve manje djece koja nemaju košarkaški pedigre uopće odlučuje za tu opciju, umjesto nogometa ili drugih sportova.
Hrvatska treba ozbiljnu infuziju mladog talenta, koji se ne nazire. Michael Ružić (17) iz Juventuda, sin bivšeg košarkaša Tomislava i legendarne odbojkašice Barbare, prvi je u nizu. Četiri godine mlađi od njega su Luka Ukić i Toni Garma, sinovi Roka, odnosno Nikole, igrača drastično drukčijih referenci, koji su krenuli u drastično drukčiji razvojni put - Ukić uz tatu Roka u Splitu, a Garma u Real Madridu. Ali oni su, unatoč prekrasnom talentu, još daleko od seniorske košarke.
O njima, ako sve bude u redu, možemo razmišljati za 4-5 godina, ali kratkoročno Hrvatska treba rješenje za gorući problem, odnosno ono što je čeka u studenom. Olimpijske igre bile bi predivna nagrada za dobar rad Sesarove momčadi, ali Eurobasket je obveza, natjecanje koje Hrvatska od samostalnosti nikad nije propustila.
Utakmice istine protiv BiH bez Šarića i Zupca
A za plasirati se na europsku smotru treba pobijediti Bosnu i Hercegovinu, odnosno biti bolji od nje od dvije utakmice unutar kvalifikacijske skupine (21.11. kod kuće i 24.11. vani).
Hrvatska je u najopasnijoj skupini kvalifikacija jer, iako dalje idu tri od četiri reprezentacije, jedna od njih će svakako biti sudomaćin Cipar, uvjerljivo najslabija momčad u grupi. To znači da zapravo za dva mjesta igraju Hrvatska, BiH te apsolutni favorit Francuska.
Zato u te dvije utakmice treba biti bolji od BiH barem na koš-razliku, ali po mogućnosti dobiti obje, kako bi se izbjegle posljedice nekakvog neočekivanog raspleta u kojem rasterećeni Francuzi u zadnjem kolu senzacionalno gube od BiH i tako je vuku sa sobom na Eurobasket.
I da Hrvatska na tim utakmicama može igrati u kompletnom sastavu, ili barem ovom koji se odlično predstavio u Pireju, tu ne bi bilo brige, ali oba preostala kvalifikacijska prozora su usred NBA sezone, pa neće biti pomoći Šarića i Zupca, koji su se na kvalifikacijama pokazali potpuno nezamjenjivima.
Još nije sto posto sigurno hoće li biti dostupni i euroligaški igrači, odnosno je li dogovor o usklađivanju termina ULEB-a i FIBA-e bio privremen ili stalan. Ako ne bude Hezonje, Smitha i Brankovića, u još smo većem problemu, iako bi i BiH tada bila bez Džanana Muse.
No, i ako su izostanci Šarića i Zupca jedini problem, on je ogroman, jer Hrvatska ima skroman bazen sposobnih alternativa. Iako smo na visokim pozicijama daleko najpokriveniji, ova su dvojica takva klasa da ih je teško zamijeniti. Šarić je lider i primarni kreator s visoke pozicije, kakvi su izuzetno rijetki, a Zubac dominantna sila pod oba obruča i jedan od 15-ak najboljih svjetskih centara.
Alternative postoje, ali puno će ovisiti o njihovoj spremnosti da pomognu i uskoče u poziciju koju će morati prepustiti drugima kad dođe vrijeme za Eurobasket, pa je možda realnije okrenuti se mlađima, koji će prihvatiti priliku za dokazivanje i poboljšanje statusa u budućnosti, iako možda još nisu spremni doprinijeti kao etablirani veterani.
Tko umjesto Zupca?
Na centarskoj poziciji Hrvatska je uvijek imala pregršt opcija, ali odavno nije imala neospornu svjetsku klasu čiji se stil igre kvalitetno uklapao u viziju hrvatskog izbornika.
Karlo Matković lani je u Istanbulu bio izvrsna druga opcija i sad bi mogao poslužiti kao prva, ali i on će biti u NBA-u, a time i nedostupan. Talentirani 20-godišnji blizanci Zvonimir i Tomislav Ivišić također su u Americi, na sveučilištima, koja postaju sve popularnije odredište europskih klinaca otkako su postala opcija za odličnu zaradu.
Danko Branković mogao bi uskočiti u ulogu startera, ali zasad se čini savršen za kraće role u kakvima se odlično prezentirao u Pireju te bi bilo idealno kad bi u petorci bio iskusniji centar europske klase. A Hrvatska ima nekolicinu.
Miro Bilan vjerojatno bi bio savršen nadomjestak za Zupca jer je po profilu vrlo sličan igrač i najbolje funkcionira kad je često u fokusu napada, kao što je Zu u Sesarovoj momčadi. Još igra na visokoj razini, najbolji je centar talijanske lige, ali već su mu 34 godine i čini se da je reprezentativna karijera za njega završena.
Još od 2021. nije bio u kombinacijama, a teško će prihvatiti poziv, svjestan da bi mjesto u petorci na Eurobasketu morao vratiti Zupcu, a ulogu pričuve prepustiti nekom mlađem.
Kvalitetno rješenje bio bi i Ante Žižić, ali i kod njega je nejasna spremnost da privremeno ispunjava tuđe cipele, pogotovo kad se radi o cipelama Ivice Zupca, s kojim je od mladosti imao svojevrsno rivalstvo.
Dok su zajedno odrastali u Ciboni, Žižić je bio ispred u hijerarhiji, projekt kluba koji je na njemu namjeravao zaraditi, a nakon toga isto učiniti sa Zupcem. No Zupcu su trebale minute koje u Ciboni zbog Žižića nije dobivao te se odlučio na bijeg u Cedevitu, pa naposljetku u Megu, iz koje je otišao u NBA.
Istovremeno, dva su se mlada asa borila i za mjesto u reprezentaciji i djelovalo je da ni jednom od njih ego ne dopušta prihvatiti ulogu pričuve ovom drugom, a u današnjoj košarci nema mjesta za dva takva igrača u petorci. Od 2017. nikad nisu bili zajedno u reprezentaciji, ali Žižić se više puta odazivao kad Zubac nije bio dostupan, pa se možemo nadati da će ponovno.
Ako ne, Sesar može iz naftalina izvaditi 33-godišnjeg Darka Planinića, koji već godinama ne igra na visokoj razini, ali svojim velikim, snažnim tijelom i iskustvom mogao bi pomoći na dvije utakmice. Ako bi se izbornik pak okrenuo mladim nadama, 20-godišnji Andrija Jelavić iz Mege je NBA potencijal, iako mu je prirodnija pozicija četvorke.
Tko umjesto Šarića?
Tako dolazimo i do problema zamjene za Šarića, koji nije samo startna četvorka visoke klase nego i vođa ove reprezentacije, ali i atipičan igrač koji kreacijom nadilazi osnovne značajke svoje pozicije krilnog centra.
Na toj poziciji Sesar također ima nekoliko opcija koje su koristili i on i prijašnji izbornici, prije svega Roka Prkačina, koji je kao 15-godišnjak vodio Hrvatsku do europskog kadetskog zlata, a kao 19-godišnjak Cibonu do naslova prvaka Hrvatske, ali stagnirao je u dvije godine u Španjolskoj te ispao iz najužeg kruga reprezentacije.
Spomenuti Michael Ružić kao 17-godišnjak se izborio za ozbiljnu minutažu u španjolskom prvoligašu, a Amerikanci ga već guraju u prvih 15 drafta iduće godine, koji će biti krcat talentom. Ružić nedvojbeno ima potencijal da dugo služi reprezentaciji, a može se reći da je već sakupio više iskustva na visokoj razini od većine naših igrača iz Pireja. Do utakmica s BiH napunit će 18 godina, no hoće li mu dob i fizička konstitucija u skladu s njom biti prevelika prepreka?
Tu je i Boris Tišma iz Splita, koji je ovog ljeta bio na pripremama, ali nije putovao u Pirej, kao i njegov novi suigrač. Dragan Bender se iz NBA lige u Europu vratio kad i Žižić, ali najviše zbog niza teških ozljeda ni tu nije uspio oživjeti karijeru. S 26 godina vratio se u matični klub, u kojem će imati minutažu ako ga zdravlje posluži, ali tko zna u kakvom će stanju biti u studenom.
Kompleksan slučaj Luke Božića
Ako bismo birali idealnu zamjenu za Šarića, to bi svakako bio Luka Božić, već neko vrijeme najkontroverzniji hrvatski košarkaš, baš zbog čudnog odnosa s reprezentacijom, za koji je vjerojatno sam najmanje kriv.
Božić posljednje dvije godine briljira u ulozi kreativne četvorke u Zadru, dvaput je uvjerljivo osvojio priznanje za MVP-a ABA lige, a stilom igre najbliže je što Hrvatska ima Šariću. No, on za reprezentaciju nije igrao još od 2019., kad je bio daleko od igrača kakav je danas.
Stvar je zakomplicirao bivši privremeni izbornik Aco Petrović kad ga u veljači 2023. nije pozvao za posljednje utakmice pretkvalifikacija za Eurobasket, iako je Božić bio neosporno najbolji igrač ABA lige, uz objašnjenje da se ne uklapa u koncept reprezentacije. Dan kasnije, nakon žestokih kritika javnosti, Aco je naknadno pozvao Božića, ali ovaj se zahvalio jer nije želio biti remetilački faktor.
Otkako je Sesar nekoliko mjeseci kasnije preuzeo dužnost izbornika, Božić je odbio sva tri poziva, vadeći se na lakše ozljede, umor i neodgodivi termin kod zubara. Posebno je neobičan bio slučaj sa zubarom ove veljače, kad je njegov klub Zadar otezao sa slanjem dokumentacije i službene potvrde da igrač neće biti dostupan do zadnjeg trenutka, iako je to bilo odavno jasno.
Kao što je prilično jasno da se Božić našao u središtu "rata" između svog trenera Danijela Jusupa i HKS-a, koji je zadarskog stručnjaka dva desetljeća ignorirao kao kandidata za izbornika. Jusup ne skriva svoj prijezir prema vrhu hrvatske košarke, pa i sadašnjem izborniku Sesaru, a istodobno s pravom sebe smatra najzaslužnijim za Lukin razvoj u zvijer kakva je danas te se boji da mu ga HKS ne "pokvari", uz to što mu ego ne propušta priliku da ga "metne" savezu koji mu je zgriješio.
S druge strane, iz istog se razloga nameću pitanja koliko dobro Božić može funkcionirati bez Jusupa, a time i zašto još nije prešao u klub veće razine. Već mjesecima se vrte glasine o navodnom ugovoru koji je Božić potpisao s Valencijom, iako je čudno da ga još nitko nije potvrdio.
Ako zaista ode u Španjolsku, vidjet će se obje istine - hoće li se Božić odazvati dok je udaljen od Jusupova utjecaja i hoće li se uopće snaći u novom okruženju, imati minutažu i biti pravi kandidat za reprezentaciju. Jedno je sigurno, Sesar mu nije zatvorio vrata, kao ni nikom drugom, ma koliko puta ga odbili.