PROFESIONALNI boks najpopularniji je i najunosniji borilački sport, prati ga MMA, a taekwondo, judo, karate i hrvanje relevantnost održavaju kao olimpijski sportovi. U svakom od tih sportova Hrvatska je imala uspješnih pojedinaca, ali ni u jednom kao u vještini koju je još 1980-ih popularizirao Jean-Claude van Damme mlateći rukavicama umočenima u krhotine stakla Tong Poa, jednog od najdojmljivijih filmskih zlikovaca te ere.
Tajlandski boks ipak nije zaživio kao svjetski popularna borilačka disciplina iako su mnogi današnji MMA borci bazu stvarali upravo u njoj. Zato redovito ispod radara prolaze fantastični rezultati koje posljednjih godina ostvaruju Hrvati na međunarodnim natjecanjima, a tako je bilo i ove godine na nedavno održanom Svjetskom prvenstvu u grčkom Patrasu.
Od sedmero hrvatskih predstavnika, četvero ih se vratilo s medaljama, a prvi put u povijesti imamo seniorskog svjetskog prvaka u muškoj konkurenciji. To je Vito Košar iz zaprešićkog kluba Taksin, koji je osvojio zlato u kategoriji seniori elite do 86 kg, dok se njegov klupski kolega Ivan Bertić vratio s broncom u kategoriji do 91 kg.
Helena Jurišić iz splitskog Mornara nastavila je dominaciju i osvojila četvrti naslov svjetske prvakinje do 75 kg, dok je Lana Mađarić iz Hus Osijeka uzela srebro među mlađim seniorkama (U-23) do 67 kg.
I to nije bilo ni približno najuspješnije natjecanje hrvatskih boraca. Na prošlom EP-u svih šestero se vratilo s medaljom, a na prethodnom SP-u devetero boraca osvojilo je sedam medalja, među kojima dvije zlatne. U proteklih šest godina Hrvatska ima čak 44 medalje na europskim i svjetskim smotrama.
U tom je razdoblju Hrvatski savez tajlandskog boksa, jedan od najuspješnijih sportskih saveza u Hrvatskoj, postao član Hrvatskog olimpijskog odbora i izgladio odnose s IFMA-om, međunarodnim savezom koji je 2018. suspendirao Hrvatsku zbog dugova. Savez je bio u kaosu i rezultati su bili skromni dok se u njegov rad nisu uključili aktualni predsjednik Mario Franić i glavni tajnik Alan Mijić.
Od stečaja do jednog od najuspješnijih saveza
"Savez je bio u stečaju, u bankrotu, bilo je turbulencija, problema u međuljudskim odnosima i vođenju saveza, ljudi iz ovog sporta više su se usmjeravali na kickboks jer su tamo bili normalniji odnosi i atmosfera. U krizi su bili i savez i klubovi. Na prvenstvu Hrvatske tada se održavalo šest mečeva, a ove godine smo ih imali 140", rekao je za Index predsjednik Franić, i sam bivši borac u tajlandskom boksu, kickboksu i savate boksu, čiji je mentor i trener bio legendarni Branko Cikatić.
"Prestao sam s borbama 2010., posvetio se životu i poslu, a kad se pojavila kriza, nagovarali su me da pokušamo spasiti sport. Krenuli smo na put u nepoznato, svakog dana otkrivali nove dugove i minuse, ali uhvatili smo se u koštac s problemima, angažirao sam prijatelje i poznanike da sponzoriraju savez i tako smo počeli vraćati dugove.
Kad smo počeli ostvarivati rezultate, prepoznao nas je i HOO, u kojem je tajlandski boks bio omražen. Počeli smo razgovarati s glavnim tajnikom Sinišom Krajačem i to nam je otvorilo vrata u HOO-u. I svjetski savez, koji nas je 2018. suspendirao zbog duga od 20.000 eura, vidio je da tu pušu novi vjetrovi i sad sa svima imamo fenomenalan odnos i suradnju", pohvalio se Franić.
Posebne tajne za takav zaokret nema, kaže Franić i dodaje: "I Srbi me pitaju kako smo to napravili, a ja teško mogu odgovoriti, samo smo napravili dobar tim ljudi koji radi samo u interesu sporta i krenuli korak po korak. Samo ljubav prema sportu i nikakvi osobni interesi."
A to je najbolje pokazao potezom u najtežim danima saveza, no s odmakom od šest godina ne može vjerovati da je "bio toliko lud" da ga povuče. "Padne mi mrak na oči kad se sjetim kakva sam bio budala. Kad smo išli deblokirati savez, direktor firme kojima je bio najveći dužnik nije ni želio sastanak.
Na kraju nas je primio i uvjetovao da potpišemo bjanko mjenicu da svojom imovinom odgovaramo ako savez ne plati dugove. I ja i glavni tajnik Mijić smo potpisali", prisjetio se Franić i rekao kako je ponosan na sve što je napravio sa savezom, ali i da se nada kako će ga ljudi koji ga naslijede i nadmašiti.
Iznenađen i oduševljen interesom nacionalnog mainstream medija za sport o kojem se uglavnom piše u crticama, Franić ne želi nikog izostaviti nabrajajući ljude zaslužne za preporod saveza iz zaduženog ružnog pačeta u jednu od rezultatski najuspješnijih hrvatskih sportskih organizacija:
"Glavni tajnik Mijić i tajnica Jelena Aračić borili su se za svaku lipu kad smo vraćali dugove, imamo Darija Jurišića, tehničkog direktora koji se brine za sve... Pripremamo knjigu o 30 godina tajlandskog boksa u Hrvatskoj, piše je Petar Mijić, koji je donio sport u bivšu Jugoslaviju.
Imamo izvrsne trenere, Siniša Andrijašević iz Splita jedan je od najboljih boraca ikad, a on je i direktor reprezentacije. Ivan Rudan iz Pule bio je svjetski prvak, a Mario Košar iz Zagreba ima dva naša najbolja borca - Vitu Košara i Ivana Bertića, koji će sigurno također biti prvak. Imamo i najbolju borkinju svijeta, četverostruku svjetsku prvakinju Helenu Jurišić."
Ni sama ne zna koliko medalja ima
Jurišić toliko dominira u svojoj kategoriji da ni sama ne zna koliko velikih medalja ima, posebno zato što se usporedno, kao i većina ljudi iz tajlandskog boksa, bavi i kickboksom. "Imam ukupno sedam svjetskih i šest europskih zlata, a ovo mi je bilo četvrto svjetsko u tajlandskom boksu", najpreciznije je što se mogla prisjetiti.
"Svaka nova medalja mi je draga jer ima svoje izazove i čari, ali nije mi predstavljala ništa posebno u odnosu na ostale. Više mi je bilo drago što je i Vito pobijedio pa prvi put imamo i muškog seniorskog prvaka. Na mene su već navikli", nasmijala se Jurišić.
Vito Košar sin je bivšeg borca Marija, koji je tajlandski boks učio kod čuvenog Marija Posilovića, čiji je klub, uz Cikatićev Tigar, ranih devedesetih bio najjači u Hrvatskoj. Trenerskom pozivu posvetio se prije 10 godina, kad je Vito počeo trenirati.
"Vito je usporedno radio tajlandski boks i kickboks, bio je svjetski kadetski prvak i svake godine državni u kickboksu te europski juniorski prvak u tajlandskom boksu, a sad i svjetski seniorski. Ivan Bertić, koji je također s nama u klubu, bivši je svjetski i europski prvak u kickboksu", naveo je Košar uspjehe sina i njegovog kolege samo produbivši potrebu da se razjasne razlike između kickboksa i tajlandskog boksa, koje mnogi smatraju sinonimima.
Razlike tajlandskog boksa i kickboksa
"Iako srodni, to su jako različiti sportovi. Tajlandski boks je složeniji jer ima puno više dopuštenih tehnika, uz ruke i noge, koriste se koljena i laktovi, a najveća razlika je klinč, u kojem se može udarati koljenima i laktovima, što je vrlo naporno i iscrpljujuće za borce.
Za razliku od kickboksa, u tajlandskom boksu smijete uhvatiti protivnika za nogu kojom vas pokušava udariti, izbaciti ga iz ravnoteže i baciti na pod. Razlika je i u trajanju borbi na amaterskoj razini, u tajlandskom boksu su tri runde po tri minute, a u kickboksu su po dvije minute.
Mora postojati vrijeme prilagodbe kad se prebacuješ s jednog sporta u drugi, i zbog trajanja i zbog pravila. Tajlandski boks je puno čvršći, ima i više ozljeda, a najviše je drukčiji pristup treningu. Nije lako, Helena Jurišić i Lucija Bilobrk jedine su koje znam da su napravile rezultat u oba sporta.
Ali uspijeva se pohvatati i jedno i drugo, u tajlandskom boksu imamo samo državno prvenstvo te europsko ili svjetsko, dok u kickboksu ima puno više natjecanja, a termini velikih natjecanja dosta su odvojeni", objasnio je Košar stariji.
Prilika na Gloryju
U oba sporta uredno se može gurati i amaterska i profesionalna karijera, a velika prilika za naše nove medaljaše da se pokažu svijetu bit će priredba nizozemske kickboksačke organizacije Glory u Zagrebu 21. rujna.
Glavna zvijezda priredbe je proslavljeni hrvatski borac Antonio Plazibat, koji se i sam nekad bavio tajlandskim boksom, ali za popunu programa treba dovesti još domaćih boraca, a Vito Košar i Ivan Bertić savršeni su kandidati.
"Takve organizacije uvijek ubace nekoliko domaćih boraca da podignu interes i gledanost, uz Plazibata će tražiti još nekoliko naših, a Vito i Ivan su uz Andreja Kerdeša najbolji u Hrvatskoj", najavio je Mario Košar.
Olimpijski sport?
Oni koji ne odu u profesionalce nemaju previše opcija, ali za koju godinu mogla bi se otvoriti ona ultimativna. Tajlandski boks je na popisu kandidata za uvrštenje među olimpijske sportove.
"Možda za desetak godina, ali još čekamo odluku o Los Angelesu 2028., ništa nije isključeno. Popularnost tajlandskog boksa raste, a čak ima veću šansu nego kickboks, koji ima više disciplina i time puno više natjecatelja. Tajlandski boks ima samo jednu", rekla je 32-godišnja veteranka Jurišić, kojoj bi takva prilika definitivno pomogla u odluci da produlji karijeru na još četiri godine.
"Ako ne bude ozljeda... Ja svake godine govorim da mi je zadnja jer se umorim, ali onda se odmorim pa me i dalje vuče. Volim trenirati, volim adrenalin, to ti uđe u krv. Sport je tvrd, ali nikad nisam imala ozbiljnu ozljedu osim kad me jedna Cipranka počistila pa mi je iskočilo koljeno. Osim toga, samo hematomi. Više se polome ljudi u rukometu nego u tajlandskom boksu", kaže Helena.
Što je s djecom?
Tajlandski boks je, kako kaže, tvrd i grub sport, s više opasnih kontakata od većine drugih borilačkih sportova zbog korištenja laktova i koljena. No to što su dopušteni pravi udarci ne znači da se i djeca ne mogu baviti tim sportom. Dodaje da se dio zaštitne opreme uklanja tek u juniorskoj konkurenciji, kad djeca već postaju punoljetna.
"Normalna dob za uključivanje u tajlandski boks je 10 godina, ali drukčija su pravila za djecu, pa za kadete, pa za juniore. Do juniora nema udaraca u glavu, nego samo u tijelo i svi imaju punu zaštitnu opremu, kacigu, štitnike na koljenima i laktovima, štitnike za zube, rukavice, sve kako ne bi bilo ozljeda, a štitnici se skidaju tek u juniorima", pojasnio je predsjednik Franić.
Ali za uspjehe na najvišoj razini ipak su potrebne prava čvrstoća i spremnost na bol. Rezultati naših najboljih boraca dokaz su da u Hrvatskoj ima takvih, a rast broja klubova i članova pokazuje da je sve više klinaca voljno krenuti baš tim putem.