KONAČNO. Kada bi jedna riječ mogla objediniti emocije i razmišljanja Dinamovih navijača, onda bi ona glasila točno tako. Nakon pune 34 godine, tijekom kojih je osvajao Ligu prvaka, Serie A, medalje na svjetskim prvenstvima, tijekom kojih je radio u Milanu, UEFA-i i FIFA-i, Zvonimir Boban konačno se vratio u svoj Dinamo.
Legendarni kapetan, koji je nasrtajem na Refika Ahmetovića postao simbol borbe plavog puka protiv svake vrste režima koji im je okupirao klub, postao je mitološko biće koje se zaziva i poziva barem dva desetljeća. Pred Bobanom je, baš kao i pred Dinamom, put dugoročne stabilizacije novog sustava, a plava desetka je daleko najbolji mogući početak tog puta.
Glavna tema u Dinamu u posljednjih nekoliko tjedana je novi sportski direktor. Nakon što su pregovori s nekoliko kandidata propali u sudačkoj nadoknadi, navijači su postali nestrpljivi jer vremena za skeniranje i rekonstruiranje momčadi za iduće ljeto nema previše.
Pisali smo prije nekoliko dana o tome koliko je to važna strateška odluka, ali da Dinamo čeka još ozbiljniji posao, a to je preustroj kompletnog sportskog segmenta kluba jer rezultati jasno sugeriraju da i u školi nogometa i u skautskoj službi i u selekciji igrača ima problema koji se dugo ne uklanjaju.
S Bobanom Dinamo u Upravi kluba kao glavnom operativnom tijelu sada ima čovjeka kojem je nogomet primarna aktivnost otkad je naučio govoriti. Koji razumije kako on funkcionira i u Hrvatskoj i na puno većim pozornicama i koji ima vrhunske kontakte.
Možda i bitnije od svega nabrojenog, Boban ima karizmu vođe koja nasušno nedostaje aktualnoj vlasti. Lista Dinamovog proljeća okupila je vrhunske ljude iz različitih branši koji, konačno s legitimitetom dobivenim od svojih članova, vode klub.
Ono što joj je nedostajalo jest lider, netko tko će biti apsolutni autoritet znanjem i obrazom – kako ljudima u klubu i vlastitim navijačima tako i svim drugim dionicima hrvatskog nogometa. Velimir Zajec bio je jedna od ključnih osoba u (zasad djelomičnoj) demokratizaciji kluba, ali ne može biti frontmen u punom smislu te riječi. Niti bi po svojoj funkciji to trebao biti.
Boban je auru vođe imao još dok je bio u kopačkama, pa nitko nije bio iznenađen kada se nakon igračke karijere preselio u najveće nogometne urede na svijetu. Čak i kad se makne na stranu navijačka emocija koja zna iskriviti percepciju, Dinamo je dobio čovjeka s neprocjenjivim iskustvom.
Iskustvom koje na Maksimir može stići samo u obliku onih kojima Dinamo nešto znači. Da ima i dvostruko veći budžet, klub iz Maksimira ne može kupiti čovjeka s boljim imenom i CV-jem u nogometnom svijetu od Bobana.
Uprava kluba, čini se, shvatila je da samo dubinske promjene mogu vratiti klub na pravi smjer u sportskom smislu. Velika stvar za Dinamo je i to što su Bobana zajednički pridobili i Zajec i Uprava i Izvršni odbor.
U trenutku u kojem se uslijed loših rezultata stvorila psihotična atmosfera, u kojoj je svaki problem prenaglašen, suradnja svih ključnih tijela kluba bila je važna i za dojam upravljačke stabilnosti, iako je i to segment na kojem se još puno treba raditi.
Teško je, a i nepotrebno govoriti tko je u kojem postotku zaslužan za Bobanov dolazak, ali potez njegovog imenjaka Manenice instantno je ušao u Hall Of Fame Dinamovih dužnosnika u povijesti bez imalo pretjerivanja.
Boban je već na predstavljanju istaknuo njegovu ulogu: "Obično ljudi, kad dođu u tvoju poziciju, dobiju neko nenogometno znanje, pa misle da su pametniji od Guardiole, to se tebi nije dogodilo. Hvala ti na tome."
U civilizaciji u kojoj je skoro svaki potez upravljačkih struktura u bilo kojoj općini, klubu ili tvrtki usmjeren tome da sačuva vlastitu sinekuru, Maneničino stavljanje ega u stranu i prepuštanje čelne pozicije kako bi klub napredovao jest potez vrijedan divljenja. Dinamovci s pravom slave povratak velikog dinamovca Zvone u klub, ali jednog već imaju u klubu. Zvone & Zvone je tandem koji puno obećava.
Na koncu, posao svakog kluba jest da okuplja najbolje ljude koji mu mogu pomoći, a Dinamo je napravio upravo to. To je velik i ključan korak, ali tek jedan od mnogih. I priča ne smije tu stati.
Boban je godinama izbivao iz hrvatskog javnog prostora. Radio je vani, a njegovi rijetki intervjui za domaće medije sveli su se uglavnom na kritičku distancu zahvaljujući kojoj je pravilno detektirao uzroke Dinamovih problema, ali se dugo nije, kako je i sam rekao, "htio hrvati u blatu sa svinjama".
To izbivanje dalo mu je mitološku snagu u očima svih navijača. Pomalo mesijanski su iščekivali čovjeka koji je 13. 5. 1990. ustao protiv terora s glavom na panju i za kojeg su se nadali da će ih povesti u borbi za oslobođeni Dinamo. Srećom, Dinamo je trenutačno u mirnodopskom razdoblju, ali to Bobanov posao ne čini nimalo lakšim.
Pred njim je i dalje veliki posao oko škole nogometa, donošenja strategije za razvijanje mladih igrača i imenovanja novog sportskog direktora. A nakon toga treba povesti brigu i o puno preciznijoj i efikasnijoj komunikaciji između skauta, trenera, sportskog direktora i sebe u procesu selekcije prve momčadi. Boban nema čarobni štapić i bez još kvalitetnih ljudi Dinamo će nastaviti lutati, a njegovu energiju potrošiti.
Uz to će imati posla s najrazmaženijim navijačima na svijetu i silom onih koji ne žele propast samo njemu nego i cijelom projektu slobodnog Dinama. Dobra vijest za sve navijače jest da Imoćanin najčešće takve ni najmanje ne doživljava.
Prije samo tri dana kapetani momčadi Arijan Ademi i Bruno Petković spomenuli su tihi san ove ekipe koja pred sobom ima nemoguću misiju stizanja Rijeke i Hajduka. Jedan grafit na zagrebačkom nadvožnjaku na kojem piše "A što ako uspijemo?" već je postao lajtmotiv nepopravljivih optimista koji vjeruju u čudo i preokret ove godine.
Nakon nekoliko nepodnošljivih mjeseci, tijekom kojih su uglavnom dominirali loša igra, porazi, smjene trenera, panična i ad hoc rješenja koja nisu nudila pretjerano uvjerljivu nadu u bolju budućnost, za Dinamove navijače stigla je najljepša moguća vijest i samo jedno pitanje – a što ako Zvone uspije?