"AUTO se nekoliko puta prevrnuo, a slezena mi je pukla. Trebao sam umrijeti", prisjetio se Branko Zorko u intervjuu za Index. Zorko, danas umirovljeni 55-godišnjak atletičar koji živi u Križevcima, 1992. u Genovi na Europskom dvoranskom prvenstvu u utrci na 1500 metara osvojio je broncu, prvu međunarodnu medalju za neovisnu Hrvatsku.
Dvije godine ranije i on je za vrijeme Domovinskog rata bio u policijskoj stanici u Križevcima, ali kako nije bilo opreme, tako su mu poručili da radi ono u čemu je najbolji - trči. Zorko je to činio tijekom 20 godina duge karijere tijekom koje je čak pet puta nastupio na Olimpijskim igrama.
Za Index je ispričao kako mu je šipka probila nogu pred nastup u Genovi, otkrio da je pred Svjetsko prvenstvo u Torontu 1993. morao šivati hrvatski grb na dres jer nije bilo prave opreme i objasnio zašto je tri bronce i jedno srebro osvajao na dvoranskim natjecanjima, a samo jednu broncu na otvorenom.
Opisao je kako ga je provjeravala doping-kontrola kada je bio među 20 najboljih na svijetu u disciplini 1500 metara, odgovorio jesu li mu nudili doping, prisjetio se najvećeg atletskog skandala u povijesti iz 1988., prepričao strašnu prometnu nesreću iz 1990. u kojoj je gotovo poginuo, pa i ostao bez slezene, i za kraj objasnio što znači biti "zec" u atletici i zašto je on bio jedan od najboljih na svijetu.
Atletikom ste se počeli baviti tek sa 17 godina, kada vas je na krosu u Križevcima primijetio trener Drago Palčić.
U današnje vrijeme to je praktički nemoguće jer već vrtićka djeca ulaze u trenažni proces. Ali to ne znači da se nisam bavio sportom. Sa 17 godina otkriven sam na atletskom krosu u Križevcima, dok sam prije toga bio svestrano dijete - igrao sam nogomet, košarku i rukomet, ali ne na ozbiljnoj razini.
Rodom sam iz Međimurja, sela Hodošan, gdje je djelovala NK Budućnost, dobar klub. Ondje sam već sa 16 počeo igrati za seniore, no godinu kasnije put me odveo na drugu stranu. Na krosu 5. armijske oblasti, koja je uključivala Sloveniju i zapadnu Hrvatsku do Slavonije, pobijedio sam sve Palčićeve pulene.
Bio je to kros vojnika na kojem su sudjelovale i škole kako bi se upotpunio program. Pobijedio sam na krosu učenika od prvog do četvrtog razreda. Zapravo me nitko nije otkrio, otkrio sam se samostalno.
Cijeli ste život surađivali s trenerom Palčićem.
Imao sam pozive jačih atletskih klubova, ali bilo mi je dobro u Križevcima kao manjoj sredini. Nedostajala nam je prava atletska staza, ali imali smo tartan koji mi je bio sasvim dovoljan. Nisam radio s drugim trenerima pa Palčića ne mogu usporediti, no očito smo se dobro nadopunjavali. Bio sam njegov projekt, on je tek završio trenersku školu tako da smo učili zajedno.
Pamti vas se kao prvog osvajača medalje za samostalnu Hrvatsku. Na Europskom dvoranskom prvenstvu u Genovi 1. ožujka 1992. godine osvojili se broncu na 1500 metara.
Jako je teško bilo biti sportaš za vrijeme rata. Moj je trener također otišao u rat, a trenirali smo dopisno. I mene su pozvali, priključio sam se jedinici te sam bio rezervni policajac. Kada smo se okupili, dva smo dana u policijskoj postaji u Križevcima bili bez opreme.
Stoga su nas raspustili i rekli mi neka treniram i dignem zastavu jer će to biti zamjena za deset pušaka. Uostalom, prijatelji koji su otišli u rat bili su sretni što sam osvojio medalju, time se podigao moral. Naravno, to je ništa u usporedbi s ljudima koji su bili na prvoj crti. Skidam im kapu.
Doživjeli ste tešku ozljedu prije Genove. Što se dogodilo?
Na zadnjim pripremama u Budimpešti bio sam stvarno dobar. Međutim, mjesec dana prije natjecanja trčao sam oko stadiona, po asfaltiranom krugu dugom jedan kilometar. Bio je polumrak te su bili postavljeni betonski stupovi visoki 20-30 centimetara, sa šipkom u sredini.
Jedan je stup bio razbijen, a šipka je virila točno prema meni. Trčao sam i žicom vodoravno probio nogu, između prstiju. Odmah sam primio injekciju protiv tetanusa. Dva tjedna nisam mogao stati na nogu, zatim sam tjedan dana hodao i tek onda trčkarao.
Možda ima Boga, možda netko to sve gleda. Naime, u Genovi sam trebao trčati 3000 metara. Tada sam tu dionicu trčala trojica Talijana: Stefano Mei, Alessandro Lambruschini i Gennaro Di Napoli. Svjetski trkači, uz koje bih možda bio četvrti.
Naravno, zbog ozljede sam izgubio kilometre. No kako sam prirodno bio brz, htio sam probati 1500 metara. Uzdajući se u snalažljivost te u 200 metara dugi krug u dvorani, pokušao sam ih sprintom dobiti u zadnjem krugu. I tako je bilo.
Da je utrka otpočetka krenula udarno, sigurno ne bih mogao pratiti. U zadnjem sam ih krugu nekoliko prestigao i osvojio prvu hrvatsku medalju. Čudesno. Mjesec dana nisam trenirao i svi su na natjecanju znali što mi se dogodilo, nitko od mene ništa nije očekivao.
Brončanu medalju htjeli ste dati predsjedniku Franji Tuđmanu.
Organizirao je primanje kod njega i, da, htio sam mu dati medalju. Međutim, rekao je kako je ona moja i da mi je nitko nema pravo uzeti. "Rado ću se slikati s tobom i medaljom i staviti sliku jer je to prva hrvatska medalja", rekao mi je. Ništa mi Tuđman nije rekao prije natjecanja, dotad nismo imali dodirnih točaka. Ni atletski savez nije imao očekivanja.
Je li bilo teško organizirati odlazak na natjecanje za vrijeme rata?
U poratnim smo se godinama jedva krpali. Na dan puta u Genovu otišli su u trgovinu po odijela kako bismo imali ista. Opremu u kojoj sam trčao dobio sam par dana ranije. Težila je pola kilograma, pitaj Boga kakvi su bili ti dresovi.
Na Svjetsko dvoransko prvenstvu u Torontu 1993. išao sam s jednom majicom i hlačicama, koje sam dobio od sponzora. Srećom, u Torontu se okupilo puno Hrvata. Hrvatska zajednica dočekala nas je na aerodromu, ljudi su nas držali kao malo vode na dlanu. Dan prije natjecanja sašili su mi grb na majicu, no bio je problem kada sam osvojio broncu. Rasparali smo grb i ponovno ga stavili na trenirku.
Također, smiješna situacija bila je i na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. Košarkaška reprezentacija tada je bila vrhunska, što je rezultat pokazao. Kako smo dobili njihovu opremu, tako sam ja u njoj i trčao. Zamislite njihove brojeve, majica mi je bila do koljena. Malo sam je prerezao, ali sam pretjerao pa mi je bila do pupka.
Brončanu medalju osvojio sam i 1994. godine u Helsinkiju na Europskom otvorenom prvenstvu. Obukao nas je Nike, s kojim sam imao ugovor. Imali smo njihove plave trenirke, inače bismo došli kao razbijena vojska. Naravno, opet smo šivali grbove.
Hrvatski ste rekorder na 1500 metara (3:33,30), na jednu milju (3:52,64), na 2000 m (4:58,02) i na 3000 m (7:48,72) te u dvorani na 1000 m (2:20,35), na 1500 m (3:38,05) i na 3000 m (7:49,29). Kako objašnjavate da ih nitko nije srušio sve ove godine?
Ne znam, očito su rekordi jako dobri i atletičari možda slabiji. Istina je, vjerujem, između. Rezultati su solidni, no trkači danas naginju kraćim disciplinama, do 400 metara. Atletika je rad u rudniku, osobito srednje i duge pruge.
Trčao sam 1500 i 3000 metara te imam i treće vrijeme na 5000 metara. Događalo se tako da sam dnevno trčao i po 30 kilometara. Danas toga nema, nezamislivo je. Možda je pogrešna i prehrana ili to što svi sve imaju. Nekad su djeca pomagala roditeljima i više radila.
Osim toga, pogledajmo afričke trkače. Zašto su superiorni? Prvo, žive na 3000 metara nadmorske visine, zamislite njihovu krvnu sliku. Drugo, građa tijela im je takva da su 10-20 posto ispred nas. A treće, recimo, pitali su Hailea Gebrselassieja zašto mu jedna ruka ide uz tijelo.
"Tako sam držao knjige", rekao je. Gebrselassie je imao deset kilometara do kuće. Trčao je tijekom cijelog školovanja, nema boljeg treninga. U pitanju je prirodna selekcija. Imao je i 55 kilograma, s vjerojatno razvijenijim plućima i srcem od mene, koji sam imao 75 kilograma.
Što se promijenilo u atletskim treninzima od devedesetih do danas?
Treninzi su bili puno žešći. Vodim i danas grupu klinaca, kojima je prvenstveno bitna igra. Roditeljima je važno da su djeca u bilo kakvom sportu. Naravno, da se pojavi veliki talent, radili bismo drugačije. Ali to su specifični ljudi. Teško je naći klinca koji može izdržati naporne trening. Ne možeš od Fiće raditi Ferrarija.
U kakvim ste uvjetima trenirali?
Išao sam na pripreme u Budimpeštu i Beč, gdje su bile dvije najbliže dvorane. Nisam se mogao spremiti za dvoransko prvenstvo bez da osjetim dvoranu. No tu govorimo o svega dva tjedna priprema, ostalo sam radio vani. Skroz mi je normalno bilo čistiti snijeg. Volio sam trčati šumom, i danas obožavam prirodu.
U šumi u Križevcima imao sam krug dug 1500 metara, relativno ravan, čak sam mogao trenirati u sprintericama. Lakše je trčati deset krugova u šumi pa napraviti 15 kilometara nego stotinu krugova na stadionu.
Brže prođe i manja je mogućnost ozljede. Da sam tražio dulji period vani, dobio bih ga. Uvjeti su napredovali. Hrvatskoj je bilo zanimljivo da se, gdje god se može, podigne zastava. Trebalo je dokazati da smo priznati i da postojimo.
Što se promijenilo u odnosu države prema atletici? Ima li, primjerice, Sandra Perković lošije uvjete u odnosu na druge atletičarke?
Mislim da Sandra Perković može trenirati gdje god želi. Krenimo od kluba koji ti nudi sve uvjete. Drugi je Hrvatski atletski savez koji sportašu određenog ranga osigurava neki broj priprema. Također, Hrvatski olimpijski odbor daje neke mogućnosti. Stvar je u tome da Perković želi ići u Medulin, kao što sam ja želio trenirati u šumi u Križevcima.
Uostalom, i meni je Medulin prije dvadesetak godina u siječnju bio mjesto priprema jer imaju dobre terene za trčanje i ugodnu klimu. Odnos države prema atletici je solidan, nikad nije bio bolji. Danas postoje i nagrade za osvojene medalje, čega u moje doba nije bilo. Nisam zbog toga bio nezadovoljan jer nismo znali za bolje.
Koliko se u vaše vrijeme moglo zaraditi od atletike?
Toliko da se solidno živjelo. Bio sam u top 20 atletičara na 1500 metara. Trčao sam puno mitinga, dok su mnogi trenirali i pojavljivali se samo na najvećim natjecanjima. No ja sam se volio natjecati. Primjerice, u Koprivnici sam u 20 godina 17 puta trčao.
Bile su to usputne stanice kojima sam razbijao monotoniju treninga i koje su bile pokazatelj forme. Opet, ugodno s korisnim, mogao sam nešto i zaraditi. Nisam živio luksuzno, iako sam 1995. možda prvi imao Audi A6 u Koprivničko-križevačkoj županiji.
Četiri od pet europskih i svjetskih medalja osvojili ste u dvorani. Koja je razlika između dvoranskog i otvorenog prvenstva?
Dvorana je specifična zbog velikog nagiba i 200 metara dugog kruga. Moraš biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Gužva je znatno veća. Ako si unutra, a zvoni zadnji krug, teško se probiti, osobito na 1500 metara kada je sve zgusnuto.
Nema "zečeva" koji bi razvukli kolonu, već su trkači zbijeni. Onaj tko bi bio na pravom mjestu kada bismo se razdvojili, taj bi profitirao. Očito sam znao iskoristiti svoj osjećaj i biti na pravom mjestu. Do izražaja je došla i moja fizička snaga u odnosu na druge sportaše.
S obzirom na to da ste bili u top 20 atletičara na 1500 metara, doping-kontrola vam je četiri puta došla kući u Križevce. Kako izgleda taj proces?
Ne možeš trčati Grand Prix mitinge ne potpišeš li da u bilo kojem trenutku može doći kontrola. Napustiš li mjesto stanovanja, moraš javiti kamo ideš. Ne pronađu li te triput na lokaciji na kojoj bi trebao biti, automatski si dopingiran. To se i danas događa. Srećom, nisam s time imao problema.
Jednom su me zvali na miting u Njemačku. Iznenadili su me, startnina je bila 20-30 puta veća no što sam inače dobivao. No već su me na aerodromu, dan prije utrke, odveli na doping-kontrolu. Otrčao sam i sve je bilo u redu. Bili su poprilično strogi, pretpostavljam da su danas još i više.
Jesu li vam ikad nudili doping?
Ne. Uvijek sam radio sa svojim ljudima i u Hrvatskoj mi to nije imao tko ponuditi. Možda bi u nekoj drugoj zemlji i bilo takvih ponuda. Nisam nikad o tome razmišljao. Ne bi mi karijera trajala 20 godina da sam bilo što uzeo. Završio sam karijeru s 37 godina. Zamislite što bi bilo da sam još nešto uzeo. Pa raspao bih se.
Olimpijske igre u Seulu 1988. bile su vaše prve. Obilježio ih je najveći skandal u povijesti atletike. Dokazano je da su pobjednik utrke na 100 metara Ben Johnson te srebrni Carl Lewis bili dopingirani. Osim toga, s dopingom su se povezivali i brojni atletičari iz Istočne Njemačke.
Vidjeli smo bombastične naslove u novinama. Priča je pukla. Kasnije sam gledao razne emisije o tome. I to je vjerojatno produkt dvojice-trojice ljudi. Johnson je ionako bio brz. A iz te su Lewisove grupe praktički svi bili dopingirani. Kontrole tada nisu bile poput današnjih.
Ti su događaji narušili sliku atletike. Iako, često se priča kako su oni koji su dopingirani korak ispred kontrole. Danas ti mogu uzeti uzorak i analizirati ga za pet godina. Što danas ne znamo, možda će se u budućnosti saznati. Rusi su dokaz tome.
Nedostaje li atletici prava zvijezda nakon odlaska Usaina Bolta? Mogli bismo izdvojiti tek Armanda Duplantisa u skoku s motkom.
Da, nedostaje. Zvijezdu je najlakše napraviti u disciplini 100 metara jer je to onda, kaže se, najbrži čovjek na svijetu. Bolt je, osim toga što je bio brz, bio zabavljač koji je nosio sport. Recimo, prije mene dominirali su engleski trkači, dok tamnoputi nisu došli pa se pratio duel Stevea Ovetta i Sebastiana Coea. Slično je u tenisu. Rafael Nadal, Roger Federer i Novak Đoković su na odlasku. Da je Đoković sam, ne bi bilo zanimljivo jer bi osvajao turnire i sport bi bio manje zanimljiv.
Vaša disciplina bila je 1500 metara. Kakvu ste taktiku imali?
Volio sam biti na začelju. Često se komentira kako su trkači nakon prvog kruga zatvoreni. Ma nisu zatvoreni, pa imaju još pet kilometara staza, a najvažnije je biti spreman u zadnjem krugu. Volio sam trčati mirno i ne gubiti koncentraciju na naguravanja.
U datom trenutku, kada zazvoni zadnji krug, utrka bi zapravo počela i tada bih dao sve od sebe. Bio sam solidan finišer. Poanta je što bezbolnije i sa što više energije ući u zadnji krug. U gužvama su me čepovima sprinterica često zagrebali po natkoljenici. Masu puta sam utrku završavao krvav. Samo osjetiš kako se nešto toplo slijeva niz nogu.
Naravno, bilo je i laktova. Na taj način braniš svoj teritorij, osobito u dvorani. Kad počne utrka, ni o čemu ne razmišljaš. Isključiš se i paziš da u optimalnom stanju uđeš u finiš. Rijetko sam bio na čelu kolone. Pokušao sam u Splitu i završio zadnji. Potrošio sam previše snage i onda nisam imao snage.
Trčanje je danas vrlo česta fizička aktivnost. Kako se u osamdesetima i devedesetima gledalo na ljude koji trče ulicom?
Jako čudno, ja sam bio svemirac. Vikali su mi: "Zar ti ne bi bilo bolje uzeti motiku u ruke umjesto da bez veze trčiš?". Danas je trčanje pokret, što mi je jako drago. Trčanje je najjeftiniji sport - trebaju ti tenisice, majica i trenirka ili tajice - kojima možeš napraviti dobro svojem organizmu. Organizira se sve više polumaratona i maratona, svako veće mjesto ima utrku.
Kakvo je danas vaše zdravlje?
Trčkarao sam nakon kraja karijere, ali ozljede su bile takve da više nisam mogao ni to. List desne noge mi je zbog grča puknuo desetak puta. Nije bilo pravila, mogao je puknuti prilikom sprinta ili džogiranja. Nisam li na vrijeme stao, puknuo bi mi mišić pa tri tjedna ne bih mogao trenirati.
Krajem karijere sam već osjetio kada bi se to moglo dogoditi te je bilo dovoljno stati kako bih spriječio puknuće. Dan-dva bih usporio i onda opet trčao. Ludilo. Bio sam na ispitivanjima, ali mi nisu znali reći što se događa.
Dijagnoza je bila zamor materijala. Pazite, imate rupturu mišića koji se za tri-četiri tjedna potpuno oporavi. No meni bi se isto dogodilo za šest mjeseci. Recimo, na nogometu mi se to nikad nije događalo. Sad mi je zabranjeno trčanje, ali ostalo mi je bicikliranje ili planinarenje. Da, profesionalni sport nije zdrav. Grubo je reći, ali gotovo svi završavamo karijere kao poluinvalidi.
Dugo nakon karijere uopće niste pratili atletiku. Zašto?
Desetak godina bio sam izvan atletike. Bilo mi je puna kapa svega, zasitio sam se, trebao mi je odmak. No, kada sam završio karijeru, osjećao sam se prazno. Sjećam se, godinu dana nakon karijere dolazio bih u atletski klub i samo sjedio sat vremena. Nedostajalo mi je.
Dvaput dnevno trenirao sam 20 godina pa nisam znao što bih radio kada je završilo. Karijeru sam završio na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. godine, a kao tajnik Zajednice sportova Koprivničko-križevačke županije počeo sam raditi 2006. Dakle, imao sam vremena za razmišljanje.
Doživjeli ste prometnu nesreću nakon koje ste ostali bez slezene. Što se dogodilo i kada?
Prometnu nesreću doživio sam nakon Europskog prvenstva u Splitu 1990. godine. Jedva sam ostao živ. Novim autom išao sam platiti račun u poštu u susjedno selo u Međimurju. Moja brza vožnja, uska cesta i veliki traktor. Na zavoju sam se pola metra našao na strani traktora, a on pola metra na mojoj.
Trgnuo sam volan kako bih ga izbjegao te sam ulovio bankinu. Izgubio sam kontrolu i zabio se u panjeve. Auto se nekoliko puta prevrnuo, a slezena je pukla. Triput sam trebao umrijeti. Prva sreća bila je što su 200 metara od mjesta nesreće električari popravljali kablove.
Vidjeli su me i voki-tokijem nazvali dom zdravlja, smješten između dvaju sela, na 1.5 kilometara od mene. Druga sreća bila je što je hitna bila u domu. Da nije, isto bih bio mrtav. Za 15-ak minuta bio sam u bolnici u Čakovcu. Izgubio sam svijest, ali kada su me polegli, došao sam sebi.
Sestre su me pokrivale jer sam drhtao, a bio je lijep i sunčan dan. Vrata prostorije bila su otvorena kad je prolazio doktor i pitao što se dogodilo. "Malom je zima", rekli su mu. Odmah je uzeo veliku iglu, gurnuo je u moju tjelesnu šupljinu i izvukao krv.
Pukla su mi tri rebra, a dva su probila slezenu. Imao sam unutarnje krvarenje, izgubio sam toliko krvi da sam gubio svijest. Rekli su da mi je život ovisio o minutama. Taj me doktor i operirao. To je treća sreća - da nije došao, bio bih mrtav. Tako da početkom listopada moram slaviti drugi rođendan jer se tada nesreća dogodila.
Trčao sam bez slezene jer su mi je izvadili. Bio sam prvi koji je to napravio. Doktori su mi s 23 godine rekli da ne smijem trčati. Pitao sam ih hoću li moći hodati. Rekli su da hoću. A brzo hodati? Isto su rekli da hoću. A onda mogu i lagano trčati, ali na svoju odgovornost. Na kraju nisam imao nikakvih zdravstvenih problema.
Tri mjeseca nakon nesreće, došao sam na pripreme u Medulin, ali sam samo htio šetati. Međutim, već sam lagano trenirao, a da nitko nije znao. Žalili su me, govorili da ću biti zadnji. A onda sam, tijekom zadnjeg dana priprema, htio napraviti jedan krug s dečkima. Na kraju sam odradio cijeli trening. Više me nisu žalili.
Vaše prve Olimpijske igre za Hrvatsku bile su u Barceloni 1992. Na njima su nastupili Dražen Petrović, Toni Kukoč, Goran Ivanišević...
Čiji sam god intervju čitao, svi kažu isto - neponovljive igre. Disali smo kao jedno, navijali jedni za druge. Bili smo zajedno smješteni u olimpijskom selu. Košarkašku srebrnu medalju proslavili smo na plaži 500 metara od sela. Domoljublje, naboj, veliko srce.
Ivanišević? Izvan terena je sasvim normalan. Ima iznimaka, ali svi veliki sportaši su inače obični ljudi. Nisam se puno družio s Petrovićem, ali znam da je puno, puno radio. Izvan dvorane je bio normalan dečko. Družio sam se puno i sa Željkom Mavrovićem, tada mlađim boksačem. Kao i ostali - rad, rad, rad. Svi smo u neku ruku bili fanatici.
U atletici ste godinama bili jako uspješan "zec". Objasnite što to znači.
Zovu se i pacemakeri i ima ih isključivo na velikim mitinzima. Uloga zeca je diktirati tempo trčanja. Bez "zeca" je nemoguće srušiti svjetski rekord na srednjim ili dugim prugama. Govorio sam o natjecanju u Splitu, kada sam predvodio skupinu - ne znam kako netko uspijeva držati takav tempo, ali meni je bilo 30 posto teže trčati na čelu.
Najčešće sam bio "zec" Haileu Gebrselassieju na utrkama na pet i deset kilometara. Na pet kilometara "zec" određuje tempo prva tri kilometra, a zatim trkač ostaje sam. Riječ je o dogovoru dvojice atletičara. Prije utrke mi je Gebrselassie rekao koliko vrijeme želi nakon 400 metara, tisuću ili dvije tisuće kilometara.
Bio sam poznat po određivanju ritma. Meni je vrijeme prvog kruga često bilo kao i zadnjeg, želio sam trčati optimalno. Bio sam sposoban traženo vrijeme na 400 metara pogoditi u dvije-tri desetinke sekunde, stoga sam bio najtraženiji "zec".
Dakle, žrtvuješ vlastiti rezultat radi tuđeg. Plaćen si za to, ali to nije protivno pravilima. Bilo bi nepošteno da je netko bio "zec" i vukao trkače pa zatim odmorio i onda se opet priključio. To se nije smjelo raditi. Kada si ispao, ispao si.
Ne možeš istrčati cijelu utrku jer ideš iznad vlastitih mogućnosti. Kada imaš "zeca", ne moraš razmišljati o ritmu jer ti ga on zadaje. Morao sam, također, razmišljati o vjetru, nije svejedno puše li u jednu ili drugu stranu. Kada jače puše u prsa, dodaješ brzinu. Kada puše u leđa, smanjuješ.
Teško je biti "zec". Primjerice, u Zurichu te gleda 30-40 tisuća ljudi, a ti zezneš prvi krug za dvije-tri sekunde. Poludjet će onaj čiji si "zec", još ako mu je to utrka sezone... Organizatori, primjerice, daju milijun dolara za rušenje svjetskog rekorda. Pa ti, kao "zec", zezni prvi krug. Zapravo sam najviše u karijeri zaradio kao "zec".
Po čemu pamtite Olimpijske igre u Atlanti 1996. godine?
Po velikoj vrućini, bilo je 40 stupnjeva i 90 posto vlage. Najteži uvjeti u kojima sam trčao. Zagrijavali smo se za utrku na udaljenosti od 10 do 15 kilometara od mjesta natjecanja. Prilikom zagrijavanja promijenio sam tri-četiri majice, užas.
Autobus nas je onda vozio na mjesto održavanja. A Kenijci su se zagrijavali i trčali u istim majicama. Zamislite kako su mokri kao miševi ušli u autobus pod klimu. Drhtali su, bilo im je koma. Molio sam Boga da utrka bude što sporija, kad se ono nađe Mađar koji lupi tempo. Odmah mi se zavrtjelo u glavi.
Četiri godine kasnije nastupili ste na Olimpijskim igrama u Sydneyju, a zatim i Ateni 2004., kada ste završili karijeru.
U Sydneyju sam prilazio kraju karijere. Kako sam bio tip kojem je odgovarao što kasniji termin natjecanja, tako se nikako nisam mogao priviknuti na promjenu vremenske zone u Australiji. Tada sam bio načet ozljedama, a u Ateni potpuno gotov.
Ali kako sam ispunio normu, želio sam ići. Malo je sportaša nastupilo na pet olimpijskih igara pa sam u Ateni želio ispisati povijest. U to sam vrijeme mjesec dana mogao trenirati, a mjesec nisam. Jedva sam čekao završiti utrku, poljubiti tartan stazu i reći zbogom atletici. Zadovoljan sam karijerom, ne bih ništa mijenjao.