Neki su renovirali kuhinju, neki su se sunčali na plaži, a onda su morali postati prvaci Europe

OSTALO je još točno 18 dana do početka Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, koja je po treći put domaćin završnog turnira najboljih momčadi Starog kontinenta. Inicijalni Euro 1960. održan je u Francuskoj, baš kao i turnir 1984., kad su se domaćini predvođeni Michelom Platinijem okitili svojim prvim velikim nogometnim zlatom.

 

Premda u Francuskoj ovog ljeta neće biti nogometne sile kao što je Nizozemska, a tamo ćemo gledati Sjevernu Irsku, Island, Albaniju i Wales, reprezentacije iz drugog, pa čak i trećeg razreda europskog nogometa, ne treba sumnjati da ćemo punih mjesec dana uživati u spektakularnom nogometu.

 

Dok ludnica 10. lipnja ne krene, odbrojavamo do Eura uz zanimljivije priče iz povijesti Eura, najljepše golove, legendarne utakmice i najbolje igrače.

 

Odbrojavanje je počelo.

 

 

Reprezentacija Jugoslavije zauzela je prvo mjesto u kvalifikacijskoj skupini za Euro u Švedskoj 1992. u kojoj su još igrali Danska, Sjeverna Irska, Austrija i Farski Otoci i trebala je otići na prvenstvo Starog kontinenta kao jedan od favorita. Kažemo, trebala je, jer samo 11 dana prije svečanog otvaranja Eura,  UN kaznio je Jugoslaviju zbog krvavih ratova koje je beogradska vrhuška pokrenula najprije u Hrvatskoj, a onda i u BiH. 

 

Dok se Jugoslavija kupala u moru krvi, svjetski političari, premda u velikoj mjeri krivci što su slijepi pokraj zdravih očiju i pustili su da se dogode Vukovar, Pakrac, Šibenik, Dubrovnik te poslije Zvornik, Bijeljina, Višegrad, Prijedor i Sarajevo, na koncu su pro forme, pod pritiskom javnosti cijelog svijeta udarili sankcijama po Beogradu, što je za posljedicu imalo i to da se Jugoslavija izbaci sa Eura.

 

Premda će mnogi reći kako je ta odluka bila sramotna, kako sportaši nisu krivi za ono što rade političari, Jugoslavija koja je završila taj kvalifikacijski ciklus kao prva u grupi nije imala nikakve veze s onom reprezentacijom koja je započela kvalifikacije za Švedsku. Čak i da nije bilo sankcija, u Skandinaviju ne bi otputovala momčad koja je na zelenom travnjaku izborila taj plasman. 

 

Zbog krvavih ratova osmišljenih u Beogradu, a posebice zbog stravičnih pokolja civila u Sarajevu, UN je u svibnju 1992. izbacio ono što je ostalo od reprezentacije Jugoslavije sa Eura.

Kao primjer, dok je momčad bila kompletna, odnosno, dok su za dres sa šest baklji na grbu igrali najbolji igrači iz svih šest republika (u prvih šest utakmica) samo je jedan od dvadeset postignutih golova postigao neki od igrača s prostora Srbije i Crne Gore (Binić Sjevernoj Irskoj), koji su se jedini na koncu spremali za put u Švedsku (uz Slovence Milaniča i Novaka te BiH igrača Marija Stanića), dok su igrači iz Makedonije zabili čak 11 (Pančev je s deset golova bio prvi topnik kvalifikacija, Najdoski je zabio jedan), Hrvati su postigli šest (Prosinečki dva, Boban, Šuker, Vulić i Jarni po jedan), a igrači iz BiH i Slovenci svaki po jedan (Baždarević i Katanec).

 

 

Ono što je ostalo od Jugoslavije, dakle momčad bez Hrvata i većine Slovenaca, odigrala je posljednje dvije utakmice protiv Austrije i Farskih Otoka, a odmah nakon tih utakmica s mjesta izbornika povukao se i Ivica Osim.

Jugoslavija i Danska su se od početka borile za to prvo mjesto koje će voditi u Švedsku, ne sluteći što će se dogoditi samo koji mjesec kasnije. Jugoslavija je dobila svih šest mečeva s ostatkom grupe, dok je Danska kiksala u Belfastu i taj remi će napraviti razliku. U međusobnim dvobojima Jugoslavija je slavila u Danskoj 2:0 (Baždarević, Jarni), dok je Danska na Marakani uzvratila pobjedom 2:1 (Pančev/Christensen 2).

Dakle, Jugoslavija je na zelenom terenu izborila plasman na Euro, dok su se Danci, pomireni s činjenicom da su ostali kratkih rukava pomalo razbježali svaki na svoju stranu i praktički bez dana priprema došli su na Euro kad su dobili službeni poziv Uefe zbog sankcija Jugoslaviji.

 

Najbolji igrač Danske i najveći nogometaš Skandinavije u povijesti odbio je putovati u Švedsku, smatrajući kako plasman nije izboren na zelenom terenu i kazao je kako ne želi davati kredibilitet spletkama i manipulacijama političkih elita.

 

 

Ipak, ostatak momčadi pristao je otputovati, no bili su bez ikakvih očekivanja. Priča kaže kako je izbornik Richard Møller Nielsen bio sav u poslu oko renoviranja kuhinje kad je stigao poziv iz Uefe, a onda je na sve moguće načine po svjetskim plažama tražio igrače i molio ih da prekinu već započeti godišnji odmor.

 

Danci su bili smješteni u grupu s domaćinom Švedskom, Engleskom i Francuskom. Super teška grupa u kojoj Danci po svim pravilima logike i zdravog razuma nisu imali što tražiti, međutim, sport kao malo što drugo ispisuje priče veće od života, prave filmske bajke, a ova Danska je zasigurno jedna od najljepših.

 

Danci su prvo kolo otvorili remijem bez golova s Engleskom, u drugom su izgubili 1:0 od domaćina, a u zadnjem kolu, zahvaljujući ostalim rezultatima iz prva dva kola za prolazak skupine bila im je dovoljna bilo kakva pobjeda protiv Francuske te poraz Engleske od Švedske. Upravo se to dogodilo. Domaćini su svladali po tko zna koji put na velikim natjecanjima očajne Engleze 2:1, a Danska je istim rezultatom uspjela šokirati favoriziranu Francusku Papina i Cantone te je izborila polufinale Eura, prvi put od 1984., kad je ispala nakon penala protiv Španjolske.

U redu, sve je ovo bilo lijepo i krasno, ljudi načelno vole takve priče o Davidu koji mlati Golijate, no cijeli je nogometni svijet bio uvjeren kako će moćni nizozemski stroj predvođen Marcom van Bastenom u polufinalu pregaziti Dansku, jer pobogu, pa Danska uopće nije ni trebala biti na Euru. Nizozemci su se prošetali skupinom u kojoj su igrali Škoti, Zajednica  Neovisnih Država (umjesto SSSR-a koji se u međuvremenu raspao), a posebno je bio dojmljiv nastup i pobjeda 3:1 protiv Njemačke, kad je briljirao Labud iz Utrechta.

 

Ipak, premda bez dana priprema, Danska je igrala u transu i to je na svojoj koži osjetila i najbolja momčad turnira Nizozemska. Bergkamp je u 23. minuti doveo Oranje u prednost, no uporni Danci golovima Larsena preokreću rezultat i bili su pred vratima raja, kad je samo četiri minute prije kraja Frank Rijkaard zabio za 2:2. Ponavljamo, Danci su 1984. stali a penalima, no ovaj put sve je bilo drugačije. Svih pet Danaca bilo je precizno, dok je veliki Peter Schmeichel skinuo penal najboljem, Marcu van Bastenu za senzacionalno finale. Nizozemci su još jednom ostali bez krune, a Danci, koji su došli od niotkuda, stigli su do finala.

U finalu su Nijemci bili apsolutni favoriti. Bert Vogts je u momčadi imao niz igrača koji su dvije godine ranije u Italiji dominantno osvojili naslov svjetskog prvaka, no protiv Danaca koji su igrali na pogon nekakve iracionalne sile koja ih je vukla prema naprijed nisu imali šanse. Jensen i Vilfort su zabili golove za naslov prvaka Europe i za jedno od najvećih sportski čuda u povijesti sporta.

Nielsenova momčad bila je sastavljena od malog broja renomiranih nogometaša i prave armije potpunih nogometnih anonimusa. Schmeichel, Lars Olsen, Brian Laudrup i posebice najbolji igrač te generacije Flemming Povlsen bili su priznati europski igrači, no za Piechnika, Vilforta, Christoftea ili Jensena najveći broj čak i ozbiljnih ljubitelja nogometa čuo je prvi put.

 

 

Nema nikakve racionalne logike koja može objasniti kako je moguće da jedna prosječna momčad lišena usluga najboljeg igrača i bez dana odrađenih priprema odradi jedan ovako jak turnir kao u transu i popne se na krov Europe. Zaista nema, jedino ako ćemo vjerovati u nadnaravno i složiti se da je i svemir dao zeleno svjetlo da se bar na ovaj način ispravi nepravda iz 1984. No, o tome smo već pisali.