DOLAZAK Igora Tudora u Juventus u ožujku 2025. označio je jasan taktički zaokret u odnosu na pristup njegova prethodnika Thiaga Motte. Hrvatski stručnjak vrlo je brzo počeo provoditi svoju nogometnu filozofiju, uvodeći kako strukturne tako i stilske promjene s ciljem revitalizacije momčadi koja je doživjela ozbiljan pad forme sredinom sezone, piše u svojoj analizi Juvefc.com
Jedna od prvih i najuočljivijih promjena pod Tudorovim vodstvom bio je prelazak s klasične obrane s četvoricom na formaciju s trojicom u zadnjoj liniji - pristup koji je dosljedno primjenjivao tijekom svoje trenerske karijere. Najčešća postava trenutačno je 3-4-2-1, s Federicom Gattijem, Renatom Veigom i Pierreom Kaluluom kao stupovima obrane. Prema potrebi uključuje se i Lloyd Kelly, donoseći dodatnu dubinu i fizičku snagu sastavu.
Pozicije krilnih braniča pokazale su se ključnima u novom sustavu. Andrea Cambiaso i Timothy Weah su iskoristili priliku, pružajući širinu, podršku u napadu i prijeko potrebnu energiju uz bočne linije.
Ova prilagodba nije bila jednostavna, posebice jer je momčad izvorno bila formirana za sustav s četvoricom u obrani. Ipak, igrači su se brzo prilagodili - ponajviše zahvaljujući Tudorovoj sposobnosti jasnog prenošenja svoje vizije i njegovu inzistiranju na taktičkoj disciplini. Ova promjena nije utjecala samo na obrambeni pristup Juventusa već je temeljito preoblikovala način na koji se kreću s loptom, zatvaraju prostor i stvaraju prilike.
Tudor je zadržao dvostruku osovinu u sredini terena, no način na koji ona funkcionira znatno se promijenio. Umjesto usporavanja igre kroz dugotrajno zadržavanje posjeda, vezni dvojac - najčešće Manuel Locatelli i Khephren Thuram - sada ima zadatak igrati izravnije. Brzo se okreću prema naprijed i traže napadače, a dodatnu opciju u tom dijelu terena pružit će Douglas Luiz nakon potpunog oporavka.
Možda najsvježija taktička inovacija jest nova uloga Kenana Yildiza. Pod Mottinim vodstvom turski je reprezentativac često bio marginaliziran, ograničen krutim sustavima i definiranim ulogama.
Tudor mu je dao slobodu kretanja. Bilo da djeluje široko, ulazi u međuprostor iza napadača ili povezuje sredinu s napadom, Yildiz konačno može utjecati na igru onako kako su navijači Juventusa dugo priželjkivali.
U napadu Tudor preferira igru s dvojicom napadača - najčešće su to Dušan Vlahović i Randal Kolo Muani. To predstavlja značajan odmak od Mottina sustava s jednim napadačem i znatno bolje odgovara postojećem igračkom kadru.
Vlahoviću pogoduje partner koji može razvlačiti protivničke obrane i odvlačiti čuvare, dok Kolo Muanijeva pokretljivost i tehnička vještina otvaraju dodatne mogućnosti u završnici napada.
Ovo je stilski posve drugačiji Juventus u odnosu na onaj s početka sezone. Više nema usporene igre s naglaskom na posjedu+ lopte. Umjesto toga, igra se direktnije, vertikalnije, s fokusom na brze prijelaze, naročito kroz središnjicu terena. Cilj je jasan: osvojiti loptu, brzo krenuti prema naprijed i stvoriti priliku prije nego što se suparnik uspije postaviti.
Ključnu ulogu ima i sustav visokog pritiska. Juventus sada agresivno pritišće visoko na terenu, često primjenjujući princip čovjek-čovjek, kako bi prisilio protivnika na pogreške i stvorio prostorne prednosti.
Tudor je već u Marseilleu dokazao da zna implementirati takav stil, a prvi rezultati u Torinu pokazuju da je formula ponovno učinkovita. Juventus ne samo da osvaja loptu u opasnim zonama nego to čini organizirano i s jasnom namjerom.
Više od svega, čini se da je Tudor vratio borbenost ovoj momčadi. Energija je sada drukčija - agresivnija, angažiranija. Igrači dobivaju duele, trče bez kalkulacija i očito je da vjeruju u ono što novi trener od njih zahtijeva.
Ipak, nije riječ o krutom sustavu. Iako su stil i struktura jasno definirani, Tudor pokazuje fleksibilnost u taktičkim prilagodbama od utakmice do utakmice. Međutim, neki su elementi neupitni: intenzitet, vertikalnost i kolektivno zalaganje. Juventus sada izgleda kao momčad koja ima jasan cilj i spremna je raditi za rezultat, a ne oslanjati se isključivo na individualnu kvalitetu pojedinih igrača.
Razlika između Juventusa pod Mottom i onoga pod Tudorom je izrazita. Mottina momčad često je djelovala pasivno, bez inicijative u napadu, zadovoljavajući se cirkulacijom lopte. Danas se igra s osjećajem hitnosti i svrhovitosti. Dok je Motta težio kontroli, Tudor se oslanja na kontrolirani kaos - ali ipak kaos.
Kenan Yildiz najbolji je primjer te transformacije. Od sporedne figure postao je ključan igrač u svim ofenzivnim segmentima igre. Vlahović također napreduje zahvaljujući izravnijoj igri i većem broju upotrebljivih lopti s krilnih pozicija, za razliku od razdoblja kada je morao čekati složene kombinacije. Čak i obrana, sada s većim ovlastima za agresivniju igru, djeluje sigurnije i organiziranije.