LJUDI generalno u životu imaju određeni plan kada obavljaju neki zadatak. Barem bi tako trebalo biti ako obavljaju stvari savjesno i s određenom dozom pripreme. Ipak, ponekad ih zateknu situacije koje nisu planirali i u kojima moraju posegnuti za alternativnim rješenjima. Takve odluke primarno donose kako bi u tom trenutku postigli što bolji ishod, no to ne znači da će zbog tog izoliranog slučaja nastaviti u istom smjeru. Slična situacija zatekla je trenera Hajduka Gonzala Garciju.
Hajduk je u osmom kolu SHNL-a na Poljudu svladao Lokomotivu rezultatom 2:0 uz golove Ante Rebića i Anthonyja Kalika. Iako na prvu relativno glatko, do pobjede nisu stigli toliko uvjerljivo. Garcia se odlučio na poprilično velike promjene u početnom sastavu, a ono što je većini na prvu upalo u oko jest promjena formacije.
Probleme s ozljedama imali su krilni igrači Michele Šego, Bruno Durdov i Abdoulie Sanyang Bamba. Garcia je na teren poslao momčad u formaciji 3-4-3, a to je izgledalo ovako:
Potrebno je nakratko se vratiti na kolo ranije kada je Hajduk izgubio od Dinama s 2:0. Obje ekipe ušle su u taj dvoboj s porazom u prethodnim utakmicama i bilo je jasno da bi poraz u derbiju, nažalost, potegnuo pitanja oko ostanka trenera na klupi.
Hajduk je u toj utakmici kroz prvo poluvrijeme izgledao sasvim pristojno. Imao je inicijativu, stigao do situacija iz kojih je potencijalno mogao biti opasan, ali na kraju to nisu uspjeli kapitalizirati. Istina, u drugom poluvremenu momčad je totalno potonula, ali Garcia je definitivno dobio previše kritika nauštrb te utakmice.
Tako je u susret s Lokomotivom ušao s dva uzastopna prvenstvena poraza. Hajduk protiv Lokomotive nije odigrao dobru utakmicu, dapače. Ono što se može istaknuti kao iole pozitivno jest visoki pritisak Hajduka koji je u ovom susretu izgledao bolje.
Ranije tijekom sezone pritiskao bi s četiri prednja igrača i suparnička momčad bi relativno lako to rješavala ostavljanjem bekova niže i spuštanjem veznjaka u dupli pivot. Ovoga puta Livaja, Pukštas i Rebić u nekoliko su navrata napravili kvalitetan pritisak na stopere Lokomotive te su iz toga proizašle potencijalno opasne situacije.
Međutim, većina ostalih stvari u igri nije funkcionirala najbolje. Faza obrane već je bila problematična, a takva je ostala i u ovoj utakmici. Lokomotiva je imala nekoliko izrazito opasnih situacija baš iz tranzicije i da su Fabijan Krivak i Aleks Stojaković bili malo precizniji, utakmica je lako mogla otići u drugom smjeru.
Hajduk je u ovom dvoboju totalno odstupio od svoje izvorne ideje pod Garcijom. Nije inzistirao na izgradnji napada od vratara, navlačenju suparnika da izađe u pritisak, već je fokus bio na direktnosti i dugim loptama. Išli su u smjeru osvajanja duela nakon duge lopte ili pak reakcije nakon pritiska na suparničkoj polovici po izgubljenoj lopti.
Drugačija struktura u otvaranju napada s tri stopera i dva veznjaka te malo vremena za uigravanje objektivni su razlozi za lošiju distribuciju u prvoj fazi izgradnje. No Hajduk u ovoj utakmici zapravo nije uopće imao takvu inerciju. U drugom poluvremenu, kada je i Livaja izašao zbog ozljede, dodatno su se povukli u obrambeni blok iz kojeg nisu pretjerano uspijevali izlaziti prema naprijed.
Rebić i Pukštas igrali su kao dvije desetke iza Livaje, no nijedan od njih nije igrač koji se dobro snalazi u uskim prostorima, koji je kombinatoran i kojem je generalno forte igra s loptom u nogama. Primarne vrline su im napadanje dubine, fizikalije i nisu igrači koje želiš toliko često na lopti, pogotovo kada je u ekipi Livaja koji nije imao toliko prostora za spuštanje u zone između suparničke obrambene i vezne linije baš iz tog razloga.
Kada je Garcia stigao na klupu Hajduka, bilo je jasno na koji način želi igrati. Tijekom prošle sezone u Istri uspostavio je jasne i smislene načine dolaska u završnicu u fazi napada. Većinu vremena je igrao u formaciji 4-3-3 s nisko postavljenim bekovima i krilima koja su stajala široko uz aut liniju.
Glavni mehanizam bila je igra od golmana i navlačenje suparnika da izađe u pritisak na zadnju liniju. Cilj je bio čekati pravi trenutak i okidač za izigravanje pritiska da bi onda momčad direktno dolazila u završnicu. Od takve ideje najviše su profitirala upravo krila jer ih je sustav stavljao u izrazito povoljne pozicije iz kojih mogu biti opasni.
Vrlo slično je Garcia krenuo i u Hajduku. Iako je imao objektivne deficite u kadru poput pozicije zadnjeg veznog, pa i one stoperske, gdje je ostao bez prva dva rješenja u vidu Filipa Uremovića i Dominika Prpića, nije previše odstupao od svoje ideje. I zapravo je vrlo brzo fazu napada posložio do sasvim solidne razine.
Hajduk u svojoj momčadi ima ukupno šest igrača na krilnim pozicijama. Čak i ako izuzmemo ideju igre koja je puno bitnija od same formacije, ovom igračkom kadru generalno više odgovara igra s četvoricom u posljednjoj liniji i klasičnim krilima. To je ono što je Hajduk i igrao sve do ove utakmice.
Ima li prostora za napredak i u tom kontekstu? Naravno, ponajviše u obrambenoj fazi, ali u toj konstelaciji puno više stvari funkcionira, što je i logično s obzirom na period uigravanja jednoga i drugoga sustava.
Garcia se odlučio prilagoditi Lokomotivi, ali zapravo se ponajviše prilagodio trenutnoj situaciji u kojoj se našao. Bio je pod velikim pritiskom nakon poraza od Dinama. Neopravdano, ali bio je. I to je okolnost koju treba uzeti u obzir.
Iako Hajduk protiv Lokomotive nije pružio zadovoljavajuću predstavu što se tiče igre, pobijedio je. Dugoročno, toliko odstupanje od svojih postulata i radikalno mijenjanje načina igre u ovoj fazi teško može donijeti puno toga pozitivnog.
S druge strane, kratkoročna percepcija odluke o promjeni formacije i načina igre definitivno ima svoje temelje. Garcia ima jasan plan za koji se pokazalo da itekako ima smisla i ovakvi eksperimenti bi trebali služiti kao iznimka, a ne kao pravilo. U tom slučaju je to samo jedna u nizu ispravnih odluka na putu do višeg cilja. Taj primjer bi svi trebali slijediti, neovisno o tome radi li se o nogometu, Hajduku ili nečem sasvim trećem.