KARIJERA profesionalnog nogometaša puna je uspona i padova. To je sasvim normalan proces i nije realno očekivati da igrač konstantno podiže formu ili je uspijeva zadržavati u kontinuitetu kada stigne do određene razine. Posebno je to naglašeno kod onih koji su etiketirani kao izraziti talenti u mlađoj dobi. Michele Šego svojevremeno je bio jedan od njih.
Vrlo lako je radio razliku i postizao golove te bio superioran nad svojim vršnjacima. Predviđala mu se velika karijera, no stvari se nisu baš odvijale prema planu. Na prijelazu u seniore nije se uspio nametnuti u prvoj momčadi Hajduka te je nastupao za drugu ekipu, a potom su uslijedile posudbe u Slaven Belupo, slovenski Bravo i Dugopolje. Na ljeto 2021. stigao je u Varaždin te se tek tamo etablirao kao igrač na seniorskoj razini.
Svoj vrhunac doživio je u prvom dijelu prethodne sezone u kojoj je bio prvo ime Varaždina. Igrao je na poziciji lijevog krila te pritom upisao četiri gola i tri asistencije u 18 utakmica, no koliko je zapravo bio moćan pokazuju ostali statistički podaci. Bio je prvi igrač u cijeloj ligi po upućenim udarcima, drugi po uspjelim driblinzima, prvi po pretrpljenim prekršajima i prvi među krilnim igračima po osvojenim duelima.
Imao je velike ovlasti u momčadi te dominirao kroz svoju brzinu, direktnost i igru jedan na jedan, pa se u zimskom prijelaznom roku vratio u Hajduk. Naravno, bilo je teško očekivati da će toliki volumen akcija prenijeti u Hajduk, no isto tako je malotko očekivao da će mu se dogoditi baš ovoliki pad u igri.
U proljetnom dijelu sezone za Hajduk nije postigao nijedan pogodak te je ostao na učinku od dvije asistencije u 17 utakmica. Brojke u kategorijama u kojima je bio dominantan pale su, prilagodba na novu-staru sredinu sigurno je donekle utjecala, ali ključna je bila postavka igre Gennara Gattusa.
Hajduk je nerijetko znao prepuštati loptu i znatno slabijim ekipama te je igra uvelike bila bazirana na obrambenom segmentu. To je od krilnih igrača zahtijevalo velik doprinos u fazi obrane. Šego se konstantno morao spuštati nisko na svoju polovicu, a samim time često je primao loptu oko centra ili čak na svojoj polovici.
U Varaždinu je jedan od glavnih mehanizama bio kad bi Dimitar Mitrovski s desnog krila ulazio u sredinu i promjenom strane tražio Šegu koji bi primao loptu u zonama iz kojih može biti opasan. U Hajduku to nije bio slučaj.
Nije se nalazio u situacijama u kojima napada suparnika licem prema golu, a Gattuso mu je u startu onemogućio da radi ono u čemu je najbolji. Konstantno je pokušavao smanjiti rizik na minimum, a Hajdukova krila su zbog toga izrazito patila. Tako su Bruno Durdov, Stipe Biuk, Abdoulie Sanyang i Jan Mlakar ukupno postigli osam golova u prvenstvu, odnosno svega 16 posto ukupnog broja golova.
To ne znači da su svi nabrojani loši igrači niti da je Šego preko noći zaboravio igrati nogomet, već su ispred sebe imali za prevaliti velik dio terena prije nego što bi uopće došli u zone iz kojih mogu ugroziti suparnika. Hajduk na kraju nije uspio osvojiti titulu, Gattuso više nije trener, a splitski klub na njegovo je mjesto doveo Gonzala Garciju iz Istre.
Nakon što je u jesenskom dijelu sezone Istru vodio Paolo Tramezzani, u zimskoj pauzi na klupu se u svom drugom mandatu vratio Garcia. Pod Tramezzanijem se igra bazirala na fizikalijama, duelu i agresivnoj obrani čovjek na čovjeka, a Garcia je u vrlo kratkom roku napravio totalni zaokret.
Usadio je momčadi nove ideje temeljene na posjedu i zadržavanju lopte u posljednjoj liniji gdje je cilj bio navući suparnika da izađe visoko i potom okomitim dodavanjima dolaziti do posljednje trećine. Bočni igrači ostajali su nisko, a dvojica stopera Dario Marešić i Ville Koski vodili su igru i bili ključan faktor u otvaranju napada.
Garcia je u preostale dvije linije jako dobro posložio strukturu momčadi tako da su braniči gotovo uvijek imali rješenje za dodavanje, a veznjaci i napadači koji bi primali loptu bili su u povoljnim situacijama za daljnju progresiju napada. Mnogim igračima Istre pod Garcijom je skočila vrijednost, ali možda najbolji primjer koliko sustav može izvući od igrača jesu njihovi krilni igrači.
Mateo Lisica je u prošloj sezoni bio prvi igrač momčadi po izravnim sudjelovanjima za gol, upisao je pet golova i pet asistencija u HNL-u i na kraju ostvario transfer u Dinamo. Također je bio prvo ime momčadi po kreiranim velikim prilikama s njih 11, a u cijeloj ligi samo je Martin Baturina imao više.
To ne znači nužno da je Lisica kreativan igrač. Zapravo je on sušta suprotnost tome, a isto vrijedi i za Vinka Rozića i Salima Fagu Lawala koji su u drugom dijelu sezone postigli 11 golova. Kada tome dodamo još dva od Lisice, znači da je Istra s krilnih pozicija zabila 13 od ukupno 24 gola, odnosno više od polovice svojih golova u proljetnom dijelu.
Svu trojicu prvenstveno krase fizikalije, a najveće vrline su im napadanje dubine, okomitost i brzina. Nisu igrači koji će kreirati na postavljenu obranu, već su oni ti za koje drugi kreiraju. Zašto je onda Lisica imao 11 kreiranih velikih prilika?
Zato što ga je Garcia doveo u povoljne situacije u kojima prima loptu u zonama iz kojih može biti opasan. Napadao je suparnika na otvorenom prostoru, primao loptu na suparničkoj polovici i nije imao toliki teret u obrambenoj fazi. U suštini, sve suprotno od uvjeta koje je imao Šego u Hajduku.
Garcia u svojem sustavu voli krila držati široko i visoko te tamo preferira direktne igrače koji kod njega jako dobro egzistiraju. Šego je igrač koji se svojim profilom uklapa u tu ideju. Naravno da postoji dosta upitnika oko toga kako će Garcia posložiti igru u Hajduku.
Ovisit će puno o igračima koje će imati na raspolaganju, kako će se generalno nositi s radom i pritiskom te hoće li uspjeti implementirati svoje zamisli. Ako uspije, Šego bi trebao biti jedan od najvećih dobitnika, a ujedno i snaga Garcijina Hajduka.
Njegove lošije predstave u proljetnom dijelu bile su više plod drugih okolnosti nego njega samog. Sada postoje dobri preduvjeti da ponovno procvjeta i vrati se na onaj put iz prvog dijela sezone te na koncu ostvari barem dio one karijere koju su mu predviđali kad je bio klinac.
Šego je idealan primjer koliko puno faktora utječe na performanse jednog igrača, kao i koliko je put od talenta do profesionalnog nogometaša pun uspona i padova. Ponekad igrači jednostavno ne mogu utjecati na okolnosti u danom trenutku, a svejedno ih se često slijepo okrivljuje. Iako je činjenica da su oko nekih stvari zaista nemoćni.