VIŠE PUTA sam se vozio u pogrebnom vozilu tijekom pogreba i osjećao koliko tišina može biti glasna, a tada je najglasnija. Tog užasnog ozračja jedino bih se sjetio vozeći se u autobusu u kojem se razočarana momčad nakon gorkog gostujućeg poraza vraća u svoj grad.
To su jedini trenuci u kojima vlada tako glasna tišina da sam imao osjećaj kako u autobusu nema nikog osim vozača i mene, a bilo bi nas po trideset. Svi se međusobno poznajemo, ali nitko ne progovara. Svi vrtimo isti film u svojoj glavi, samo svatko na svoj način.
Ovaj put vraćali smo se s Pecare gdje je Čelik "popio" šest komada od Širokog Brijega u trećem kolu bosanskohercegovačke Premijer lige. Do Zenice su ostala oko tri sata vožnje. Stotinu i osamdeset minuta mraka i misli o sramoti kojoj si svjedočio.
Stidljivo čitaš naslove po medijima, kritike na račun trenera i igrača, a onda se sjetiš da je Čelik samo nekoliko godina ranije pretrpio sličan poraz na istom stadionu od istog protivnika i da su ga pri povratku u Zenicu dočekali Robijaši kako bi igračima skinuli klupsku opremu i poslali ih kući. Svašta ti pada na pamet, čak da, poput Muje iz viceva, digneš dva prsta i kažeš: "Ima izaći."
Skok od prevoditelja do trenera
Naravno, ja nisam mogao očekivati da netko prema meni usmjeri pogled i uputi bilo kakvu kritiku. Tu sam se zatekao kao prevoditelj turskog jezika jer trener je bio nekadašnji kapetan Bursaspora Adnan Örnek koji je u klub došao na poziv Čelikova predsjednika iz Turske Aydina Olguna. No uloga prevoditelja nije me spašavala od emocija koje osjećaš kada igra klub čiji sam grb nosio i ja.
Posao prevoditelja dobio sam igrom slučaja, ali to sada nije tema. Radi se o tome da sam u lipnju te 2018. godine radio kao trener najmlađih uzrasta u FK Bjelopoljcu, koji se tada natjecao u županijskoj ligi, a da sam samo mjesec dana kasnije bio na pripremama u Turskoj, i to u momčadi sačinjenoj, između ostalih, od igrača koji nastupaju u reprezentaciji Bosne i Hercegovine i koji su više puta osvajali titule prvaka BiH. Taj prelazak bio mi je fascinantan i s toliko nestrpljenja čekao sam okršaje protiv Sarajeva, Željezničara, Zrinjskog, Širokog Brijega, Slobode...
Više od bilo čega želio sam osjetiti kako se spremaju takve utakmice, kako se doživljavaju i preživljavaju.
A kad već pričamo o onima koje ostavljaju najveći pečat, onda mi je referentna točka ta vožnja od Pecare do Zenice. Ne samo zbog poraza od Širokog, nego zbog toga što smo sedam dana prije mračne hercegovačke noći pred oko osam tisuća gledatelja na Bilinom Polju savladali Željezničar, a onda sedam dana nakon poraza od Širokog pobijedili Zrinjski.
U samo tri tjedna osjetio sam kako je kad vam nakon slatke pobjede adrenalin ne dozvoljava da zaspite, ali i kako je kad želite sklopiti oči i barem nakratko zaboraviti bolni poraz, a ne možete.
Čeliku je tadašnja pobjeda nad Željezničarom dala veliki vjetar u leđa, a klubu koji ima mnogo bolju prošlost od sadašnjosti i na čijem je čelu strani investitor ionako ne treba mnogo da se euforija rasplamsa.
Pred Široki, u razgovoru s trenerom Örnekom i ostalim članovima stručnog stožera, znali smo da nas čeka pretežak protivnik, a najveći problem bio je taj što je Široki odlično igrao u formaciji 3-4-3. Mnogo smo razmišljali o tome kako mu se suprotstaviti.
Ovaj dio je također vrlo zanimljiv i teško ću ga zaboraviti. Naime, priprema za ovu utakmicu mi je pokazala koliko je trenerski posao kompleksan. Možeš imati sjajnu ideju, ali mnogo faktora utječe na to možeš li je uopće realizirati.
Vodili smo momčad preko Vibera s tribine
Naša ideja za susret sa Širokim bila je promjena formacije. Pored problema s ozljedama, nama na ruku nije išlo ni vrijeme jer je cijeli tjedan pred gostovanje u Širokom padala kiša i jako je otežavala rad na treninzima. U takvim okolnostima nismo imali mnogo prostora da se adekvatno posvetimo uigravanju igrača u novoj formaciji. Željeli smo igrati u formaciji 3-5-2, ali na treninzima, velikim dijelom zbog navedenih razloga, jednostavno nije išlo i vidjeli smo da je najsigurnije držati se naše standardne formacije 4-2-3-1.
Pred utakmicu nije se moglo osjetiti ništa neobično, sve je teklo po planu, a tijekom zagrijavanja igrača kratko sam porazgovarao s tadašnjim trenerom Širokog Brijega Borisom Pavićem kojeg sam od ranije poznavao. Nije mu bilo svejedno voditi momčad protiv Čelika jer je u zeničkom klubu proveo nezaboravne dane i kao igrač i kao trener. Međutim, nije to bio jedini razlog zbog kojeg sam primijetio nervozu kod njega. Očekivao je težak susret jer je gledao kako Čelik uzima tri boda protiv Željezničara u Zenici.
Dakle, sve je ukazivalo na to da će Čelik pružiti velik otpor i nitko nije mogao otpisati opciju da mi pobijedimo.
Trener i ja bili smo na tribinama jer zbog brojnih problema koje klub ima on nije imao radnu dozvolu. Dobio ju je tek sredinom polusezone. S klupom smo komunicirali preko SMS poruka i Vibera.
Dobro smo otvorili utakmicu, imali jednu ozbiljnu šansu u prvih deset minuta, a onda se "led" počeo otapati. Široki je počeo kontrolirati stvari na terenu i stvarati šanse. Krenuli su i golovi. Već u 35. minuti bilo je 3:0, a moglo je biti i više. Katastrofa se osjetila u zraku.
Mislim da smo, ako ne prije prvog, onda sigurno prije drugoga gola kolegama iz stručnog stožera slali poruke da "probude" ofenzivni dvojac jer smo se branili u formaciji 4-4-2. Nisu oni bili glavni krivci za kaos koji je uslijedio, ali su boljim izlaskom i postavljanjem mogli spriječiti protivničke stopere da pri iznošenju lopte rade višak jer bi jedan od stopera skoro uvijek s loptom uspijevao ući u srce veznog reda i napraviti pometnju. No, lako je javiti gdje je problem, lako je i kolegama vikati s klupe pokušavajući popraviti situaciju, ali sve pada u vodu kada vidiš nemoć svojih igrača. Kada vidiš da jednostavno "nisu svoji".
Tri tjedna koja ću zauvijek pamtiti
Na poluvremenu sam s trenerom otišao u svlačionicu u kojoj se na svima mogao vidjeti isti izraz lica. Onaj u fazonu - "dovraga, što se događa".
Uz malo promjena nadali smo se da ćemo barem ublažiti poraz i pristojno privesti utakmicu kraju.
Iz nekog razloga trener mi je rekao da se nećemo vraćati na tribinu, nego ćemo ostati u tunelu i s tog mjesta promatrati drugo poluvrijeme. Budući da je tunel na Pecari smješten na jednom kraju terena, a ne na sredini kao na većini stadiona, teško smo vidjeli posljednji dio polovice na kojoj je bio smješten gol Širokobriježana. Gledali smo pravo u naš gol i vidjeli cijelu našu polovicu.
Sjećam se da je Široki vrlo brzo stvorio dvije ili tri velike šanse i da mu je poništen jedan gol te da sam pogledao na semafor da vidim koliko je vremena prošlo. Igrala se 52. minuta i otvorenih usta sam se pitao: "Čovječe, ako su za sedam minuta ovo napravili, što nas čeka do kraja?"
Kako rekoh, promatrajući utakmicu iz tunela, kada bi našli igrači prešli polovicu, nismo dobro vidjeli što se točno dešava. Samo smo na osnovu reakcije publike i naših obrambenih igrača mogli shvatiti da je protivnik došao do lopte.
Zato sam svaki put nakon što bi naši igrači prešli polovicu, a navijači uzvratili hukom s tribina, pomislio samo jedno: "Eto ih." Eto ih natrag. Tako bi i bilo. A došli su toliko puta da je na kraju bilo 6:0.
U svlačionici nema ohrabrenja, samo povremene iskre koje prijete fizičkim sukobom. I muk. U autobusu, kako ranije napisah - pogrebna atmosfera.
Ta tri tjedna, pobjede nad Željom i tada aktualnim prvakom zemlje Zrinjskim, između kojih se dogodio bolni poraz od Širokog, uspomene su koje ću zavijek pamtiti. To je neprocjenjivo iskustvo koje nogometni zaljubljenik nikada ne zaboravlja. Taj put od sjaja do očaja i obratno puno će mi značiti i u nogometu, ali i u životu.