CIUDAD JUAREZ svjetska je prijestolnica ubojstava. Od 2008. do 2011. godine val brutalnog nasilja izbio je u ovom meksičkom gradu s 1,3 milijuna stanovnika na granici sa SAD-om. Tisuće ljudi ubijene su u sukobima suparničkih narkokartela oko prevlasti, dok su obični građani bili zarobljeni u spirali naizgled besmislenog krvoprolića. Smrt je bila posvuda. Supermarketi, svadbene svečanosti i tinejdžerski rođendan bili su poprišta šokantnih masakara. No godine užasa, bijesa i očaja koincidirale su i s nečim sasvim različitim, Juarez je imao najbolju nogometnu momčad ove generacije, piše Patrick Jennings u reportaži za BBC.
Navijači se zovu El Kartel, glavna zvijezda pobjegla iz bande
Uspjeh momčadi omogućio je gradu predah i određeno olakšanje te mu ponudio platformu kako bi ukazao da je ostao napušten od svih. Klub je rasformiran 2012., ali glas nogometnih fanova iz Juareza čuje se i dalje jer grad je dobio novu momčad. A i stopa ubojstava ponovno raste.
Novi klub zove se FC Juarez. Njegovi se navijači nazivaju El Kartel, ali njihova je poruka ”nogomet i mir”. Ako postoji igrač koji utjelovljuje ovu frazu, onda je to Julio Daniel Frias, zvijezda nekadašnje momčadi Indiosa. Prije 11 godina dogodila se najbolja noć njegove nogometne karijere. U roku od 12 mjeseci njegov je polubrat ubijen.
”Bavio sam se drogama od 14. do 18. godine. Kokain, marihuana, tablete. Nekoliko godina bio sam u bandi. To je jednostavno dio odrastanja u Alta Visti, jednoj od problematičnih četvrti. Hvala Bogu, uspio sam pobjeći, a nogomet je u tome imao veliku ulogu”, govori Frias.
Strašna vremena: Momčad je pomagala gradu, a grad momčadi
I kao 39-godišnjak Frias je i danas slavan u Juarezu, kao i u El Pasu, američkom gradu od 650.000 stanovnika s druge strane metalnog zida podignutog 2008. godine.
Iako dolazi iz ponosnog i osjetljivog područja, koje baš nije najbolje podneblje za uspješne priče, njegova je priča upravo takva.
Frias je bio prirodno talentirani igrač koji se nogometu ozbiljno posvetio tek kao 20-godišnjak. Nakon igranja u meksičkim trećim i četvrtim ligama te u danas nepostojećem američkom četvrtoligašu iz El Pasa vratio se u Juarez i zablistao u Indiosima. Na početku sezone 2007./2008. u drugoj meksičkoj ligi Indiosi nisu bili među favoritima za viši rang natjecanja.
Međutim, osvojili su Aperturu, što im je omogućilo da se u finalu doigravanja bore za Primeru. Prva finalna utakmica igrala se 22. svibnja 2008. Upravo u to vrijeme bjesnio je rat narkokartela i građanima je savjetovano da budu u kućama. Unatoč tome, 28.000 domaćih navijača došlo je na stadion Benito Juarez Olympic kako bi vidjelo pobjedu Indiosa protiv Leona 1:0. Tjedan dana kasnije Indiosi su putovali 1500 kilometara na uzvratnu utakmicu. Izborili su neodlučeno 2:2.
Tisuće navijača preplavile su gradske ulice kako bi dočekale momčad po povratku kući. Slavilo se od zračne luke do katedrale na glavnom gradskom trgu. Juarez je prvi put nakon 1992. godine ponovno imao predstavnika u najvišem razredu meksičkog nogometa. Tada je to bio Cobras, klub koji je u međuvremenu raspušten. Indiosi su se formirali tek 2005. godine.
”I danas se sjećam te noći. Bilo je to zaista posebno, nezaboravno iskustvo. Moje najbolje iskustvo u nogometu. Reakcija je bila snažna zbog našeg odnosa s navijačima. Momčad je pomagala gradu, a grad je pomagao momčadi. Nije bilo lako, to je bilo vrijeme straha. U to doba Juarez nije nudio ništa bolje od utakmica Indiosa. Kad bismo igrali kod kuće, nikad nije bilo nasilja, ali uvijek bi se kasnije vratilo”, govori Frias.
Moraš ići dalje
Činilo se da je smrt dotaknula sve aspekte života u gradu, pa tako i nogometnu momčad. U prosincu 2009. trener Juarezove ekipe U-17 ubijen je u trgovini mobitelima. Našao se usred oružanog obračuna bandi. Treći klupski golman nestao je pod misterioznim okolnostima, navodno nakon što je primio prijetnje smrću. Jednom igraču ukraden je auto dok su ga držali na nišanu. Friasov polubrat bio je još jedna žrtva.
”Ubijen je u sukobu bandi. Odrasli smo u istoj četvrti, bili smo u istoj bandi kao djeca, ali ja sam se posvetio nogometu, a on je ostao. Bio je to strašan udarac za sve nas, za cijelu obitelji, jer smo provodili dosta vremena zajedno. To je jednostavno tako, na neki način čovjek se navikne na takav život. Moraš se naučiti nositi s time i krenuti dalje”.
Suprotno očekivanjima, Indiosi su osigurali opstanak u prvoj sezoni u Primeri pa čak i zaigrali u polufinalu doigravanja. Ali sljedeće sezone su skrahirali. Ostali su bez pobjede u rekordnih 27 utakmica zaredom i ispali iz lige. Vlasnik kluba Francisco Ibarra rekao je kako su njegovi igrači bili meta prijetnji ”loših ljudi”. ”Svi su igrači bili meta iznude. Kriminal je kidnapirao moj grad”, govorio je Ibarra 2010.
Osim na taktiku, moraš paziti da te ne ubiju
Američki pisac Robert Andrew Powell živio je u Suarezu u to vrijeme. Pisao je o Los Indiosima i razvio prijateljski odnos s Marcom Vidalom, igračem kojem su oteli automobil.
”Ono što je ova momčad morala podnijeti nadilazi bilo što na ovom svijetu. Bavili su se uobičajenim stvarima poput formacije, taktike i postave, a istodobno su se morali nositi i s nevjerojatnim svakodnevnim nasiljem.
Živeći tamo, vidio sam kako nasilje utječe na svakoga. Bilo je dana kad bi desetero ljudi bilo ubijeno, smrt je neprekidno bila u blizini. Cijeli grad nadao se samo da će napokon netko pobijediti u tom sukobu bandi. Vidal je američko-meksički nogometaš i na neki način je glavni lik moje knjige. Otišao je iz Juareza nakon ispadanja iz Primere. Njegov auto otet je gotovo pred očima policajca koji nije bio zainteresiran za hvatanje počinitelja jer je znao da zbog toga može biti ubijen”, objasnio je Powell, autor knjige ”Ova ljubav nije za kukavice: Spasenje i nogomet u Ciudad Juarezu”.
Poput Vidala, Juarez je napustio i Frias. Želio je nastaviti igrati na najvišoj razini pa se priključio Jaguares de Chiapasu i zaigrao Copu Libertadores. To je vjerojatno bio njegov najveći uspjeh, ali ne i najcjenjeniji. Vratio se u Los Indiose u sezoni 2011./2012., koja je bila posljednja prije gašenja zbog financijskih problema. Karijeru je završio u američkom klubu dvoranskog nogometa El Paso Coyotesima. Trenutačno se bavi pokretanjem vlastite nogometne škole.
”Nisam se bojao ni tada, ne bojim se ni sada. Volim Juarez, to je moj grad. Nisam se bojao, iako je nasilje tih godina bilo zaista intenzivno. Neke su bande bile jače od policije, imale su više oružja i mnogi su policajci bili ubijeni. Bande su bile moćnije od policije, a bilo je i dosta korupcije. Ubijeni su mnogi ljudi koji nisu imali ništa s tim, poput našeg trenera. Našao se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme”, rekao je Frias.
Jedini navijač na gostovanju
To su riječi koje se često čuju o Juarezu. Izrekao ih je i Tomas Aguero. Njemu je 23 i radi na građevini u El Pasu. Ulaže dosta vremena i novca kako bi pomogao FC Juarezu, novom klubu osnovanom 2015. godine.
Putuje se njima širom zemlje, a ponekad je jedini gostujući navijač. Nema baš puno fanova koji su u drugoj meksičkoj ligi spremni putovati po 2500 kilometara. Tomas to radi zato što voli, zato što voli svoj klub i svoj rodni grad. Ponekad zbog toga nailazi i na poteškoće. Jednom je ostao usred noći u pustinji nakon što se njegov autobus pokvario na povratku kući.
Aguero je član navijačke skupine El Kartel.
”Iako ime sugerira da promoviramo nasilje, zapravo je upravo suprotno. Promičemo mir i nogomet. Ime skupine je naš način da preuzmemo odgovornost za loše stvari u našoj zajednici i da ih učinimo boljima. Često održavamo skupove i povorke kako bismo naglasili ono što se događa kod nas. Ubojstva su česta, ali što god da se događalo, na dan utakmice sve se zaboravlja. Nogomet i podrška mome klubu čini me sretnim, daje svrhu mome postojanju i daje mi motiv da živim”, objasnio je Aguero.
Velike ambicije sežu i do MLS-a
FC Juarez prosječno prati 9000 navijača po utakmici, što je 50 posto više nego prošle sezone. Klub je izborio mjesto u doigravanju za viši rang. Juarez je osvojio Aperturu, baš kao i Indiosi u sezoni 2007./2008. Jednog od njihovih glavnih suparnika, Dorados de Sinaloa, vodi argentinska legenda Diego Maradona.
Juarezovi vlasnici imaju velike ambicije. Postoje planovi za izgradnju novog stadiona, a postoji i nada da će financijska stabilnost omogućiti dugoročnije uspjehe. ”Klub će promijeniti način života i imidž grada, na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Spremamo velika ulaganja u koja će biti uključeno nekoliko obitelji iz regije, iz Juareza i El Pasa. Igrači su sretni kod nas. Zanimljivo je živjeti u pograničnim gradovima. To je drukčiji način života, ima problema, ali ima i mogućnosti. Nudimo najbolje od oba svijeta. Prije mnogo godina stvari su bile loše, ali u međuvremenu se mnogo toga poboljšalo. Juarez je postao lijepo mjesto za život i rad”, rekao je klupski dopredsjednik Alvaro Navarro.
Optimizam dijeli i Mark Lowry, 33-godišnji engleski trener Juarezova bratskog kluba El Paso Locomotivea, koji upravo kreće u svoju prvu sezonu u USL Championshipu, jednu stepenicu ispod američkog MLS-a. ”El Paso dijeli mnoge kulturološke aspekte s Juarezom i mnogo se toga učinilo kako bi se dva grada i dvije regije još više približile. El Paso je prekrasno mjesto za život, a svaki put kad sam dolazio u Juarez, osjećao sam se sigurno. Život je fluidan između ova dva grada, mnogi iz El Pasa dolaze u kupovinu u Juarez, a mnogi iz Juareza rade u El Pasu.”
Možda postoji i razlog za optimizam. Novi meksički predsjednik Andres Manuel Lopez Obrador, koji je u prosincu stupio na dužnost, svoju je izbornu kampanju započeo upravo u Juarezu, a u siječnju se vratio u grad kako bi predstavio vladine planove za jačanje lokalnog gospodarstva. Međutim, Juarezov strateški položaj za krijumčare droge te potražnja za njihovom robom u SAD-u čine ga ranjivim na pritiske koje je teško kontrolirati. Pritiske koji su godinama pogađali grad i njegove stanovnike.
Prema Meksičkom građanskom vijeću za javnu sigurnost i kazneno pravosuđe (CCPSCJ) od 1985. do 2010. u Juarezu se stopa ubojstava povećala 5681 posto. U istom razdoblju broj stanovnika se povećao za 60 posto jer su mnogi došli raditi u tvornicama koje proizvode robu za američko tržište. Mnoge mlade žene koje su se doselile zbog posla bile su ubijene. Mnoga tijela imala su na sebi znakove seksualnog zlostavljanja i sakaćenja. Susana Chavez, aktivistica za ženska prava koja je vodila proteste protiv neriješenih ubojstava, pronađena je zadavljena i odrezane ruke u Juarezu 2011. godine.
Većina slučajeva ostaje neriješena
Tijekom godina najgoreg nasilja većina je ubojstava ostala neriješena, čak 94 posto 2010. godine, kada je bilo 3042 ubojstava prema podacima CCPSCJ-a. To znači da je na 100.000 stanovnika bilo 229,06 ubojstava, što je najveća ikad zabilježena stopa. Juarez je tri godine zaredom bio prvi na CCPSCJ-ovoj ljestvici najsmrtonosnijih gradova svijeta. Juarez je 2015. ispao iz Top 50, nakon pet godina neprekidnog smanjivanja stope ubojstava. Čini se da je postignuta ravnoteža između suprotstavljenih bandi.
Međutim, Juarez se 2016. vratio na 36. mjesto s 43,63 ubojstva na 100.000 stanovnika. Godinu kasnije stopa je porasla na 56,16, a Juarez se popeo na 20. mjesto. Američki grad St. Louis je na 13. mjestu. Tijekom 2018. u gradu je bilo 96 ubojstava na 100.000 stanovnika, najviše od 2011. godine. Građani Juareza govore o novom ratu lokalnih bandi, za razliku od prethodnog rata u koji se uključio i kartel iz Sinaloe.
U nedjeljnom siječanjskom izdanju Juarez Diaria, lokalnog dnevnog lista, četiri glavne priče imaju sljedeće naslove: Dva mrtva tijela pronađena na jugozapadu grada; Pucnjava ispred Evolution bara; Istraga o ženi otetoj u supermarketu; Sicarios (ubojice) usmrtili trojicu u motelu.
”Ponovno se vodi borba za prevlast, ali ovaj put više interna. Već tri mjeseca policija se bori protiv skupine koja je napala čak i sjedište savezne policije u Juarezu. Kad se zapucalo, policija uopće nije željela izaći iz zgrade. Bojim se kao i svi ostali, ali mislim da se borba vodi samo između bandi. Treba biti oprezan, kad vidim nešto sumnjivo, odmah se udaljim. Prošlog mjeseca jedan je član naše navijačke skupine ubijen dok se šišao. Samo su ušli u salon i počeli pucati. On uopće nije bio meta, došao se samo ošišati. Pogrešno mjesto u pogrešno vrijeme”, završio je Aguero za BBC.