HAJDUK je poražen od Dinama u velikom derbiju hrvatskog nogometa na Poljudu i tako tri kola prije kraja prvenstva pao na treće mjesto SuperSport HNL-a. Bijeli niti jednom nisu bili slabije plasirani od drugog mjesta još od petog kola prošlog kolovoza, nakon čega su slavili protiv Dinama na Maksimiru i napravili sjajan niz od šest pobjeda i jednog remija. To razdoblje igre Hajduka bilo je jedino čega su se navijači mogli hvatati u kontekstu mišljenja da momčad ima snage za naslov prvaka.
S odmakom se pokazalo da je to bila samo slučajnost jer Hajduk nije ni približnu razinu rezultata i igre pokazao u ostatku sezone. Dinamo i Rijeka osvojili su skoro 20 bodova manje nego prošle sezone i to je držalo Hajduk u igri za titulu unatoč tome što je na terenu pokazivao jedno veliko ništa. Hajduk je teoretski još živ i u ovom ludom prvenstvu nije nemoguće da Dinamo i Rijeka još kiksaju, ali postoji li itko tko vjeruje da Bijeli mogu pobijediti doma Rijeku i u gostima Goricu i Šibenik?
Hajduk se već predao, to je jasno iz svih izjava i govora tijela svih u klubu, a sada slijedi samo odrađivanje posla kao pod vodstvom Jure Ivankovića prošle sezone. Možda kao i prošle sezone sad igrači nešto i odigraju kad je taj mitski pritisak skinut s njihovih napaćenih leđa. Kad se nešto mora, ova ekipa je kroz više sezona pokazala da jednostavno ne može. Nemaju to u sebi.
Iako nose svoj dio odgovornosti za rezultat kluba, bilo bi vrlo nepošteno svaliti sve na njih unatoč tome što zaslužuju puno kritika za individualne predstave tijekom sezone. Ono što Hajduk u kontinuitetu pokazuje na terenu kvalitetom je ispod zbroja individualne kvalitete igrača, a za to je prvenstveno odgovoran trener Gennaro Gattuso. Hajduk je imao puno loših sezona u zadnjih 20 godina, ali ovako negledljiv nogomet igrao je vrlo rijetko.
Skraćeno, odlika odličnih trenera je da svojoj ekipi skrivaju mane, naglašavaju vrline i dovode igrače u pozicije gdje mogu dati najviše. Odlika normalnih trenera je da postave svakoga na svoju prirodnu poziciju i igraju rudimentaran nogomet. Odlika loših trenera je da izmišljaju pozicije i formacije, ruše ukupnu kvalitetu ekipe i prodaju priče na presicama koje nemaju veze s igrom. Naravno da to sve skupa nije tako jednostavno, ali prilično je jasno gdje spada Gattuso i bila bi prava travestija da bude trener iduće sezone.
Međutim, i tog Gattusa je netko u klub doveo i netko ga je ostavio na klupi cijelu sezonu. Navijači Bijelih su u zadnjih godinu dana doživjeli prvo tešku krizu upravljanja klubom nakon što je Nadzorni odbor, koji odlazi na ljeto godinu dana prije predviđenog roka, odlučio da zna bolje od svih. To je početak svega.
Zatim su doživjeli da se na mjesto sportskog direktora postavi doslovno igrača, pa ispadanje od ekipe koja se u Slovačkoj bori za ostanak, dva prijelazna roka u kojima nitko nije prodan nego je klub zaglavio u dugu od preko 10 milijuna eura, smjenu Nikole Kalinića jedva par mjeseci nakon imenovanja, ispadanje od Rijeke na Poljudu u četvrtfinalu Kupa, propast svih projekata oko stadiona ili kampa (sjeća li se itko više ovoga?)...
Previše je toga za sve nabrojiti i previše je Hajduk napravio nelogičnih i loših poteza u zadnjih godinu dana da bi na kraju bio nagrađen titulom prvaka koliko god mu je protivnici nudili na pladnju i koliko god loših i nelogičnih poteza oni napravili. Mnogi će reći da je Hajduku na ljeto potreban veliki remont momčadi, ali prije svega mu je potreban remont razmišljanja.
Međutim, to je jedna široka tema koja zaslužuje poseban osvrt i nema smisla u ovom trenutku. Zasad se može samo postaviti pitanje vjeruje li netko da su Ivan Bilić i Francois Vitali osobe koje mogu odraditi iznimno težak posao koji je pred njima? Do sada ničim nisu pokazali da im se treba vjerovati. Nije Hajduk neki sirotinjski klub da bi se upravi koja potroši 35 milijuna eura tolerirala sezona koja je neuspješna po apsolutno svakom pokazatelju. Odgovornost, a ne demagogija.
Sama utakmica je do jednog trenutka iz noćne more za navijače Bijelih izgledala potpuno očekivano. Hajduk i Dinamo igraju očajno cijelu sezonu i točno to smo i dobili. Igra bez tempa, dinamike, vica ili bilo čega što privlači ljude na stadion. Na to smo navikli pa nismo bili ni iznenađeni.
Gattuso je utakmicu tipično za njega išao svesti na jedan trenutak inspiracije ili jednu pogrešku. Takav stil mu je upalio više puta ove sezone u derbijima, ali mantra da je majstor za derbije rasplinula se jer je, nakon sjajnog prvog dijela sezone u tom kontekstu, u zadnje četiri utakmice protiv Rijeke i Dinama upisao tri poraza i remi na Maksimiru. Ovaj put mu se taj stil vratio kao bumerang jer ga je vratar Ivan Lučić uništio.
Bilo bi nepošteno njegovu reakciju kod prvog gola Dinama nazvati pogreškom. Tu je potrebna neka puno teža riječ jer to što je Lučić napravio ne ulazi ni u kategoriju "ovog nema ni u županijskoj ligi". Način na koji je primio gol u trenutku kada se lomi sezona jednostavno je neobjašnjiv. Nije lijepo cipelariti čovjeka dok je na podu, ali kako to ikome zamjeriti od navijača, pa čak i onih koji su mu zviždali do kraja utakmice?
Očekivalo se da Hajduk u tom trenutku potone do kraja, ali samo pet minuta nakon šoka u život ga vraća Livaja. Kapetan i najbolji igrač Bijelih zabio je zaista sjajan gol koji je izvukao iz ničega. Duga i teška lopta Šimuna Hrgovića koju sjajno prima s igračem na leđima, dobar dribling gdje je imao i dozu sreće u odbijanju i vrhunska realizacija. Bio je to dodir magije na koji nas je Livaja naviknuo i na koji je Gattuso računao jer ne zna što bi drugo. Plan A je Livaja, a plan B je za Gattusa valjda samo kontracepcijska pilula.
Livaja je jučer odigrao briljantnu utakmicu. Doslovno je sam držao Hajduk u igri i sad je već prešao put od toga da ga protivnici mrze do toga da ga žale, a to je najgore. Sramota je za Hajduk kako je potratio njegove najbolje godine karijere i kako mu nije uspio stvoriti kompatibilnu momčad ni u jednom trenutku. Teško će Bijeli imati takvog igrača na raspolaganju opet, ali ni taj jedan briljantni igrač ne može sam dovući klub do trofeja.
Tiho se spominje mogućnost da zaista ode iz Hajduka na ljeto zbog zasićenja i tko bi mu uopće to mogao zamjeriti? Okružen je nekvalitetom na svim razinama koja za sebe misli da je kvaliteta, a to je najgora kombinacija. Kroz cijelu frustraciju navijača, počelo se i njemu gledati u novčanik, a jedina je istina da je jedini zaslužio svaki cent koji mu je isplaćen. Svi drugi, od predsjednika do igrača, samo se skrivaju iza njega i koriste ga nogometno, marketinški i financijski. Livaja je od Hajduka zaslužio više.
Lučićeva katastrofa i Livajina briljantnost mogu se promatrati kao izolirani incidenti na utakmici, ali ona je odlučena reakcijama s klupe. Sandro Perković nije pristao na to da se drugo poluvrijeme nastavi igrati na isti način i u istom ritmu kao prvi dio. Povukao je potez na poluvremenu, promijenio formaciju na tri stopera i gurnuo u vatru Brunu Petkovića koji je poluspreman još jednom demonstrirao klasu i napravio razliku. Nije Dinamo briljirao, ali napravio je dovoljno za pobjedu.
S druge strane, Gattuso je opet kasnio sa zamjenama iako je bilo bolno očito nakon izjednačenja da vezni red Krovinović - Rakitić, opterećen žutim kartonima, ne može više izdržati ritam utakmice koja se momentumom postignutih golova otvorila na obje strane. Drugi gol Dinama pao je nakon što su Plavi više puta dolazili iznimno lako kroz sredinu u pozicije za centaršut, a bilo je tužno vidjeti kako je Rakitić ispao kao teški veteran u samom začetku te akcije.
Tek šest minuta nakon primljenog gola, u 70. minuti, Gattuso na teren šalje Rokasa Pukštasa i Brunu Durdova. Oba su mladi igrači velike energije oko kojih se stalno nešto događa i stalno predstavljaju opasnost za protivnika. Umjesto da je tu energiju dobio na terenu dok hvata pobjedu i da iskoristi momentum gola Livaje, Gattuso je opet čekao i čekao. On ne predviđa situacije, on samo na njih reagira i to većinom loše i uz odgodu. Razliku su jučer napravili treneri, a Perković zapravo nije napravio ništa posebno.