Morao sam napustiti Vukovar. Rasplakao sam Hrvatsku i postao Batman iz predgrađa

DAMIR MARTIN (35) fantastični je hrvatski veslač s tri olimpijske, tri svjetske i pet europskih medalja. Hrvatska javnost upoznala ga je kao člana četverca na pariće, posade koju je činio s braćom Martinom i Valentom Sinkovićem te Davidom Šainom i koja je zgrabila zlatne medalje na svjetskim prvenstvima 2010. i 2013. i broncu 2011., zatim srebro na Europskom prvenstvu 2010. te srebro na Olimpijskim igrama u Londonu 2012.

Sinkovići su se potom opredijelili za dvojac na pariće, dok se Martin prebacio u samac. Premda ga je bilo strah neizvjesnosti u drugoj disciplini, Martin je nastavio nizati uspjehe. U narednim godinama dohvatio je srebrne medalje na europskim prvenstvima 2010., 2012. i 2017. te zlatne 2015. i 2016.

Vrhunac karijere su pojedinačni nastupi na Olimpijskim igrama. Godine 2016. u najluđoj veslačkoj utrci u povijesti Igara osvojio je srebro s mizernih pet tisućinki sporijim vremenom od Mahea Drysdalea. Martin je isprva proglašen pobjednikom, no nakon kontroverznog provjeravanja snimke dodijeljeno mu je srebro. Hrvatski olimpijski odbor prijetio je tužbom tražeći podjelu prve pozicije, no Martinu je ostalo srebro.

Pet godina kasnije na Igrama u Tokiju, koje su prebačene s 2020. na 2021. zbog pandemije koronavirusa, stigao je i do druge olimpijske medalje, a potom se rasplakao pred kamerama. Martin je u Intervjuu tjedna za Index otkrio zašto je bio tako emotivan.

Također, kao rođeni Vukovarac prisjetio se obiteljskih priča o bijegu iz grada uništenog tijekom Domovinskog rata, objasnio zašto su veslači nevjerojatni sportaši, opisao kako je bilo trenirati sa Sinkovićima i Šainom, istaknuo probleme hrvatskog sporta te odgovorio sviđa li mu se titula najemotivnijeg hrvatskog sportaša.

Jednom ste samoga sebe nazvali "Batman iz predgrađa". Zašto?

Predgrađa, odnosno manje sredine, jer dolazim iz Vukovara. Ne mogu reći da sam Zagrepčanin po rođenju, ali od prvog razreda živim u njemu i vezan sam uz njega. Knežija je bila kvart u predgrađu, a sada je u užem centru Zagreba. Ondje sam odrastao, dok sada živim u Velikoj Gorici, što je opet predgrađe Zagreba.

Kao klinac sam čitao stripove o Batmanu i Spider-Manu. Volim taj žanr, ali sada ne stignem čitati. Batman ima najopravdaniji status superjunaka jer je sve stekao svojim radom. Nema laser u očima ili nadmoćnu snagu, već ima intelekt i dobru financijsku pozadinu, koju ja nemam. 

S obzirom na to da spominjete Batmanov naporan rad, povukao bih usporedbu s Vama. Trener Pero Kuterovac nazvao Vas je najspremnijim sportašem na svijetu.

Njegove riječi stvarno imaju težinu jer je radio s vrhunskim sportašima iz raznih sportova. Došle su mi kao vjetar u leđa uoči Olimpijskih igara u Rio de Janeiru.

Kako se osjeća najspremniji sportaš na svijetu? Uspušete li se hodajući po stepenicama?

I ja se uspušem, vjerujte mi, nakon treninga. Kao civilu mi je dosta teško, no sport je moja zona. Supruga i ja smo se šalili kako je meni najgore nešto sporo raditi. Navikao sam biti pod opterećenjem, pa mi je mnogo toga dosadno. 

Po struci ste kineziolog. Možete li objasniti zašto su veslači tako moćni?

Veslanje je kompleksno, to je sport enormne izdržljivosti, snage i vještine. Svaka od njih inače pobija drugu. Ne postoji maratonac koji može podići 200 kilograma u mrtvom dizanju, a nema ni dizača utega koji može istrčati maraton ispod tri sata. Mi veslači uspijevamo sve izbalansirati. U svemu smo, u najmanju ruku, prosječni.

Testirali su Vas na sportskom institutu u Manchesteru. Kakvi su bili rezultati?

Zvali su me nakon Olimpijskih igara u Riju. Radili su seriju dokumentaraca u kojima su uspoređivali razne sportaše, poput biciklista, skakača u vodu, dizača utega, igrača ragbija... Provodili su testiranja specifična za svaki sport. Primjerice, dizačima utega mjerili su snagu stiska ruke, a biciklistima aerobnu sposobnost. A meni su mjerili sve, ha-ha. U svemu sam bio konkurentan.

Ispalo je da veslači, odnosno ja, imaju jače noge nego dizači utega, tj. mogu proizvesti veću silu. Taj je podatak sve iznenadio. Oni jesu očekivali visoke vrijednosti jer se bave sportom, ali ne baš takve. 

Naravno, meni nedostaju tehnika i još sile da bih se mogao natjecati u dizanju utega, ali imam predispozicije. Isto vrijedi za maraton jer mogu primiti velike količine kisika, no imam veliku mišićnu masu pa nisam konkurentan.

Koliko pazite na prehranu?

Pazim samo na to da je svježe pripremljena i da znam put od vrta do tanjura. Otkako smo u Velikoj Gorici, supruga ima puno prijateljica i poznanika koji imaju vrtove iz kojih nam stižu domaća jaja i povrće. Količinski pazim samo da se ne prejedem.

S obzirom na to da ste iz Slavonije, možete li izdržati bez kulena, špeka i čvaraka?

Ne mogu, tijekom zime uzimam, kako ja to zovem, hranu za gene. Guštam u njoj. No sve to potrošim na treningu, tako da taj mali porok nije problem. Dnevno potrošim 3500-5000 kalorija, a unesem 5000-6000. 

Razgovaramo u vrijeme obljetnice Dana pada grada Vukovara. Vi i Vaša obitelj ste 1991. godine pobjegli iz Vukovara uslijed Domovinskog rata. O čemu razmišljate u ovo doba godine?

Obilježava se tragedija, ali razmišljam o tome kako je lijepo da se cijela Hrvatska prisjeća žrtava. Žao mi je što ne živim u Vukovaru, što nisam u njemu proveo djetinjstvo i što sam bio primoran otići. Naučio sam da nikada ne znam što sutra donosi.

Nakon što smo se puno puta selili, postao sam u svakom trenutku spreman na sve. K tome mi se svašta dogodilo u karijeri. Dijelim sudbinu Vukovara, ona je obilježila moj život. Vjerujem da će Vukovar jednom postati grad mladeži i budućnosti. 

Kažete kako se nadate da će "jednom postati grad mladeži i budućnosti". Znači li to da sada niste zadovoljni načinom na koji funkcionira?

Previše je politike koja razdvaja. Vukovar se nekada nije razdvajao. Svi su živjeli skupa. Da, znao si tko je čiji, ali tome se nije pridavao značaj. Svi su radili za dobrobit grada. Nikome nisu potrebne nove podjele koje sada rade, a onda ni podjele među Hrvatima.

To je Vukovar koji mi se ne sviđa, ali sviđa mi se onaj ljetni, kada su svi zajedno na otoku i kada se kupaju zajedno. Tada ne postoji naboj. Naravno, stalno ti je sve to u podsvijesti pa imaš dozu opreza. Situacija nije laka, a nikako nije bolja ako je društvo nabrušeno. Nije lako oprostiti ni zaboraviti. Ni ne treba se zaboraviti, a neka oprosti tko može. Idemo tako dalje živjeti.

Imali ste tri godine kada ste otišli iz Vukovara. Kako je obitelj godinama živjela bez pravoga doma?

Nakon logora koje smo prošli, prvo odredište tijekom četiri-pet mjeseci bila nam je Austrija. Potom smo se stacionirali u Garmisch-Partenkirchen, u Njemačkoj, gdje sam krenuo u vrtić, a brat u školu. Gradili smo budućnost u Njemačkoj, no roditelji nisu dobili vizu.

Morali smo se vratiti u Hrvatsku, pa smo djed, baka, roditelji, brat i ja bili u stanu od 40 kvadrata na Knežiji. Sve je krenulo iz tih 40 kvadrata. Brat je završio fakultet, ima obitelj i posao, dok sam ja prvostupnik kondicijske pripreme s tri olimpijske medalje. Nismo imali odlične preduvjete, ali smo batman-radom sve stekli.

Dolazite iz veslačke obitelji. Otac Boris, djed Stanislav, brat Stanislav i majka Dubravka su se bavili veslanjem. Jesu li Vas usmjeravali ili je to bio Vaš izbor?

Neizbježno je nekoga usmjeravati ako non-stop pričaš o tome, za doručkom, ručkom i večerom. Dok smo bili u progonstvu u Njemačkoj, otac je s prijateljem svakodnevno išao veslati. To je život obitelji Martin, naš DNA, ne možeš to izbrisati.

Po dolasku u Zagreb, četiri sam se godine bavio plivanjem i tako upoznao Kuterovca. No bilo je pitanje vremena kada ću se prebaciti u veslanje. Nikada me nisu forsirali, bila je to moja želja, premda mi je plivanje dobro išlo. Oduvijek sam htio imati jake ruke poput oca. Kad te njima primi... Kao kad Homer primi Barta, ha-ha. Imao sam strahopoštovanje, htio sam vidjeti otkuda dolazi ta snaga.

Trener mi je na prvom veslačkom treningu rekao da skočim u vodu kako bih se opustio. Tek sam kasnije ušao u čamac jer je najbitnije probiti strah od prevrtanja. Ako postoji strah, bit ćeš cijelo vrijeme u grču. 

Koliko je u Vašim počecima bilo potrebno novca da biste se bavili veslanjem, a kakvo je danas stanje?

Potrebno je platiti 10-20 eura članarine za školu veslanja. Veslanje pripada kategoriji socijalnih sportova. Pristupačan je velikim masama, svima koji žele raditi. Financije nisu problem, dovoljno je imati robu za treniranje zimi te dobre tenisice za trčanje i rad u dvorani na ergometru i teretani.

Ostala oprema je klupska. Većih izdataka osim eventualnih kampova nema, pa nema ni opterećenja za roditelje. Čamci su takvi kakvi jesu. Proizvođači su odlični, ali šteka samo godište čamaca, s time da su vrhunski održavani.

Jeste li konkretnim uspjehom shvatili da biste mogli izgraditi fantastičnu profesionalnu veslačku karijeru?

Bilo je to 2004. godine, kada sam sa 16 godina nastupio na međunarodnoj regati u Münchenu, zapravo neslužbenom Europskom prvenstvu za juniore. Na njoj sam bio treći u samcu.

Poslije sam s Valentom Sinkovićem u dvojcu na pariće i pobjeđivao u njoj. Tada sam, sa 16 godina, vidio da moja konkurencija nije u Hrvatskoj, već izvan granica. Porasle su mi ambicije, shvatio sam da mogu predstavljati Hrvatsku.

Hrvatskoj ste se predstavili kao dio četverca na pariće s Martinom i Valentom Sinkovićem te Davidom Šainom. Kako ste oformili četverac?

Valent i ja se znamo iz juniorskih dana jer smo vozili jedan protiv drugoga. Martin je godinu dana mlađi od nas pa nismo uvijek bili u istoj kategoriji. Valent i ja smo bili ljuta konkurencija, gušt je bio nadmetati se s njime. Ušavši u juniore, zajedno smo u dvojcu na pariće osvojili srebro na Svjetskom prvenstvu.

Potom su nam se približili Martin i Šain. Braća su odmah sjela u dvojac na pariće, a isto smo probali Šain i ja. Uspjeli smo ih pobijediti 2009. na Croatia Openu. Kasnije smo na Svjetskom kupu u Španjolskoj mi završili četvrti, a braća treća.

Nakon toga smo shvatili kako nema smisla da nas dio ide dalje, a dio ostaje doma. Odlučili smo, stoga, sjesti u četverac na pariće. Ubrzo smo u Svjetskom kupu pobijedili Poljake, aktualne svjetske i olimpijske prvake. Ostalo je povijest.

Kako je raditi u četvercu?

Individualni dio, poput teretane i trčanja, nema veze s veslanjem. Treniranje na vodi, pak, moramo zajedno odrađivati i to podrazumijeva puno kompromisa. Primjerice, meni odgovaraju kraći treninzi, braći duži, a Šainu ekstra dugi i ekstra teški jer voli jako puno raditi. 

Ja sam u četvercu šutio i radio. Trener je bio Niko Bralić, nismo mogli smanjivati rad, ali smo korigirali intenzitet. Dobro smo surađivali. Svatko je želio najbolje za sebe i za čamac, ali nismo morali imati isto mišljenje. Na kraju bismo stavili četiri prijedloga na stol i trener bi donio sud.

Četverac je osvojio dva zlata i broncu na svjetskim prvenstvima između 2010. i 2013. godine, srebro na Europskom prvenstvu i srebro na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine. Imate li najdražu utrku sa Sinkovićima i Šainom?

Svakako bih izdvojio Svjetsko prvenstvo na Novom Zelandu 2010. Tada smo prvi put postali svjetski prvaci, i to kao najmlađa posada. Te smo godine osvojili sva tri svjetska kupa, Svjetsko prvenstvo do 23 godine i potom apsolutno Svjetsko prvenstvo. Teško je zaboraviti takvu sezonu.

S obzirom na to da ste bili U-23 posada, jeste li bili veliko iznenađenje na Novom Zelandu?

Znali smo da možemo puno. Tamo su vremenski uvjeti bili teški i neregularni, stoga su Talijani bili drugi iako inače nisu bili ni blizu. Ali da, priredili smo iznenađenje jer smo, gledajući vremenske uvjete, jedini toga dana u najgoroj stazi došli do prvoga mjesta. Nijedan favorit u ostalim utrkama nije bio došao do medalje u toj stazi, osim nas. Emocije su nam otišle na n-tu. Ludo i nezaboravno.

Objasnite koja je razlika u stazama kojima vozite.

Kada je mirno, nema razlike. No kada puše bočni vjetar, najbolja je staza koja je zaštićena. Recimo, na Jarunu na prvih tisuću metara nema razlike, ali nakon toga, kada dolazi otok s tribinama, pruge 1 i 2 su zaštićenije od vjetra u odnosu na 6 i 7, koje su jako izložene. 

Unatoč nizu uspjeha, četverac se rastao. Zašto?

Godine 2014. imao sam ozljedu leđa, zbog čega sam pauzirao cijelu sezonu. Braća su sjela u dvojac na pariće te postala svjetski prvaci sa svjetskim rekordom.

Jeste li se osjećali odbačenima?

Pa jesmo, i Šain i ja, no ništa nismo zamjerali Sinkovićima. Braća su bila uspješna u dvojcu, oduvijek su htjeli stvoriti brend. Šain i ja smo otišli u samac. Nije bilo lako promijeniti disciplinu jer smo ipak nizali medalje u četvercu. Prebacivanjem u samac nisam imao garanciju rezultata, znao sam tek da sam brz na treninzima.

S druge strane, zanimalo me koliko vrijedim u samcu. Želio sam se dokazati. Najteže mi je bilo veslati protiv svojih idola. Na primjer, Novozelanđanin Mahe Drysdale je prvi put bio svjetski prvak 2005., a ja sam tad debitirao na juniorskom svjetskom prvenstvu.

Otkako sam postao svjestan da je veslanje moj sport, Drysdale mi je bio uzor. Bilo je teško sjesti na startu i poželjeti mu nešto "loše". Isto vrijedi za Norvežanina Olafa Tuftea i Čeha Ondreja Sineka, legende samca kojima sam odjednom trebao uzeti dio kolača.

Osim njihovih rezultata, jesu li Vam bili uzori zbog još nekih karakteristika?

Za početak, da bi te netko primijetio, moraš biti najbolji. Njih su se trojica stalno izmjenjivala na postolju. Svidjela mi se njihova ljudskost. Primjerice, Tufte je iskreni, pravi sportaš. Osim što se bavi sportom, ima svoju farmu na kojoj ore njivu, ima krave, sječe drva, a danas i proizvodi pivo.

Sinek ima čin generala, dok je Mahe, koji je počeo veslati tek s 21 godinom, završio za knjigovođu i taj je posao obavljao istovremeno s karijerom, barem dok nije postao velika zvijezda. Nitko od njih nije bio nepristupačan. Iako su desetak godina stariji, nije im bio problem odgovoriti na pitanje nas mladih. Prizemni, normalni ljudi. 

Godine 2014. bili ste na devet kilometara dugoj masovnoj utrci samaca na jezeru Wohlensee u Švicarskoj. Došli ste, posudili čamac od Nijemaca i vesla od Estonaca te ih sve pobijedili. O kakvoj je utrci riječ?

Riječ je o dužinskoj regati koja se održavala na kraju sezone. Zvali smo je kaubojska regata. Na njoj je primarno bilo druženje, a usput smo se potrgali, ha-ha. Bila je to tradicionalna regata na devet kilometara na akumulacijskom jezeru u Bernu.

Nažalost, više se ne održava. Sudjelovalo je 300-tinjak natjecatelja, a zavojita, ne ravna utrka počinjala je masovnim startom. To je kaos, prelazili smo jedni preko drugih, udarali se veslima, prevrtali...

Prvi sam put došao na utrku bez čamca jer mi je bilo teško organizirati transport. Njemački proizvođač mi je posudio čamac, a vesla smo, iskreno, zaboravili, pa su nam ih kolege iz Estonije posudili. Inače, oni dolaze u Skradin na pripreme i s njima se vrlo dobro znamo.

Na tu su utrku stizala najjača imena iz svijeta samca. Utrka je osobito teška jer se natječemo na devet kilometara, a ne na uobičajena dva kilometra. Zbog toga je bilo potrebno snalaziti se, paziti na plićake i travu koja se mogla zapetljati. Bila je to prva i jedina regata koja je imala nagradni fond, tako da sam pobjedom dobio tisuću franaka.

To mi je bilo vau, osobito zašto što FISA (Svjetska veslačka organizacija, op. a.) ne daje nagrade. Valjda je to jedina svjetska organizacija koja nema nagradni fond, već mi dobijemo ono što država pripisuje vrhunskim rezultatima. FISA nas nikako ne podržava.

Niste zadovoljni FISA-om?

Nema zadovoljnog veslača. Sada su ubacili novu disciplinu - beach sprint. Trčiš u čamac i veslaš oko bova. Kao Baywatch... Progurali su to na Olimpijske igre 2028. u Los Angelesu, a maknuli su lako veslanje, u kojem je konkurencija velika s odličnim sportašima. Maknuli su takvu disciplinu da bi stavili slučajan sport u kojem veslaš samo 500 metara.

Nismo ljuti zbog novog sporta, već zbog toga što su izbacili lakiće. Košarka je ubacila 3x3 verziju, ali nisu smanjili kvotu obične košarke. FISA se ne zna postaviti prema većim organizacijama.

Ne nagrađuju uspjehe pa su tako svjetski kupovi isključivo trošak. Od njih dobiješ samo mogućnost natjecanja kako bi vidio gdje si u odnosu na konkurenciju. Financijski se utrke Svjetskog kupa isplate samo ako imaš dogovor s privatnim sponzorom, pa ćeš nositi njegova obilježja.

Sedam godina prošlo je od možda najluđe veslačke utrke u povijesti Olimpijskih igara. Osvojili ste srebro u Riju, i to tako što ste bili sporiji za pet tisućinki od Drysdalea. Na televiziji su Vas proglasili pobjednikom, da bi potom utvrdili kako je Novozelanđanin bio malo brži. Mnogi su govorili o uroti protiv Vas, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša prijetio je tužbom, tražeći da se i Vama dodijeli zlato, a Drysdale je poručio kako biste trebali podijeliti prvo mjesto. Što danas mislite o toj utrci iz 2016.?

Vjerovao sam da mogu do medalje, na pola utrke bio sam svjestan da ću je uzeti. Stisnuo sam do kraja, nisam si htio ostaviti upitnik nad glavom što bi bilo da nisam dao sve od sebe. Kao što sam rekao ranije, tko zna što sutra donosi. Bi li mi jedan-dva zaveslaja donijeli više, ne znam.

Obojica smo srušili olimpijski rekord, koji i danas stoji. Međutim, organizatori su odlučili gledati sliku fotofiniša, na kojoj se vidjela razlika od centimetar ili dva. Kontroverzno je bilo jesmo li Drysdale i ja bili poravnati čamcima na početku, jesu li pruge iste dužine, jesmo li krenuli s istoga mjesta...

HOO se htio sporiti i vući utrku po sudovima, no bilo je malo dokaza za koje bismo se mogli uhvatiti jer se odmah nakon utrke miče staza i postavlja nova. Kako je vrijeme protjecalo, gubili smo mogućnost za uspješnom presudom.

Mateša je u jednom trenutku rekao kako bi svako suđenje koštalo deset tisuća franaka, s time da je bila mala vjerojatnost da dobijemo. Htjeli su to svejedno gurati, ali ja sam rekao da mi mogu prebaciti taj novac na račun i ja ću mirnije spavati, ha-ha. Na kraju se odustalo od suđenja.

Slikovito rečeno, Drysdale i ja smo bili na Mount Everestu, pogled je bio jednak, ali on je napravio korak više. Ne mogu a da mu ne čestitam, ipak me pobijedio kao deset godina stariji natjecatelj, i to kada sam bio u najboljoj formi.

Rezultatski sam bio presretan, a sada sve više žalim što nije zlato jer je nakon toga donesena odluka o sportskoj mirovini, prema kojoj bi mi zlato puno značilo. U Zakonu o sportu stoji da olimpijsko zlato donosi prosječnu hrvatsku plaću, olimpijsko srebro i svjetsko zlato su 75 posto prosječne plaće, olimpijska bronca i svjetsko srebro 50 posto, a svjetska bronca oko 40 posto.

No imam još jednu šansu na Igrama u Parizu. Naravno, nije mi to jedini motiv, već je to nešto dodatno uz sportski segment. U konačnici, uvijek će mi biti žao što nisam pobijedio. Ali, da sam slavio, pitanje je bih li se nastavio baviti veslanjem. Ovako priča nije dovršena. Veselim se Parizu i nadam se da će mi sudbina sve vratiti.

Godinama surađujete s trenerom Srećkom Šukom. Kakav je?

Preuzeo me nakon četverca na pariće, prve zaveslaje u skifu napravio sam s njim. Odlično surađujemo, nije tvrd i možemo se dogovoriti. Zahtjevan je, kao i ja, ali imamo dobru sinergiju. Prvenstveno mi je najvažnije što je dobra osoba s iskrenim namjerama.

Šuk je kritizirao hrvatski sportski sustav. Među ostalim, istaknuo je kako ste vi bili zadovoljni već time što ste na Igrama u Tokiju 2021. imali fizioterapeuta, dok Nijemci ili Nizozemci imaju stručne stožere. Pogađa li Vas što imate slabije uvjete od konkurencije?

Imamo minimum minimuma i s tim uspijevamo napraviti rezultat. Vrh sporta smo mi koji idemo na Olimpijske igre. Sustav je taj koji se brine da trajemo pet-šest godina i da nas netko naslijedi. Ali, kao što vidite, ne znam tko će nositi medalje iza Sinkovića i mene ili tko će ih osvajati iza Sandre Perković u bacanju diska. Sustav nije osigurao kontinuitet kvalitete.

Sinkovići i ja smo sami sebi stvorili sustav. Hrvatskom veslanju ostavljamo barem iskustvo, svi mogu slijediti naš primjer. Tko će to ponoviti, ne znam. Postoje mladi, energetski jači no što smo mi bili, ali kada oni dođu u seniore, radije se odluče za fakultet jer nemaju financijsku sigurnost u sportu.

Pričali ste da su ponekad potencijalnim sponzorima bile važnije Vaše društvene mreže nego rezultati. Što mislite o tome?

Još je uvijek tako. O tome je govorio hrvatski rally-vozač Juraj Šebalj, koji je sada više influencer. Rekao je kako sportaš mora biti jedno i drugo. Mi se u veslanju na pet natjecanja - tri svjetska kupa, Europskom i Svjetskom prvenstvu - tijekom televizijskog prijenosa vidimo po šest-sedam minuta. Super je ako nas zumiraju.

Isticanje sponzora, dakle, nije osobito uspješno. Elektronički mediji pomažu, ali često stavljaju stare slike na kojima sam nosio ime starih sponzora. Onda me novi sponzori zovu i pitaju gdje su oni pa slijede ispričavanja.

Moraš primiti mobitel u ruku, lupati storyje i slike te tako pričati ljudima tko si i što, ono što nitko ne vidi tijekom utrke. Naravno, rezultat omogućava da mnogi čuju za tebe, no svi se vežu uz ono što jesi, a ne uz rezultate.

Šuk je 2019. godine isticao da se na Jarunu organiziraju jet-ski natjecanja, norijada i festivali, zbog kojih Vi ne možete trenirati. Kako na to gledate i kakva je situacija sada?

Situacija je i dalje neriješena, status Q. Sada je mir na Jarunu jer je hladno i nema događanja. No preko ljeta je hrpa lopoča i onda još jet-skijevi rade valove. Time nemamo uvjete za veslanje, a to je jedina veslačka staza u Hrvatskoj.

Nemamo gdje drugdje trenirati, a oni s jet-skijem, brate mili, mogu ići na bilo koju baru. Ali eto, baš žele bučiti i derati se s time u centru grada. Što je najgore, velikim valovima uništavaju obalu. Na Jarunu se nije stvorila nikakva vrijednost, već ga se samo uništava.

Operaciju kuka imali ste 2019. godine. Ispričali ste kako su se liječnici hvatali za glavu nakon što ste napravili magnetsku rezonancu. Je li zaista bilo tako loše stanje?

Dosta sam potrgao vezišta u kuku uslijed sraza bedrene kosti sa zdjelicom. Udarala je kost o kost i nastale su mikrotraume. S vremenom nije bilo mjesta koje nisam potrgao i morao sam otići na jedinu operaciju u karijeri. Zahvat i oporavak bili su teški, ali vratio sam se. Danas više uopće nemam tegoba.

Kuterovac je rekao da nakon jednog treninga, devet mjeseci poslije operacije, niste tri dana mogli ustati iz kreveta.

Trening služi izazivanju šoka u organizmu. Tada smo testirali koliko me može opteretiti i koliko mi je ograničenje. U tjednima takvih treninga probijam granice, ponajprije mentalne jer u glavi imam misao kako nije pametno tako trenirati, dok mi tijelo istovremeno dozvoljava.

Mi to zovemo čupanje osigurača iz glave i dopuštanje tijelu da ode do maksimuma. Često pretjeramo jer želimo pomaknuti limite. Napravimo štetu, ali barem znamo gdje je granica.

Zašto ste se 2021. godine rasplakali pred kamerama nakon što ste na Olimpijskim igrama u Tokiju osvojili broncu u samcu?

Valjda je to bilo zbog onih pet tisućinki, koje mi je sudbina oduzela u Riju pa vratila pomicanjem Igara s 2020. na 2021. zbog korone, zbog čega sam se stigao oporaviti od operacije kuka. Nisam odustao, vjerovao sam u sebe. Bio je to dokaz da sam se okružio dobrim ljudima koji su također vjerovali.

Nazivalo Vas se najemotivnijim hrvatskim sportašem. Kako gledate na tu titulu?

Drago mi je što je to prepoznato. Čovjek jest emocija. Čovjek bez njih nije čovjek. Vežeš li se uz dobre emocije, možeš napraviti čuda. Prizivanjem dobrih emocija, sreće i veselja, došao sam do medalje u Tokiju.

Kasnije sam postao svjestan da sam, time što sam se rasplakao, rasplakao i dobar dio Hrvatske. Kad se sjetim svih tih ljudi koji su vjerovali u mene... Pao mi je kamen sa srca nakon što je prošao cijeli proces te sam pustio emocije.

Jeste li uslijed problema s kukom razmišljali o kraju karijere i odbacivanju nastupa na Olimpijskim igrama?

Jesam, jer mi je bilo jasno da bez operacije neću moći dalje, a zahvat podrazumijeva neizvjesnost o povratku veslanju. Puno je toga visjelo u zraku. Nitko u veslačkom svijetu, barem se nije čulo, nije to operirao. Nismo znali kakav će biti oporavak.

Civilima, recimo, savjetuju da se nauče živjeti s time i pričekaju starije godine kada će mijenjati cijeli kuk. No nama sportašima je to potrebno sada.

Imate 35 godina, a ove ste godine nakon polufinala Svjetskog kupa u Zagrebu rekli da se osjećate "kao da vučete mrtvu kravu". Znači li to da vas sustižu godine?

Bio je to trenutni umor od treninga. Svjetski kupovi služe za ispitivanje forme, nikad se za njih ne pripremamo. Bila je to prva regata sezone, i to nakon brojnih treninga, prvi pokazatelj stanja u kojem se nalazim. Tek sam bio izašao iz zimskog perioda, bio sam trom, zato sam rekao da sam se osjećao kao da vučem mrtvu kravu.

Kakva očekivanja imate od Olimpijskih igara 2024. i je li Vas strah kraja karijere?

Iskreno, pomalo se veselim. Supruga i kći su tu i volio bih imati slobodne vikende. Nakupile su se 23 godine veslačkog staža, a od 2005. nisam imao planiran odmor, osim kada bih bio ozlijeđen. A to onda nije odmor, već stres jer ne znaš hoćeš li moći nastaviti.

Lijepa priča je iza mene, zaista sam zadovoljan. U Pariz idem neopterećen. Guštat ću i pokušati izvući maksimum. Zlatna medalja jedina nedostaje, iako ne mogu reći da bih bio nezadovoljan plasmanom u finale ili bilo kojim drugim odličjem.