NJEMAČKA reprezentacija oprostila se od Europskog nogometnog prvenstva u četvrtfinalu porazom od Španjolske 2:1 u meču nazvanom "finale prije finala". Nažalost, katastrofalno suđenje engleskog suca Anthonyja Taylora spriječilo je da ta fraza postane potpuno istinita i prilična jednom od najboljih mečeva na ovom natjecanju.
Cijela nogometna javnost teško se bori s činjenicom da je suđenje zasjenilo nogometnu poslasticu, ali prisiljeni smo po tko zna koji put slične stvari progutati i nastaviti dalje. U moru dostupnih stručnjaka i alata sasvim je jasno da najveću odgovornost snose oni koji delegiraju suce za pojedine utakmice.
Jednostavna logika nalaže da sve parametre o načinima igre pojedinih reprezentacija, kao i način i stil suđenja pojedinih sudaca, morate uzeti u računicu i prema tome odrediti suca koji najbolje odgovara za taj sraz. No jasno je i da prečesto nema logike u brojnim odlukama vrhovnih nogometnih organizacija. Ovdje ćemo staviti točku na tu temu.
Julian Nagelsmann je uoči ove utakmice privukao pažnju medija naredivši da se u trening -centru njemačke reprezentacije postave cerade koje skrivaju teren od očiju javnosti kako bi spriječio da se vidi ono što uvježbava za Španjolsku. Svima je bilo jasno da priprema neke promjene, od kojih je jedna bila uvrštavanje Emrea Cana u prvih jedanaest umjesto Roberta Andricha. Uz to, dilema je bila hoće li startati nedovoljno spremni Leroy Sane ili se u sastav vraća vunderkind Florian Wirtz.
Nagelsmann je odlučio riskirati sa Saneom, koji već nekoliko mjeseci ima problema s upalom stidne kosti, zbog koje nekoliko tjedana nije trenirao i potpuno je ispao iz ritma i treninga, pa tako i igranja utakmica. Jedino logično objašnjenje za igranje Sanea je davanje širine momčadi i maksimiziranje šansi za protunapade.
No sve je to palo u vodu kad smo vidjeli da je u svih 45 minuta koje je odigrao Sane imao drugačije kretnje i pozicioniranja od onih u kojima se najbolje snalazi. Uz to je na poluvremenu prijavio povratak nesnosne boli koju izaziva upala stidne kosti i za njega je utakmica bila gotova. Na koncu se ta Nagelsmannova odluka ispostavila kao promašaj.
Upitne odluke u prvih 11 protiv Španjolske
Druga bitna promjena je Emre Can. Nagelsmann je javnosti objasnio da je time želio ograničiti Fabiana Ruiza, jednog od najboljih španjolskih igrača na ovom turniru. Djelomično je u tome i uspio, ali su trpjele one zone koje Robert Andrich puno bolje pokriva. Nije ludo diskutirati o tome da je možda Andrich trebao startati uz Kroosa, pa ovaj ne bi bio prisiljen igrati agresivno u obrani i ozlijediti Pedrija. Bez dileme, Toni Kroos je zaslužio dva ili tri žuta kartona na utakmici.
No uz sve te novotarije Nagelsmanna u odnosu na ono što je do tada bila standardna postava i plan njemačke reprezentacije, svejedno su prilično dobro kontrolirali situaciju i nisu dozvolili Španjolcima da ih znatno ugroze. A nekoliko kvalitetnih izlazaka prema Španjolskom golu nakon osvojene lopte natjeralo je Furiju da se malo više povuče nego inače i da odustane od snažnog i visokog presinga kakav često zna igrati.
Osim toga, Španjolska i nije imala posebnih, drastičnih prilagodbi i promjena te je uglavnom igrala kao i dosad na ovom Euru. Najvažnije je istaknuti da su novo oružje španjolske reprezentacije moćna krila, koja su brza i širenjem rastežu linije protivnika pružajući šansu suigračima da napadaju posljedično otvorene prostore protivnika. Uz to su nadareni i razornim driblingom i nogometnom inteligencijom. To dosad moderna Španjolska nije imala.
Kad su Nico Williams i Lamine Yamal napustili teren, Španjolska više nije imala takve krilne ofenzivce, no ta reprezentacija već godinama baštini sličan sustav s određenim ne prevelikim različitostima i korekcijama. To objašnjava i činjenicu da kada Luis de la Fuente izvrši nekoliko izmjena u drugom poluvremenu, igra Španjolske ne pretrpi drastičan pad izvedbe iako u igru ulaze nogometaši ne baš sasvim elitnog ranga.
Zašto Njemačka nije izdržala do kraja?
Sustav omogućuje da nogometaši Betisa, Sociedada ili Seville po ulasku uglavnom održe izvedbu Furije na zadovoljavajućem nivou. Dakako, Njemačka ih je snažno pritiskala u većem dijelu drugog poluvremena i u produžecima, ali možda to sve najbolje i objašnjava upravo pobjednički gol Mikela Merina, pri kojem je popustila koncentracija njemačkih, a ne španjolskih nogometaša.
Upravo tu dolazimo do možda i ključne stvari. Njemačka reprezentacija je zaista sastavljena od mnogo fantastičnih nogometaša i predvođena dvojicom vunderkindova u vidu Jamala Musiale i Floriana Wirtza. Imati samo jednog od njih u timu je "pole position", a kamoli obojicu. Pridodamo li tome i konstataciju da su Nijemci u svakoj liniji imali najmanje jednog izvrsnog igrača A kategorije, a i domaćini su, jasno je zašto su s pravom bili u uskom krugu favorita.
Složit ćemo se da su godine pritisnule Manuela Neuera, ali svejedno je i na ovom turniru pokazao da je još na visini zadatka u svim segmentima igre. Nadalje, u obrani je Antonio Rudiger, koji je prošle sezone zasigurno svojim izvedbama zavrijedio svrstavanje u top 3 stopera svijeta. U veznoj liniji tu kičmu Nagelsmannove Njemačke nastavljao je Kroos, a iznad njega Musiala ili Wirtz ili obojica.
O Havertzu u napadu teško je raspravljati jer je nogometna javnost uglavnom sklona minoriziranju njegovog izvanrednog doprinosa u igri instinktivnim i inteligentnim kretnjama i radom za suigrače. Iako je u Arsenalu protekle sezone postigao 14 golova uz sedam asistencija, nije golgeter i često promašuje kvalitetne prilike, ali valja napomenuti da on i nije zbog toga postavljen u vrh napada, ma kako to nelogično zvučalo.
Nagelsmann je jasno dao do znanja pred medijima da mu je mnogo vrjednije ono što Havertz donosi u igri na mjestu devetke nego kao klasični golgeter. To je njegov izbor, ali Njemačka već godinama nema elitnu klasičnu devetku, tako da su Nagelsmannova "kemijanja" opravdana.
Prije samo devet mjeseci s Njemačkom su se svi poigravali
Gledajući samo kičmu Njemačke, jasno je zašto spada u sam vrh reprezentativnog nogometa. No tu se moramo vratiti na pitanje zašto je u 119. minuti popustila koncentracije njemačke obrane, a ne suprotno. Tu je dovoljno vratiti se u 2023. i spomenuti da je Njemačka u toj kalendarskoj godini odigrala 11 utakmica, od kojih je zabilježila čak šest poraza, i to redom od Belgije, Poljske, Kolumbije, Japana, Turske i Austrije. Nije uspjela slaviti ni protiv Ukrajine i Meksika, a pobijedila je jedino Peru, Francusku i SAD.
Elf je igrom bio daleko od ozbiljne reprezentacije, izgledao je uglavnom potučeno do nogu, a u rujnu prošle godine Japan mu je nanio jednu od najvećih sramota razmontiravši ga na njegovu terenu 4:1. Njemačka je bila gotova, domaći Euro se bližio, ništa nije funkcioniralo, a zanimanje javnosti skliznulo je na nezapamćene razine u toj velenogometnoj zemlji bogate povijesti.
Nakon toga je Rudi Völler ponovno stvar preuzeo u svoje ruke i uspio uvjeriti Nagelsmanna da započne nezahvalan posao, za koji su puno veće šanse bile da rezultira štetnim posljedicama po nastavak njegove karijere nego uspjehom. Možda i najveći zadatak i iskušenje koje je bilo pred njim, stručnim stožerom i PR-om njemačkog saveza je kako vratiti vjeru i zanimanje navijača samo nekoliko mjeseci prije velikog natjecanja.
Jedan od ključnih poteza bio je uvjeriti Tonija Kroosa da se vrati u sveti dres. Nakon što je zvijezda Real Madrida rekla "da", automatski je krenuo val optimizma u njemačkoj nogometnoj javnosti. Od medija do navijača, bez iznimke, svi su povratili interes i počeli gajiti optimizam za Euro.
Mudro odbio Bayern i ozbiljno se prihvatio posla
Nakon toga je kao naručena došla i ponuda pogubljene uprave Bayerna Nagelsmannu da se vrati kako bi spasio brod nasukan pod kormilom Thomasa Tuchela. Povrijeđenog ponosa nakon ružnog razlaza s Bayernom, ali i mudrim promišljanjem da bi mu spašavanje dviju raspalih momčadi bilo zaista previše, hladno je otkantao svoj bivši klub, a DFB nije propustio dodatno poentirati u situaciji koju im je samo nebo poslalo.
Stavili su na stol još bolju ponudu mladom treneru, koja mu garantira odriješene ruke da povede nacionalni ponos na duže staze - na Svjetsko prvenstvo 2026. Iako, savez je i tu bio skeptičan, pa je ugradio klauzulu koja mu daje opciju da ga razriješi dužnosti bez velikih posljedica po svoj budžet ako ne prođe skupinu (!) natjecanja, u kojem po ovom sustavu prolaze i četiri najbolje trećeplasirane reprezentacije.
Napokon, u ožujku je Nagelsmann prijateljskim utakmicama protiv Francuske i Nizozemske pristupio bez pokusa, kojima je često sklon, i odigrao je na sigurno. S te dvije pobjede u potpunosti je vratio momentum svojoj reprezentaciji i u posljednjem trenutku spasio Njemačkoj Euro. Od tada je svekolika nogometna javnost ponovno dozvolila Njemačkoj da bude dio samog europskog nogometnog vrha.
I završni popis nogometaša za Euro podigao je veliku buru u javnosti, ali je odlično kanaliziran i predstavljen, pa je križanje s popisa nekih velikih zvijezda opet išlo u prilog Nagelsmannu. Javnost željna pozitivnih promjena rado je prihvatila, nakon odlične sezone u klubovima, priključivanje Andricha, Antona, Mittelstädta, Führicha, Undava, Beiera i drugih. Izbornik je nakon pojašnjenja da mu ne trebaju zvijezde koje nisu spremne svoj ego staviti po strani za reprezentaciju u potpunosti dobio povjerenje navijača.
Četvrtfinale sada ne izgleda kao neuspjeh
Tako je u samo nekoliko mjeseci Nijemcima vratio strast za reprezentaciju. Nakon tih predispozicija na red su došle i aktivnosti na samom terenu. Od početka je posložio momčad koja će igrati progresivan, napadački nogomet, ali i imati smislene defenzivne mehanizme i planove kako se braniti. Lakoća kojom je Elf primao golove kao na traci posljednjih godina s pravom je zabrinjavala sve. Uspio je to mladi izbornik izbalansirati i udariti temelje novom Elfu, koji, a vidjeli smo to jasno na ovom Euru, ima plan A, B i C, pa čak i D.
Nažalost, ždrijeb je bio nemilosrdan, pa ih je u četvrtfinalu spojio s jednom od najkvalitetnijih reprezentacija u cjelini koja je s pravom favorit - s jasnim sustavom i odličnom izvedbom. Vidjeli smo i da je Njemačka bila jako blizu jer je stvorila više velikih prilika u toj utakmici (5 naprema 4 španjolske), ali dojam je ipak da je Španjolska sveukupno bila bolja i zasluženo izborila polufinale. To nimalo ne umanjuje Nagelsmannov dosadašnji rad na projektu, naprotiv.
Sustav i kemija u reprezentaciji grade se godinama, a on je u samo nekoliko mjeseci ponovno vratio Njemačku u krug najozbiljnijih reprezentacija. Pokrenuo je i nove trendove, a sada je pred njim najvažniji period - dvije godine izgradnje i priprema za Svjetsko prvenstvo 2026. godine.
Već je pred kamerama obećao da mu je najteže čekati dvije godine do prilike da osvoji taj turnir. No ipak će mu najveće iskušenje biti održati riječ i odbiti brojne ponude koje će mu se nuditi u tom periodu. Obećanje je dao i ako ga pogazi, poništit će sve zadobivene simpatije.
Njemačka će biti jedan od favorita u Kanadi, SAD-u i Meksiku
To potvrđuju i reakcije publike na stadionu, koja je dugo nakon šokantnog i bolnog poraza aplaudirala Njemačkoj. To potvrđuju i svi njemački mediji, koji su složni da je reprezentacija konačno na dobrom putu i da slijede ljepši dani za Elf. Postignut je konsenzus javnosti: njemačka reprezentacija ponovno je na zdravim temeljima.
Nagelsmann je već najavio velike promjene u narednom periodu u Ligi nacija i kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. To u prvom redu znači oproštaj od - osim Kroosa i Mullera koji su to potvrdili službeno - Manuela Neuera i Ilkaya Gundogana. Mora isprofilirati novog vođu veznog reda te pronaći dodatne i kvalitetnije opcije na desnom beku jer se očekuje da će Kimmich biti potrebniji u vezi.
Također, mora iscrpiti potencijal koji donose Undav i Beier na poziciji devetke, kao i dolazak nekoliko novih vrlo talentiranih igrača u vidu Aleksandra Pavlovića, Roca Reitza, Brajana Grude, Merlina Rohla, Paula Wannera, Toma Rothea i brojnih drugih.
Ispadanje u četvrtfinalu na domaćem terenu od Španjolske, i to golom u 119. minuti, jest bolno, ali Njemačka nema potrebu dugo žalovati jer je nakon dugo godina počela ponovno izgledati kao smislena reprezentacija koja ima mnogo potencijala, izuzetno talentiranog i odličnog stratega te niz mladih talenata i nadolazećih zvijezda.
Ma koliko dobro PR-ovski i ciljano izgledala Nagelsmannova izjava nakon ispadanja da je najgore od svega čekati dvije godine na osvajanje Svjetskog prvenstva, nije nimalo luda. Njemačka će s pravom biti jedan od favorita u Kanadi, SAD-u i Meksiku, ali Nagelsmann mora održati obećanje i ispuniti ugovorne obveze do kraja. A to će mu biti najveće iskušenje.