U SERIJI tekstova Hrvoja Petrovića, autora stranice Imaginary Football History (ifh.world), predstavljamo sudionike Svjetskog prvenstva 2018. povijesnim pričama o temeljnim nacionalnim simbolima reprezentacija - dresu, grbu i himni. Tekst koji slijedi nije samo priča o njihovoj simbolici nego stavljajući ih u kontekst vremena u kojem su nastali nudi sažet prikaz povijesti svake nacije i nacionalne države kao konstrukcija modernog doba.
Božje upute za Obećanu zemlju
Legenda o orlu koji stoji na kaktusu dok u kljunu drži zmiju - vidljivom na grbu meksičke reprezentacije - veže se za osnivanje grada Tenochtitlan, prijestolnice Aztečkog carstva, na čijim će ruševinama Španjolci u 16. st. osnovati Mexico City. Naime, bog sunca Huitzilopochtli je plemenu iz grada Aztlan rekao da napusti svoj dom i krene tražiti obećanu zemlju koju će, pak, prepoznati na mjestu gdje ugleda orla kako stoji na kaktusu. Prizor je ugledan na sredini jezera Texcoco 1325. godine te je ondje sagrađen grad Tenochtitlan. Pleme što ga je utemeljilo nazivalo se Mexica ili Tenochca.
Tenochtitlan je u prvoj polovici 15. st., sklopivši savez sa susjednim gradovima Texcocom i Tlacopanom, postao dominantna sila u Centralnoj dolini. Kasnije, putem trgovine i osvajanja, Tenochtitlan je uspostavio svoju vlast nad nekoliko stotina malih gradova i država. Danas je ono poznato kao Aztečko carstvo, iako je sam naziv Azteci (Aztecatl znači osoba iz Aztlana), prije svega pojam koji je objedinjavao nekoliko etničkih grupa, ne nužno govornika jezika nahuatl, koji su tvrdili da potječu iz mitskog mjesta Aztlan. Temelj aztečkog uspjeha u stvaranju velikog carstva leži u izuzetnom sustavu poljoprivrede koji je uključivao intenzivan uzgoj sve raspoložive zemlje, kao i razrađen sustav navodnjavanja i obnavljanja močvara.
Također, jedan od motiva za osvajačke ratove ležao je u štovanju boga sunca Huitzilopochtlija čije je štovanje zahtijevalo ljudske žrtve. A ljudske žrtve se nalazilo na osvojenim područjima.
Nova Španjolska od Paname do Rocky Mountainsa
Aztečko carstvo se počelo rušiti 1519. godine pojavom španjolskih konkvistadora koji su ubrzo zauzeli Tenochtitlan, što je ujedno označilo i konačni pad carstva (1521.). Izravni uzroci uspjeha konkvistadora mogu se naći u vojnoj tehnologiji koja se temeljila na vatrenom i čeličnom oružju te konjima; zaraznim bolestima (velike boginje, gripa, ospice i tifus), endemskim za područje Euroazije na koje Indijanci nisu razvili imunitet; europskoj i pomorskoj tehnologiji, ali i podijeljenosti i međusobnim sukobima samih domorodaca. Plemena koja su Aztecima plaćala danak duboko su ih mrzila pa su se zato i pridružila konkvistadoru Cortesu u borbi protiv omraženih Azteka.
Na području nekadašnjeg Aztečkog carstva Španjolci su ubrzo utemeljili Potkraljevstvo Nove Španjolske (1535.) koje je bilo prvo od četiri potkraljevstva što su ih tijekom svoje kolonijalne vlasti od 16. st. do početka 19. st. Španjolci osnovali u Novom svijetu. Ono je prvotno obuhvaćalo svu zemlju sjeverno od panamskog tjesnaca pod španjolskom kontrolom. Potkraljevstvo bi bilo pravilnije shvatiti kao područje jurisdikcije pod zapovjedništvom vlasti u Mexico Cityju nego kao nekakvu državu u punom smislu te riječi.
Iako je nominalno vrhovnu vlast imao potkralj, u Novoj Španjolskoj u stvarnosti su guverneri i kraljevski suci (audiencias) imali nezavisnost u udaljenim područjima. Njen će se teritorij s vremenom širiti prema sjeveru, te će u 18. st. obuhvaćati prostrane dijelove centralne i zapadne Sjeverne Amerike. U tim je granicama ono dočekalo početak 19. st., obilježeno radikalnim političkim i društvenim promjenama.
U španjolskom su kolonijalnom Novom svijetu rasa, zanimanje i vjera bili formalni kriterij koji su određivali društveni status pojedinaca. Poseban se naglasak stavljao na čistoću krvi. Najviši na ljestvici su bili Španjolci rođeni u Španjolskoj, pa Kreoli odnosno osobe rođene u koloniji, ali španjolskog podrijetla, iako je u praksi bilo moguće da budu i potomci mestika (otac Španjolac, majka Indijanka), a zatim svi ostali.
Za Djevicu Mariju
Kada je revolucionarna Francuska pod Napoleonom zauzela Španjolsku te svrgnula španjolskog kralja s prijestolja (1808.), kreolska elita u Novom svijetu je osjetila priliku za rušenjem tradicionalnog poretka kod kuće i preuzimanjem vlasti iz ruku Španjolaca. Prvi značajni ustanak dogodio se 1810.-1811. pod vodstvom svećenika Hidalga.
Plašeći ih kako će nove španjolske vlasti u Meksiko dovesti ''bezbožne Francuze'', Hidalgo je pozvao svoje sljedbenike da se bore i umru za Djevicu od Guadalupea. Ubrzo će biti poražen i smaknut, ali je borbu nastavio svećenik Morelos. Za to vrijeme u Europi, Napoleonove snage su protjerane iz Španjolske, a španjolski kralj Ferdinand VII. se vratio iz egzila. Španjolske trupe, koje se više nisu morale boriti protiv Francuza, poslane su da uguše Morelosovu bunu. Uhvaćen je i strijeljan nakon što je proglašen heretikom 1815. godine. Iako su gerilske bande Hidalga i Morelosa bile uhićene ili su se razasule, one su nastavile živjeti u narodnoj, republikanskoj i nacionalnoj tradiciji.
Rani meksički nacionalisti pisali su o sebi kao o Amerikancima, a o svojoj zemlji kao o Americi, što je interpretirano kao pokazatelj taštine lokalnih Kreola koji su sebe, s obzirom na to da je Meksiko bio nevrijedni posjed Španjolaca u Americi, smatrali središtem Novog svijeta. Međutim, zapravo su ljudi po cijeloj Hispanoamerici sebe smatrali Amerikancima jer je taj pojam označavao upravo zajedničku sudbinu rođenja izvan Španjolske.
Tri jamstva: katolicizam, nezavisnost i zajedništvo
Porijeklo značenja boja meksičke trobojnice datira iz zadnje faze Rata za nezavisnost (1815.-1821.), kada su general Agustin de Iturbe i vrhovni autoritet Katoličke crkve predložili Vicenteu Guerreru, zapovjedniku rastuće vojske što se borila za nezavisnost, da udruže snage radi skončavanja rata i konačnog odvajanja od Madrida.
Tom prilikom su iznesena tri uvjeta: prvi, katolička religija postaje jedina dozvoljena religija u novoj državi; drugi, proglašenje nezavisnosti pod monarhističkim uređenjem; treći, jednakost između Europljana i Amerikanaca. Tri uvjeta sažeta u tri riječi glase: Katolicizam (bijela), nezavisnost (zelena boja) i zajedništvo (crvena). Kao takva, ona se zvala Zastava tri jamstva.
Kada su ustanici 1821. proglasili Meksiko nezavisnom državom, pri kreiranju nove državne zastave bili su inspirirani bojama Zastave tri jamstva, međutim nisu koristili njen redoslijed niti dijagonalni raspored boja, nego su odabrali vertikalnu trobojnicu po uzoru na Francusku.
Politički kompromis je omogućio Meksiku da se odvoji od Španjolske, a da pri tome očuva dominaciju katolicizma i društveni red prema kojem Kreoli imaju viši status od stanovništva miješanog etničkog porijekla te od indijanske manjine.
Nova država je uzela ime Meksiko s obzirom na to da je u kolonijalno doba Meksiko bio naziv i glavnog grada i njegove sfere utjecaja, kao što se u antičko doba Rimsko carstvo zvalo po svom glavnom gradu.
Zanimljivo, pitanje meksičke nezavisnosti se ubrzalo tek kada je u Španjolskoj izbila pobuna pobornika ustava 1820. godine koji su natjerali kralja da obnovi ustav iz 1812. koji je ubrzo bio ukinuo čim je prestala opasnost od Francuza.
Konzervativne snage u Potkraljevstvu su se zabrinule kako će antiklerikalni španjolski liberali zaprijetiti njihovim vjerskim ekonomskim i društvenim privilegijama, stoga su počeli užurbanije tražiti nezavisnost Nove Španjolske. Ironija situacije u kontekstu revolucija po Latinskoj Americi tih godina jest bila da je konzervativni Meksiko proglasio nezavisnost od trenutno liberalne Španjolske.
Radije patria nego nacionalna država
Istovremeno s trobojnicom pojavio se i prikaz orla sa zmijom na kaktusu koji će postati službeni državni grb. Različiti umjetnički prikazi dotične scene su bili prikazivani od strane određenih režima, pri čemu se može dobiti uvid i u oblik uređenja. Na primjer, od 1821. do 1823. te od 1864. do 1867. orlu je dodana kruna jer je Meksiko tada bio carstvo.
Također, samo korištenje takvog grba je pokazatelj kako je Meksiko ponosno isticao svoje indijansko/domorodačko nasljedstvo. Međutim, s druge strane, jasno je bilo da su se u društvu više cijenili ljudi bijele boje kože kao viši statusni simbol naslijeđen još iz kolonijalnog doba. Kada je u pitanju Meksiko 19. st., što vrijedi uostalom i za sve druge novoosnovane latinoameričke države, termin patria (domovina) se čini prikladnijim koristiti od termina nacionalna džava u današnjem uobičajenom smislu te riječi jer on podrazumijeva odanost teritoriju, ali ne nužno i svim njegovim stanovnicima. Više je nacionalnih osjećaja moglo koegzistirati unutar jedne patrije. Latinoamerička elita je preferirala koristiti termin opatria prije nego nacion upravo zato kako bi izbjegla škakljivo pitanje o prihvaćanju sveg stanovništva u ujedinjenu naciju.
Uspješna formula koja je kombinirala etničnost i suverenitet što su ga koristili europski nacionalni ideolozi nije se mogla primijeniti na Meksiko gdje domorodačka povijest, jezik, etnička komponenta, pa čak i teritorij nisu bili jasno definirani kao primarni elementi važni za oblikovanje nacije. Nakon što je zemlja postigla nezavisnost, te tijekom ostatka 19. st., mišljenja oko uloge Indijanaca u novoj naciji su se često razlikovala. Rasističke sklonosti koje su se osjećale prema njima jednostavno su posljedica nasljedstva tri stoljeća španjolske vlasti.
Ilegalni prelasci Amerikanaca u Meksiko
Rat i militarizam su odigrali važnu ulogu u meksičkom nacionalizmu. Meksiko je doživio dva napada stranih sila: Meksičko-američki rat 1846.-1848., te Meksičko-francuski rat 1864.-1867. Upravo je pedesetih godina 19. st., nakon rata s SAD-om, na poticaj tadašnjeg predsjednika Antonija Lopeza de Santa Ane nastala današnja meksička himna, znane i kao Mexicanos, al grito de guerra. Stihovi podsjećaju na meksičke vojne pobjede, ali i vapaje, pri obrani Domovine (Patria).
Otkriće Amerike, kolonizacija Španjolske i novi pokret osamostaljivanja, kao i inozemna invazija, nisu uspjeli stvoriti kohezivni pojam onoga što je zapravo Meksiko i koliko će dugo trajati. Granice nacije su se neprestano mijenjale, pa tako i uključivanje i isključivanje etničkih grupa, jezika i ideologija. Uz to, ni političke elite nisu bile jedinstvene. Stjecanje nezavisnosti od Španjolske je bio jedini element koji je povezivao republikance i monarhiste, ali jednom kada je ona bila postignuta započela su neprijateljstva između tih dvaju strana koja će dominirati političkim životom nove države.
1830-ih izbila je pobuna u meksičkom Teksasu, koji je bio naseljen uglavnom ilegalnim došljacima angloameričkog porijekla. SAD je iskoristio želju Teksašana za nezavisnošću od Meksika te šalje vojsku u Teksas kako bi pripojili novi teritorij. 1840-ih, bez većih poteškoća, američka vojska je osvojila i ostatak teritorija sjeverno od rijeke Rio Grande, a kasnije je čak zaposjela i Mexico City (1847.). Rat je završen Ugovorom iz Guadalupe Hidalga 1848. prema čijim je odredbama Meksiko bio primoran odustati od prava na Teksas te je izgubio sav teritorij što su ga bile vojno osvojile američke snage (današnje Utah, Nevada, Kalifornija, najveći dio New Mexica, Arizone te dijelovi Oklahome, Colorada, Wyominga).
Bilo je to ponižavajuće oduzimanje gotovo polovine nacionalnog teritorija Meksika. Meksički građani koji su se odjednom našli na posjedu SAD-a imali su mogućnost povratka u Meksiko ili postajanja američkim državljanima čime su im bila zajamčena prava vlasništva. U praksi to nije izgledalo kao na papiru nego će većina biti tretirani kao građani drugog reda. Napad SAD-a i gubitak teritorija predstavio je veliku opasnost i za opstanak same nacije. Upravo je otpor prema imperijalističkom projektu SAD-a potaknuo pokret što će ujediniti suprotstavljene političke frakcije diljem (ostatka) države.
S vremenom je termin nacion sve više dobivao na vrijednosti kao strategija legitimiranja zahtjeva za kontrolu centralizirane države i mobiliziranja narodne potpore te širenja prava od strane republičke vlasti na širu populaciju. U takve su se mjere ubrajali i ukidanje određenih poreza i crkvene desetine, dodjeljivanje zemlje što je bila u vlasništvu Španjolaca, širenje nove tehnologije itd. Iako, indijski element će kao dio nacije biti općeprihvaćen tek nakon Revolucije 1910.
O AUTORU:
Hrvoje Petrović, Osječanin s diplomom povijesti i pedagogije. Odgajatelj u SOS Zajednici mladih Osijek i autor povijesno-nogometne web stranice Imaginary Football History.
Fan He-Mana, kluba gdje igra LeBron i Letećeg odreda.
Literatura
Benedict ANDERSON, Nacija: zamišljena zajednica : razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma, Zagreb 1990.
Jared DIAMOND, Sva naša oružja : zarazne bolesti, čelik i puške, Zagreb, 2007.
Lidija Kos-Stanišić, Latinska Amerika; povijest i politika. Zagreb, Golden Marketing-Tehnička knjiga, 2009.
Nicila Miller, ''The historiography of nationalism and national identity in Latin America''. Nation and nationalism. Volume12, Issue2 (2006), 201-221
Sophia C. Vackimes.'' Indians in Formaldehyde — Nation of Progress: The Museo Nacional of Mexico and the Construction of National Identity''. (2001)Museum Anthropology 25(1), 20-30.
''Aztec'', https://en.wikipedia.org/wiki/Aztec
''Coat of arms of Mexico'', https://en.wikipedia.org/wiki/Coat_of_arms_of_Mexico
''Emperor of Mexico'', https://en.wikipedia.org/wiki/Emperor_of_Mexico
''Flag of Mexico'', https://www.britannica.com/topic/flag-of-Mexico
''Himno Nacional Mexicano'', https://en.wikipedia.org/wiki/Himno_Nacional_Mexicano
''Mexico: Rise oft he Aztecs'', https://www.britannica.com/place/Mexico/The-rise-of-the-Aztecs
''Mexican Empire'', https://www.britannica.com/topic/Mexican-Empire
''Mexico: Expansion of the Spanish rule'', https://www.britannica.com/place/Mexico/Expansion-of-Spanish-rule
''Mexico flag'', https://www.crwflags.com/fotw/flags/mx%5Etri.html
'Name of Mexico'', https://en.wikipedia.org/wiki/Name_of_Mexico
''Mexico: The rise of the Aztecs'', https://www.britannica.com/place/Mexico/The-rise-of-the-Aztecs
''Viceroyalty of New Spain'', https://www.britannica.com/place/Viceroyalty-of-New-Spain