BIO JE 17. siječnja 2020. kada su na Veltins-Areni u Gelsenkirchenu prvenstvenu utakmicu igrali Schalke i Borussia Mönchengladbach. Domaćin je slavio 2:0, a golove su postigli Suat Serdar i Michael Gregoritsch. U tom trenutku nitko na svijetu tko čak i površno prati nogomet nije mogao ni sanjati da će ta, na prvi pogled, obična i rutinska pobjeda velikog kuba iz Ruhra biti povijesna. Ipak, bila je.
Njemački velikan i kultni europski klub više od 11 mjeseci bez pobjede u Bundesligi
Schalke, njemački velikan i jedan od kultnih europskih klubova, tog je dana ostvario svoju posljednju pobjedu u Bundesligi. Ubrzo, nakon mjesec dana, počeli smo živjeti ''novo normalno'', a skupa s cijelom kuglom zemaljskom kvragu je otišao i veliki Schalke.
Klub goleme tradicije i slavne prošlosti s četvrtom najbrojnijom armijom navijača na svijetu u ovih nešto više od 11 mjeseci postao je predmet sprdnje u nogometnom svijetu, a sve što se događa u i oko ponosa Ruhra jedan je veliki teatar apsurda.
Prije nekoliko dana Schalke je u 13. kolu Bundeslige izgubio 1:0 od direktnog konkurenta za ispadanje, Arminije Bielefeld, a klubu iz Gelsenkirchena (ako uključimo i drugi dio prošle sezone), bio je to čak 29. susret u nizu bez pobjede u prvenstvu Njemačke. Klub koji u svojim trofejnim vitrinama ima sedam naslova prvaka Njemačke, pet Kupova i Kup Uefe osvojen 1997. tavori na dnu ljestvice sa samo četiri boda. Velikan koji je prema Uefi prije pet godina bio sedmi najbolji europski klub, a prije šest po Forbesu rangiran kao 14. najvrjedniji nogometni klub na svijetu, ove godine od ispadanja može spasiti samo čudo.
Huub Stevens, četvrti put na klupi Schalkea
Zato je uprava u očaju u pomoć pozvala dežurnog spasitelja, vojnika kluba i najvećeg trenera u povijesti Schalkea, Huuba Stevensa.
U najmračnijim vremenima ništa nije toliko dragocjeno kao vjeran prijatelj. Stevens je za klub iz Ruhra uvijek bio taj. Ovo mu je četvrti put da sjeda na klupu kluba svog života. Stevensu ovaj angažman nije potreban. Netko bi čak, s obzirom na stanje kluba, ovaj potez nazvao mazohizmom, ali odnos Schalkea i Nizozemca nikad nije bio običan. Za navijače je najveći trener u povijesti kluba, mediji ga štuju kao ikonu, a za bivše igrače je poput oca.
Schalke je smijenio nesretnog Martina Bauma nakon svega deset utakmica, a 67-godišnji Nizozemac, nakon poziva iz Gelsenkirchena, imao je samo jedan uvjet prije nego što će prihvatiti apel – tražiti i dobiti blagoslov od supruge.
Toos Stevens se naviknula. Nije je previše iznenadilo što će božićni šoping morati odraditi sama, dok joj suprug gasi buktinju koja prijeti uništiti temelje kluba koji ga je na koncu stvorio kao trenera i donio mu svjetsku slavu. Pravi se prijatelji najbolje poznaju u nevolji.
Tražio je blagoslov samo supruge
''Plavo-bijelo srce i dalje kuca. To znači da nisam mogao reći ne, iako sam imao sasvim druge planove'', objasnio je Stevens zašto je prihvatio poziv, a onda je ispričao kakva je bila reakcija supruge nakon što joj je priopćio da mora otići spasiti što se spasiti da.
''Rekla mi je samo: 'Sretan Božić''', smijući se, rekao je Nizozemac.
Stevens je ovaj put doveden kao privremeno rješenje, kao adut koji će svojim statusom podići klub i držati ga na nogama dok uprava ne pronađe trenera sposobnog da ih spasi od ispadanja. No, svima je jasno u kakvom se stanju Schalke nalazi i Stevens je priznao da bi ova epizoda u Gelsenkirchenu mogla potrajati i nešto duže.
''Nemojte se iznenaditi. Svašta se može dogoditi'', kratko, ali znakovito je odgovorio Nizozemac novinarima kad su ga pitali hoće li biti na klupi samo par utakmica, dok ne završi prvi dio prvenstva.
Stevens kao Batman, a Gelsenkirchen kao Gotham
Kad su Schalke i Stevens u pitanju, svašta je moguće. Nizozemac je prije četiri godine bio trener Hoffenheima, a zbog teške srčane aritmije je prekinuo karijeru i ostavio se nogometa. Tri godine je živio lagodnim penzionerskim životom, a onda je bračnu idilu supružnika Stevens prekinuo poziv iz Gelsenkirchena. Znate kako građani Gothama onim velikim "bat signalom" na nebu zovu Batmana u pomoć kad je voda došla do grla. Tako je Schalke zvao svog Batmana lani da spasi klub od ispadanja. I uspio je. Sad priznaje da je ova situacija puno drastičnija nego ona prošle sezone.
''Ne možemo usporediti ovu i prošlu sezonu. Ovaj put je ipak vjerojatnije da ću ostati samo nekoliko utakmica, da do dolaska novog trenera momčad vrati samopouzdanje, iskorijeni strah i ponovno zavoli igrati nogomet.''
Da bismo shvatili otkud takva veza između Stevensa, moramo se vratiti 23 godine unatrag kad su Stevens i njegova fenomenalna ekipa iskovali najveći trofej u povijesti kluba.
Bilo je to vrijeme kad je Bundesliga, za razliku od danas kad je dominacija Bayerna postala već i dosadna, bila izrazito kompetitivno natjecanje. Tijekom te dekade prvaci su bili Kaiserslautern, Stuttgart, Werder, Bayern i Borussia Dortmund. Ostatak lige bio je također izrazito jak, a Schalke, premda desetljećima nije bio prvak, bio je klub koji je onim najboljima stalno dahtao za vratom.
I Hitler je navodno navijao za Schalke
Schalke je dominirao njemačkim nogometom od 1933. i 1942. U to vrijeme u Reichu im nitko nije bio ni blizu. Na krilima tadašnjih zvijezda Ernsta Kuzorre i Fritza Szepana, Schalke je tada bio jedna od najvećih sila Starog kontinenta. Njihov inovativni napadački stil nazvan ''Der Schalker Kreisel'' (Vrtuljak) gazio je sve pred sobom, a momčad iz Ruhra devet godina nije izgubila domaću utakmicu. Pričalo se da je za Schalke navijao i sam Führer. Rat je završio, Treći Reich se raspao, Hitler se ubio, a Schalke je prestao biti sila njemačkog nogometa. Samo još jedna titula prvaka, osvojena pradavne 1958., tužno strši kad gledamo popis trofeja velikog kluba.
Skandal, ekonomski kolaps cijele regije i na koncu ispadanje iz lige
Skandal s podmićivanjem 1971. bacio je mrlju na njemački nogomet, a posebno je gadno obilježio Schalke. Afera je otkrivena kad je Horst-Gregorio Canellas, predsjednik Kickers Offenbacha, predočio audiokasetu dužnosnicima DFB-a i nekolicini novinara na svojoj zabavi u vrtu povodom 50. rođendana.
Na toj se traci čulo nekoliko igrača, uključujući njemačke internacionalce Bernda Patzkea i Manfreda Manglitza, koji su tražili novac kako bi pomogli Offenbachu da izbjegne ispadanje.
Glavni tužitelj DFB-a Hans Kindermann otkrio je da su, između ostalih, utakmicu 17. travnja 1971. protiv Arminije Bielefeld (0:1) Schalkeovi igrači i odbor prodali i namjerno izgubili.
Čak 13 igrača Schalkea je kažnjeno, neki od njih su dobili doživotnu zabranu igranja. Igrači su tvrdili da su nevini, ali se kasnije dokazalo da su lagali. Taj skandal toliko je obilježio klub da Schalkeovi rivali, uglavnom iz Ruhra, i danas klub iz Gelsenkirchena nazivaju FC Meineid, na njemačkom ''FC Krivokletstvo''.
Ispadanje 1988. samo je zaključilo agoniju. Četiri godine se Schalke koprcao u drugoj ligi, da bi se 1992. vratio u elitu. Bila je to najvažnija stvar za Gelsenkirchen, sumorni grad u čijim se rudnicima 1904. rodio Schalke. Velika kriza kluba naslonila se na globalnu krizu čelika 1977., ultimativnu snagu njemačkog gospodarstva u to vrijeme. Krah je desetkovao raznoliku zajednicu Turaka, Talijana i Poljaka, deindustrijalizacija je dovela do raspada većine lokalne rudarske industrije, a s njom i stabilnog zapošljavanja koje je održavalo njezinu radničku klasu.
''Sveta Barbara, kojoj su se gradski rudari često molili za zaštitu, naoko je napustila svoj grad. Često se činilo da su zajednicu držali zajedno samo plavi i bijeli šavovi. Za mnoge obožavatelje klub simbolizira ništa manje od smisla života", napisao je Jens Lehmann, veliki njemački golman i član zlatne generacije Schalkea, u svojoj autobiografiji "Ludilo je na putu".
Bivši čuvar mreže Arsenala i Njemačke kao rijetko tko je poznavao prilike u klubu. Imao je svega 19 godina kad je potpisao svoj prvi profesionalni ugovor. Bilo je to 1988., kad se klub još oporavljao od šoka ispadanja, a Lehman je bio možda i ključni kotačić povratka u prvu ligu 1992.
U prve tri sezone Schalke se privikavao na viši rang. Klub je balansirao između sredine i borbe za ostanak, ali nekako je uspijevao ostati. A onda je stigla sezona 1995./96. Klub je senzacionalno osvojio treće mjesto i plasirao se u Kup Uefe.
U prvom kolu Schalke je igrao protiv Nizozemske Rode, a Nijemci su dvije utakmice s ukupnih 5:2 izbacili ekipu kojoj je na klupi sjedio Huub Stevens.
Schalke je izbacio Rodu, a onda joj je uzeo i trenera, najvećeg u povijesti Schalkea
Paralelna vožnja na dva kolosijeka – u Europi i Bundesligi – bila je pretežak zalogaj za klub bez prave zvijezde i bez širine na klupi, pa je trener Jörg Berger nakon nekoliko pobačaja u prvenstvu smijenjen, a doveden je Stevens, samo tri tjedna nakon što je ispao od kluba čiju klupu preuzima.
Schalke je jako dobro gurao u Kupu Uefe, ali je u Bundesligi nizao podbačaj za podbačajem. Stevens je došao u klub koji je bio na koljenima, ali Nizozemac je u životu navikao nositi se s puno težim problemima od onog kojeg je zatekao u Gelsenkirchenu.
Kao osmogodišnji dječak umalo se utopio u rijeci, u zadnji trenutak ga je opazio susjed i spasio mu život. Osam godina kasnije, otac mu je poginuo u prometnoj nesreći. Nedaće u Schalkeu za Stevensa su bile dječja igra.
"Brzo sam naučio nositi se s neuspjesima", rekao je u intervjuu za Spox 1998. "Moja obitelj nije bila bogata, pa sam morao vrlo rano, bez ičije pomoći, sam sebi krčiti put prema onome što sam zacrtao kao svoj životni cilj. Skoro sam se utopio i znam jako dobro što znači pravi stres, a kad mi je otac stradao, oko sebe sam izgradio neku vrstu emocionalnog štita koji mi je pomagao.''
Nizozemski mediji su se sprdali s čudakom koji se češlja ravnalom i kompasom, zvali su ga Jack Nicholson, a onda je došao poziv života
Stevens je imao solidnu igračku karijeru. Igrao je za PSV i odradio je 18 utakmica za reprezentaciju Nizozemske. Odmah nakon kraja igračke karijere, započeo je trenersku. Nakon što je ispekao zanat u omladinskim selekcijama PSV-a, dobio je poziv Rode. Bio je strog trener, pazio je na disciplinu u ekipi, a igračima je već na prvom treningu jasno rekao da neće tolerirati naušnice i dugu kosu. Zbog fizičke sličnosti i hirovite naravi, mediji u Nizozemskoj prozvali su ga Jackom Nicholsonom i na početku su brojni sa skepsom gledali na čudaka iz Rode.
Ipak, njegov osebujan stil privukao je pažnju generalnog menadžera Schalkea Rudija Assauera. Assi je godinama bio igrač Borussije Dortmund, najvećeg lokalnog rivala Schalkeu, a klubu iz Gelsenkirchena je pristupio 1993. kad je preuzeo sve konce u svoje ruke. Odgajan u željezu i smogu Ruhra, ovaj bravarski sin shvaćao je važnost Schalkea za lokalnu zajednicu.
Assaueru se sviđao Stevensov autoritativni i neobičan stil. Vjerovao je da je Nizozemac idealno rješenje za sezonu koja je ubrzano propadala.
''Čovjek se češljao ravnalom i kompasom. Donio nam je više svega - više discipline, više tehnike i više organizacije. Upravo ono što nam je nedostajalo'', kasnije će napisati Lehmann u svojoj knjizi.
Vitez iz Kerkradea, kako su lokalni mediji Stevensa brzo prekrstili, iz temelja je preokrenuo stil upravljanja Schalkeom. Svjestan da se ne može oslanjati na individualnu čaroliju i napadačku igru s ekipom koju je dobio, napravio je sve da igrači prihvate mantru da je puno važnije primiti gol manje, nego zabiti gol više. Ključ igre Schalkea bila je granitna obrana jer jedina istinska kreativna kvaliteta u sredini bio je veteran Olaf Thon, svjetski prvak s Mundijala u Italiji 1990.
Wilmots je bio Borbena svinja, a oni su bili ružni, prljavi i zli
Uz Lehmanna obranu su nosili hladni i pouzdani Thomas Linke i relativno neiskusni Nizozemac Johan de Kock, Radoslav Latal i Mike Buskens mogli su trčati cijeli dan po bokovima, dok su Jiri Nemec, Yves Eigenrauch i Andreas Müller bili tek korektni klupski igrači. U napadu su bili Nizozemac Youri Mulder i ikona Martin Max. Jako dobri igrači, ali ništa više od toga.
Jedina prava zvijezda bio je Belgijac Marc Wilmots koji je u klub stigao tek koji mjesec prije pohoda na Kup Uefa 1997. Imao je Wilmots odličnih ponuda iz Portugala i Engleske, ali poziv Assauera da prisustvuje utakmici Schalkea protiv Gladbacha u travnju 1996. bio je odlučan. Oduševljen fanatičnim navijanjem navijača, nije se puno premišljao. Odmah je postao ljubimac publike, a zbog okomitog i beskompromisnog stila navijači su mu dali nadimak Das Kampfschwein (Borbena svinja).
Wilmotsov nadimak zapravo se mogao odnositi na cijelu momčad.
Glamur i blještavilo je bilo u Münchenu, u Gelsenkirchenu se rudarilo
Schalke nije impresionirao šarmom, ljepotom, njihov nogomet nije bila ''joga bonito''. Igrali su ružno i prljavo, zapravo, u skladu s gradom. Njihov nogomet bilo je rudarenje.
''Ako ste željeli gledati glamur i blještavilo, onda ste trebali otići u München. Naša lica su bila prljava od blata, udarali smo i bilo smo udarani. Kohezija je bila posebna'', kazao je Mike Buskens za 11Freunde kad je pričao o momčadskom duhu koji je Stevens ubrizgao u ekipu.
Stevens je do konca godine uspio nekako ugurati ekipu u sredinu Bundeslige, a glavni cilj sezone postao je Kup Uefe. Nakon što je izbacio Trabzonspor i Club Brugge, Schalke je izborio četvrtfinale protiv moćne Valencije. Ipak, golovima Linkea i Wilmotsa Schalke je slavio u prvoj utakmici 2:0, a na uzvratu na Mestalli je izvukao 1:1 i osigurao polufinale.
Za ulazak u veliko finale Schalke je trebao proći Tenerife kojeg je vodio slavni Nijemac Jupp Heynckes. Španjolci nisu bili nimalo bezazlena ekipa. Sergio Ballesteros u obrani je izgledao poput diva koji jede malu djecu, Slaviša Jokanović gradio je reputaciju koja će ga kasnije odvesti u Deportivo i Chelsea, Meho Kodro je zabijao golove na Camp Nouu u dresu Barce, a adut s klupe u napadu je bio lukavi Nijemac Oliver Neuville.
Trebala je to biti katastrofalna sezona, a Huub Stevens ju je pretvorio u najljepšu bajku u povijesti Gelsenkirchena
Schalke je bio papirnati favorit, ali Španjolci, nošeni euforijom nakon izbacivanja Lazija i Feyenoorda, nisu imali namjeru unaprijed odustati od sna o finalu. Štoviše, prvih 90 minuta je pripalo njima. Jedan gol Felipea iz 6. minute s bijele točke bio je dovoljan za pobjedu.
Kultni Parkstadion na uzvratu je bio krcat, a pred vratima Tenerifea igrala se viktorija. Ipak, golova nije bilo sve do 68. minute kad je Linke uspio glavom zabiti kroz uši nesretnom švedskom golmanu Bengtu Anderssonu. Do isteka 90. minute golova nije bilo i utakmica je otišla u produžetak, a gol Marca Wilmotsa u 107. minuti odveo je njemački klub u povijesno finale u kojem ga je čekao Inter, moćni stroj Gianluce Pagliuce, Giuseppea Bergomija, Yourija Djorkaeffa, Javiera Zanettija i Ivana Zamorana.
U prvoj utakmici u Gelsenkirchenu Stevens je ostao vjeran konzervativnom nogometu bez previše rizika koji ga je doveo do finala. U utakmici bez pravih šansi 20 minuta prije kraja udarac iz daljine Marca Wilmotsa iznenadio je vratara talijanske reprezentacije i Schalke je na uzvrat u Milano odnio malu, ali veliku prednost.
Gotovo 25 tisuća njemačkih navijača došlo je u Milano, a čuvena katedrala Duomo bila je sva u plavo-bijelim bojama. Ulicama Milana tekli su potoci piva, a zbunjeni Talijani čak su se i pridružili njemačkim navijačima u njihovim pjesmama. U isto vrijeme Gelsenkirchen je stao. Učenici su pušteni iz škola, na posao nije otišao nitko tko baš nije morao.
Inter je na terenu napadao, ali sve do šest minuta prije kraja nije mogao probiti njemački bedem. Schalke je bio na korak do prvog trofeja u posljednjih nekoliko desetljeća i prvog europskog u povijesti kluba.
Ipak, nisu izdržali. Čuveni Čileanac Ivan Zamorano u jednom od očajničkih napada Intera uspio je matirati Lehmana i odvesti utakmicu u produžetke. U dodatnih 30 minuta Inter je kampirao na polovici Schalkea, imao je nekoliko odličnih prigoda, ali golova više nije bilo i odluka o pobjedniku morala se donijeti udarcima s bijele točke.
"Instinktivno sam učinio ono što bih činio iznova i iznova kasnije u karijeri. Sjeo sam, otpio gutljaj vode i maksimalno se koncentrirao. Za razliku od dvoboja s pištoljima, ovdje prednost nema onaj tko je brži, već onaj tko može najduže pričekati prije udarca'', pričao je Lehmann.
Lehmann je u karijeri bio vratar za kojeg se znalo da proučava protivničke izvođače penala. Na nekom papiriću imao je podatak da Zamorano voli šutirati nisko i u lijevu stranu. Kad mu je Lehmann obranio, Schalke je imao jednu ruku na pokalu. Igrači Schalkea su pogađali, a onda je loptu uzeo bivši igrač Ajaxa Aron Winter. Simbolično, najbolji igrač Schalkea Marc Wilmots bio je zadnji na redu, njegov je pogodak donio katarzu klubu koji je desetljećima bio na dnu.
Sezona koja je prijetila biti katastrofalna, dolaskom Huuba Stevensa pretvorila se u najljepšu bajku u povijesti kluba. Sramota s podmićivanjem i istraga, ispadanje iz lige, ekonomska kriza, sve je to bilo prebrisano jednim udarcem lopte. Ruhr je opet bio velik.
''Toliko pritiska, ambicije, očekivanja grada i regije bilo je na nama. U trenutku kad sam pogodio, sve je to palo s naših leđa. Sav očaj je nestao. Imao sam osjećaj da smo satima bili u zagrljaju. Neki igrači su i plakali. To što se dogodilo te večeri, to se riječima ne može opisati'', kasnije je Wilmots pričao Lokal Kompassu.
Bezuvjetna ljubav i odanost više od 23 godine
Dok su tisuće navijača Schalkea na terenu i na tribinama slavili, Reinhold Beckmann, novinar Sat 1 koji je sa strane razgovarao sa Stevensom, predložio je da klub treba napraviti kip u njegovu čast.
''Ne, tako nešto ne dolazi u obzir. To je Schalke. I to uvijek mora biti. Sve što radimo, radimo samo za Schalke'', rekao je Stevens 21. svibnja 1997.
Više od 23 godine kasnije Stevens je dokazao da te riječi nisu bila nikakva floskula niti isprazna fraza u trenutku euforije.