Foto: Index, HNK Hajduk
OSTALO je još točno 29 dana do početka Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, koja je po treći put domaćin završnog turnira najboljih momčadi Starog kontinenta. Inicijalni Euro 1960. održan je u Francuskoj, baš kao i turnir 1984., kad su se domaćini predvođeni Michelom Platinijem okitili svojim prvim velikim nogometnim zlatom.
Premda u Francuskoj ovog ljeta neće biti nogometne sile kao što je Nizozemska, a tamo ćemo gledati Sjevernu Irsku, Island, Albaniju i Wales, reprezentacije iz drugog, pa čak i trećeg razreda europskog nogometa, ne treba sumnjati da ćemo punih mjesec dana uživati u spektakularnom nogometu.
Dok ludnica 10. lipnja ne krene, Index vas poziva da zajedno s nama odbrojavate do početka uz zanimljivije priče iz povijesti Eura, najljepše golove, legendarne utakmice i najbolje igrače.
Odbrojavanje je počelo.
29. Francuska – Jugoslavija 4:5, polufinale Eura 1960.
Nakon dva kola kvalifikacija polufinale i završni turnir čiji je organizator bio Pariz izborili su domaćin, SSSR, Jugoslavija i Čehoslovačka.
U prvom polufinalu Sovjeti nisu imali puno problema s Čehoslovacima i s laganih su 3:0 izborili finale inicijalnog Eura.
No, dok u prvom polufinalu nikakve dramatike nije bilo, zato je ono drugo ponudilo toliko uzbuđenja i ludih preokreta da se i dan danas ta utakmica smatra najspektakularnijom u 56 godina dugoj povijesti Eura.
Više od 26 tisuća Francuza došlo je na Park prinčeva tražiti osvetu, a umjesto osvete servirana im je vjerojatno najbolja utakmica u povijesti Eura
Igrali su stari znanci, Francuzi i reprezentacija Jugoslavije, koja je tih godina bila crna mačka za Galske pijetlove. U prosincu 1949., u majstorici za plasman na Mundijal u Brazilu 1950., Jugoslavija je u infarktnoj utakmici odigranoj u Firenzi nakon produžetaka pobijedila Francusku 3:2 i preko nje osigurala nastup u Brazilu.
Jugoslavija je bila bolja i od čuvene Fontaineove i Kopine Francuske u grupnoj fazi Svjetskog prvenstva u Švedskoj 1958. Završilo je 3:2, a dok su se na kraju Tricolori okitili broncom, Jugoslaviji je drugi put u četiri godine u četvrtfinalu presudio Helmuth Rahn.
Šestog srpnja 1960. 26,370 gledatelja došlo je na Park prinčeva tražiti osvetu za sve te silne poraze, a prisustvovali su jednoj od najluđih utakmica u povijesti nogometa.
Jugoslavija je ponovno bila bolja, slavila je 5:4, a svih 26,370 gletalja nakon isteka 90. minute ustalo je i ovacijama nagradilo je aktere ove fantastične nogometne priče.
Jugoslavija je povela u 11. minuti golom Milana Galića, a samo nakon 60 sekundi igre izjednačio je Jean Vincent. Golovima Francoisa Heuttea i Maryana Wisnieskog Francuzi su poveli 3:1 na samom početku drugog poluvremena. Ante Žanetić je vratio nadu Jugoslaviji u 55. minuti, no kad je Heutte zabio u 62. minuti za 4:2, malo tko je vjerovao da se Jugoslavija može vratiti u susret.
Ipak, u samo četiri minute Francuzi su upropastili sve što su gradili cijelu utakmicu.
Partija života Dražana Jerkovića
Najprije je u 75. minuti Tomislav Knez smanjio na 4:3, da bi onda u samo dvije minute (78. i 79.) jedan od najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena, Dražan Jerković, zabio dva gola nakon kojih se Francuska više nije mogla vratiti.
Finale nije ni izbliza bilo tako sadržajno i uzbudljivo. Milan Galić doveo je Plave u prednost u 43. minuti, a početkom nastavka izjednačio je Metreveli. Rezultat se do 90. minute nije mijenjao i morali su se igrati produžeci, a Ponedelnik sedam minuta prije kraja zabija za 2:1 i za europski naslov SSSR.
Dražan Jerković i Valentin Ivanov, jedinstveni u povijesti nogometa: Bili su najbolji strijelci i na svjetskim i na europskim prvenstvima
S dva gola protiv Francuske Dražan Jerković podijelio je titulu najboljeg strijelca turnira zajedno sa suigračem Galićem, Francuzom Heutteom te Sovjetima Ponedelnikom i Valentinom Ivanovim.
Zanimljivo, Jerković je dvije godine poslije s četiri postignuta gola postao i najbolji strijelac Svjetskog prvenstva u Čileu, titulu je morao podijeliti s nekolicinom igrača, a jedan od njih je bio i Valentin Ivanov.
O Jerkoviću se više-manje sve zna, malo je toga ostalo nepoznato. Bio je vanserijski napadač, najbolji u povijesti Dinama i jedan od najboljih svog vremena. Važio je za prvog nogometnog superstara u bivšoj državi, a poslužio je i kao inspiracija za sjajan film Kreše Golika ''Plavi 9''.
Dražan Jerković, prvi nogometni superstar u bivšoj Jugi, veliki domoljub, čovjek principa i nesavitljive kičme te vlasnik škarica spektakularnijih od Peleovih
Specijalitet su mu bile škarice, a svjedoci vremena i danas tvrde da su Dražanove bile ljepše i spektakularnije od onih Peleovih.
Premda rođen u Šibeniku, bio je pravi purger i simbol Dinama. S Modrima je osvojio naslov prvaka 1958., dakle, posljednji prije onog Ćirinog 1982. i dva Kupa maršala Tita 1960. i 1965.
Nakon osvajanja Kupa 1965. u antologiju je ušla Dražanova izjava prilikom primanja trofeja:
''Sretan sam što nosim ovaj trofej u Zagreb, u kolijevku Hrvatske i nogometa'', mrtav hladan ispalio je Jerković usred Beograda izazvavši pravu buru u tamošnjim krugovima, koji su ga u trenutku proglasili ultranacionalistom. Ta ga je ''afera'', odnosno djetinja iskrenost, koštala još pokojeg poziva u reprezentaciju, no Jerković je cijeli svoj život bio čovjek koji nikad nije odustajao od svojih stavova i moralnih postulata, ma kakvu cijenu za to plaćao.
''Ne, uopće mi nije žao'', uglavnom bi glasio Dražanov odgovor kad bi ga novinari, prijatelji ili poznanici pitali je li svjestan da je puno toga propustio zbog krutosti svojih principa.
Prvi izbornik Hrvatske
Osim što je bio fantastičan nogometaš, Jerković se masnim slovima upisao u zlatnu knjigu hrvatskog nogometa i kao prvi izbornik samostalne Hrvatske, koju je vodio u prve dvije utakmice, protiv SAD-a i Rumunjske.
''Mnogi igrači su nam otkazivali, neke je bilo strah zaigrati za Hrvatsku, ali nisam o tome previše razmišljao, znao sam da ćemo složiti momčad i da ćemo napraviti i spektakl. Uspjeli smo i nevjerojatno sam ponosan na taj događaj. Biti prvi izbornik hrvatske nogometne reprezentacije, pa ima li veće časti za čovjeka koji je radio u nogometu u Hrvatskoj? Mislim da nema'', sjećao se godinama poslije Jerković.
Jerković, simbol Dinama u jednom trenutku na Maksimiru nije više bio dobrodošao. Međutim, nije ga bilo ni briga. Nije mu bilo važno hoće li i koliko će imati neprijatelja, jer njegova čast nije imala cijenu ma što mu ponudili silni maksimirski vlastodršci samo da zažmiri na stvari koje su mu smetale i koje su se kosile s njegovim percipiranjem istine i pravde. A takvih stvari barem na Maksimiru nikad nije nedostajalo.
Dražan Jerković, sjajan nogometaš, veliki patriot i još veći čovjek umro je u Zagrebu devetog prosinca 2008. u 72. godini.
Nije Modrić bio prvi Hrvat u najboljoj momčadi svijeta, bio je to Ante Žanetić
Drugi junak naše priče i strijelac jednog gola Francuskoj, Ante Žanetić, kontroverzna je figura hrvatske nogometne povijesti,
Zbog kurve politike i njegovih, za bivši režim neprihvatljivih političkih razmišljanja, Žanetić je i danas malo poznat hrvatskoj nogometnoj javnosti, posebice mlađim generacijama.
A posve nezasluženo. Naime, Luka Modrić, koji je ove godine izabran u FIFA-inu idealnu momčad godine nije bio prvi Hrvat koji je dobio to priznanje. Bio je to baš Žanetić.
Ante Žanetić uvršten je u najbolju nogometnu momčad svijeta 1960. godine u izboru časopisa "World Soccer". Ta se nagrada smatra pretečom današnjeg izbora kojeg zajednički organiziraju FIFA i magazin "France Football" te FIFPro, udruga profesionalnih nogometaša.
Žanetića je u svojih najboljih 11 uvrstio dugogodišnji urednik i novinar "World Soccera" Eric Batty, a tadašnji igrač Hajduka našao se u društvu svjetskih zvijezda Pelea, Ferenca Puškaša te Realovih Santamarije, Genta i Di Stefana. Bio je to prvi takav izbor kojeg je Batty tradicionalno objavljivao svake godine do 1992. godine. "World Soccer" je izbor najboljih igrača i momčadi godine organizirao od 1982. godine.
Također, Žanetić je te 1960., kad je s Jugoslavijom osvojio olimpijsko zlato i europsko srebro bio izabran i za najboljeg lijevog halfa na svijetu.
Zbog neslaganja s režimom emigrirao u Belgiju
Ante Žanetić rođen je 18. siječnja 1936. godine u Blatu na otoku Korčuli, gdje je u tamošnjem Zmaju započeo nogometnu karijeru 1952. godine. Naredne 1953. godine prelazi u Dubrovnik, a 1955. u Hajduk za kojeg je nastupao do ljeta 1961. godine kad je emigrirao iz Jugoslavije, pobjegavši s priprema Bilih u Njemačkoj zbog neslaganja s komunističkim režimom.
Dok je bio u emigraciji Žanetića su se odrekli svi, svi osim Miljenka Smoje
Dok je bio u emigraciji, bio je persona non grata u Jugoslaviji, čak su ga se i vodeći ljudi Hajduka odrekli te je bio izbrisan iz svih klupskih almanaha.
Ipak, Žanetića nisu zaboravili svi. Miljenko Smoje, da, onaj Smoje kojeg su poslije zbog tobožnjeg jugoslavenstva napadali isti koji su otpisali Žanetića zbog njegovih ideala i naglašenog hrvatstva, povodom izdavanja knjige ''Hajdučka legenda'' (1971.) na iznenađenje mnogih uvrstio je Žanetića u svoju idealnu momčad Bilih svih vremena. Jedino Smoje.
Žanetić je preminuo prošlog ljeta u 79. godini u Australiji u koju je otišao nakon igranja za Club Brugge.