Foto: EPA / Getty Images / Guliver image
IZA navijača Rome je besana noć u kojoj su šokirali svijet jednim od najvećih preokreta moderne ere europskog nogometa i izbacili Barcelonu (3:0) nakon poraza 4:1 u prvoj utakmici četvrtfinala Lige prvaka.
Znakovito je da je baš u Rimu, gdje je prije 9 godina slavodobitno podigla najvrjedniji klupski trofej, Barcelona konačno završila dugačko putovanje bježanja od sebe same.
De Rossi kao naličje trijumfa
Svaki neutralan navijač sinoć je lako mogao osjetiti zadovoljstvo zbog Romina pothvata. Premda je odavno dio bolesnog tkiva modernog nogometa kao i drugi vrhunski klubovi, postoji nešto u vatrenoj atmosferi Olimpica i eksploziji emocija poslije pogodaka koji barem nakratko daju dušu hermetički zatvorenom i duhovno kastriranom natjecanju kakvo je Liga prvaka.
Daniele De Rossi ima ono nešto što nas podsjeća na neka druga vremena – drskost i beskompromisnost na granici nasilja, bilo da se radi o prijetnjama palicama suigračima koji koriste Instagram u svlačionici, bilo o onom iskrenom i nepatvorenom veselju što je pobijedio. Ali ne za bilo koga, već samo za svoju Romu. Lako ga je zamisliti kako, rođen dva tisućljeća ranije, juriša na konju s visoko podignutim mačem urličući "Roma victor" i gazeći sve pred sobom.
Slavlje De Rossija u jednoj slici dočarava zašto je nogomet i dalje, uz sve svoje mane i ekskluzivnost, najslađi opijum za najšire mase.
Di Francesco nije izgubio ni prvu utakmicu, a u ovoj je sve naplatio
Visokih 4:1 koje su Katalonci donijeli na uzvrat nisu realan odraz snaga i događanja na Camp Nouu. Stavimo li čak po strani autogolove i sudačke greške na štetu gostiju, Roma je bila mnogo ravnopravniji suparnik nego bi rezultat to sugerirao. Barcelona je imala sjajne reakcije u kritičnim situacijama, ali Di Francesco je u obje utakmice pokazao da je zonski postavljen blok koji ne dozvoljava pas prema Messiju između linija recept za koji Barcelonin statični nogomet nema rješenja. Osim ako to nije sam Messi, a čak ni on nije svemoćan. Sinoć je napravio ključnu promjenu postavivši 3-5-2 formaciju. Time je dobio stopera viška koji može agresivnije izaći na Messija, ne ostavljajući iza sebe prostor koji se može iskoristiti. Također, "produživanje“ zadnje linije dalo je Kolarovu i Florenziju mogućnost da jednostavno i učinkovito blokiraju Barcelonine koji su u usko postavljenom 4-4-2 sustavu jedini ventil u igri koja bez toga guši samu sebe u nedostatku ikakve širine. Plan u napadu domaćina bio je relativno jednostavan – znanje da Suarez i Messi ne igraju obranu koristili su tako da izvuku veznu liniju Barcelone prema sebi, a onda direktnim vertikalnim pasovima pokušavaju brzo iskoristiti rupu iza njihovih leđa. Kada se tome doda malo sreće, nevjerojatno efikasan Edin Džeko i fanatični tempo do posljednje sekunde, onda je opravdano očekivati čudo.
Od Rima do Rima – bijeg Barcelone od svojeg DNA
Prije malo manje od 9 godina, Barcelona je osvojila Ligu prvaka nakon sjajnog finala protiv Manchester Uniteda. Bila je to konačna potvrda kako se "Xavi-Iniesta-Messi Barcelona“ sprema postati jedna od najboljih i najdominantnijih klupskih ekipa svih vremena. Nisu pritom bile impresivne samo pobjede i titule, već način na koji su do njih stizali. Vjerojatno nijedna ekipa prije i poslije nije odavala dojam da u svakoj utakmici sezone savršeno kontrolira prostor, vrijeme i loptu znajući što treba s njom napraviti u svakom trenutku. Nogomet u kojem je svaka karika imala savršeno prikladnu i određenu ulogu nije bez razloga postala mokri san i ideal generacije "laptop menadžera“ – čistoća nogometa i ispravnost svakog poteza Blaugrane otkrivala je, jasnije nego ijedna ekipa prije i poslije, logiku nogometne igre. Katalonski ponos Michels-Cruijffova pedigrea postao je najprepoznatljiviji nogometni DNA.
Nakon 4 godine, Barcelona je počela zapostavljati ono što ju je dovelo blizu savršenstva. Otišli su i Pep i većina stožera, promijenio se način razmišljanja u La Masiji i u sportskoj politici kluba, a igra se sve više oslanjala na nadnaravni talent skupocjenih pojačanja ili postojećih igrača (MSN tercet), izvan gabarita smislenog sustava igre. Od perfektnog kolektiva koji je pružao svakom igraču maksimalnu komfor zonu i optimizirao njegov učinak, Barcelona je postala "tek“ grupa nevjerojatno moćnih pojedinaca. Teško da je ikoga osim najokorjelije puriste bilo briga kada su i takvim sustavom osvojili trostruku krunu, ali Barcelona je izgubila magiju. Napucavanja u Ligi prvaka od PSG-a, Bayerna, Rome ili Juventusa postali su sasvim normalna pojava. Ako Messi ili Suarez baš taj dan nisu abnormalno inspirirani, teško je pogledati cijelu Barcinu utakmicu i ne zaspati od dosade. Ogromna prednost na ljestvici Primere vjerojatno je najbolji primjer toga koliko rezultat u nogometu može zavarati. Jedina istinska razlika između Barcelone koja će postati prvak i one koja bi odavno izgubila tu nadu je to što u ekipi ima jednog od najboljih igrača svih vremena.
Na putovanju između dva Rima, Barcelona je izgubila samu sebe. Prestala je biti odana nogometu i ideji koja je utkana u njen nogometni DNA. Počela je tražiti prečace, kupovati kvalitetu bez stvaranja i pobjeđivati bez igre. Nije ni takav svjetonazor nužno neproduktivan, ali je to igra koju igraju svi "veliki dečki“ svjetskog nogometa. Onog trenutka kada se upustila u tu igru, Barcelona je izgubila svoju komparativnu prednost. Njezino tužno lice na naslovnici talijanskih novina nije ono ekipe koja je izgubila nogometnu utakmicu, već samu sebe. Uzdignute De Rossijeve ruke pritom služe kao savršen kontrast – u dvoboju dviju ekipa pobijedila je ona koja je ostala vjerna sebi.