LJUBLJENJE tla po kojem hodaju, koje je na svakom zagrebačkom koraku pratilo Mourinhove milijardere, prestalo je kad je Moen označio početak utakmice. Dinamo se od samog početka postavio onako kako i treba na svom terenu, a provincijsku servilnost i uzdisanje pred pripadnicima svjetskog nogometnog jet-seta prepustio starletama i klincima koji se motaju oko hotela u kojem je Real proveo posljednjih 30-ak sati. Nećemo reći da je Dinamo časnim porazom od Reala ušao među velike europske "dečke", ali se opako približio zasluženom remiju s najglamuroznijom, ako već ne najboljom svjetskom momčadi.
Dinamovi navijači već odavno su navikli na apsurdne domaće euro-poraze i onaj specifični osjećaj namagarčenosti na odlasku s Maksimira, koji počinje od kolovoza sa Salzburgom i Šerifom, nastavlja se kroz rujan s Anderlechtom, preko studenog i Spartaka, a završava u prosincu s Temišvarom i PAOK-om. Međutim, ovaj poraz nikako ne budi jednak osjećaj praznine i tupila, ne samo zbog snage suparnika, nego i zbog toga što je Dinamo časno pao.