Iz HNL-a je otišao u klub koji se raspadao. Sad s hit-ekipom ispisuje povijest

Foto: Profimedia, EPA, Davor Javorovic, Nel Pavletic/PIXSELL

ZORAN ARSENIĆ (28) je hrvatski branič koji proživljava najbolje dane svoje karijere. Igrajući za Rakow iz grada Czestochowe, Arsenić je jedan od najboljih braniča poljske Ekstraklase u kojoj se njegov klub nakon 22 kola nalazi na vodećoj poziciji s 52 boda, devet više od druge Legije te 16 više od trećeg Lodza.

Rakow nikada nije osvojio poljsko prvenstvo, a prvi trofej uzeo je 2021. godine, kada je osvojio Poljski kup. Godinu kasnije ponovno je došao do toga uspjeha te mu dodao Superkup, a sada ide prema naslovu najbolje momčadi tamošnje prve lige. Arsenić je sudjelovao u svemu tome. Koliko je važan za momčad govori činjenica da mu je trener Marek Papszun, u odsustvu Tomasa Petraseka, dao kapetansku traku, koju je Arsenić nosio više od 20 puta ove sezone.

Arsenić je karijeru započeo u Osijeku, za koji je upisao 47 službenih nastupa. Bio je na posudbama u Višnjevcu, Segesti i Sesvetama, da bi 2017. potpisao za Wislu iz Krakowa. Dvije godine kasnije otišao je u Jagielloniju, a bio je i na posudbi u Rijeci. U Rakow je stigao 2021. te mu trenutni ugovor vrijedi do 2026. godine.

U intervjuu za Index predstavio je klub Rakow, govorio o gradu Czestochowi, ulozi kapetana, poljskom nogometu i situaciji u toj zemlji s obzirom na rat u Ukrajini. Prisjetio se perioda u Osijeku, kako teških dana tijekom kojih nije primao plaću, tako i onih boljih nakon dolaska mađarskih ulagača. 

Vodeća ste momčad poljske lige. Kako je došlo do toga uzevši u obzir to da Rakow nikad nije bio prvak?

Nije stvar u tome što se dogodilo ove sezone, već ono što se događa godinama otkako je Michal Swierczewski postao vlasnik kluba, a Marek Papszun trener. Svake godine radimo korak unaprijed. Dvije godine zaredom bili smo drugi te smo dva-tri kola prije kraja imali sve u svojim rukama, ali smo kiksali u zadnjim utakmicama.

Do kraja je 12 utakmica, što nije malo. U svlačionici nema euforije, znamo koliko se lako situacija može promijeniti nakon samo jedne utakmice. U gradu možda očekuju naslov. Mi idemo utakmicu po utakmicu.

Predstavite nam klub Rakow.

Predsjednik je Swierczewski, a trener Papszun je najbolji u Poljskoj. Klub konstantno raste i svake smo godine u borbi za naslov. Klub ima povijest, ali do dolaska novog vlasnika igrali su u nižim ligama. Njegovim i dolaskom trenera se sve promijenilo. Predsjednik je super tip, s time da ga i ne viđamo često. 

Igramo dobro uigranu formaciju 3-4-3. Trener je perfekcionist i veliki radnik. Od nas ima velika očekivanja, što je ključ ovoga što radimo. On postavlja primjer, a mi ga slijedimo. Taktika je jasna u milimetar. Imamo puno sastanaka, individualnih razgovara i svakodnevnih analiza. 

Puno vremena provodimo sjedeći i gledajući analize. Pogriješimo li i primimo gol, bit će sasvim jasno tko je što trebao napraviti i gdje je trebao stajati. Ne možemo se izvući. Najjača strana nam je što smo uigrani i što ni za koga ne mijenjamo sustav. Usavršavamo svoju igru te joj dodajemo nove komponente.

Kakvi ste po pitanju analiza utakmica? Neki igrači ih ne vole, dok ih drugi obožavaju.

Nisam bio oduševljen kada sam bio mlađi. Stigavši ovamo, shvatio sam koliko mi pomažu, kako se razvijam i koliko mogu naučiti kada mi netko ukaže na pogrešku jer se na terenu situacija prebrzo odvija, pa nemam vremena analizirati. 

Svakodnevno učimo na treninzima, koji se snimaju dronovima. Konstantno izvlačimo pouke. Dakle, promijenimo sam mišljenje otkako sam u Rakowu. Sastanci ponekad traju i sat vremena, plus rad na prekidima i individualne analize. Izvana se čini puno, no mi smo naviknuti.

Dojam je kako imate odlične uvjete u Rakowu, no vaš suigrač Fran Tudor je izjavio kako su među slabijima u poljskoj Ekstraklasi.

Uvjeti su loši po pitanju terena. Imamo glavni stadion napravljen za prijelazno razdoblje dok se razmišlja o potencijalnoj izgradnji većeg. Pokraj imamo pomoćni teren koji nije u najboljem stanju i koji nije grijan, zbog čega moramo kemijati oko treninga.

Da se razumijemo, uvjeti nisu loši što se tiče opreme ili ljudi. Na primjer, stručni stožer ima 13 trenera, četiri fizioterapeuta, analitičare, dva kondicijska... Generalno nije uopće loše.

Kapetan ste gotovo cijelu sezonu jer nema suigrača Tomasa Petraseka. Kako ste odabrani?

Nekoliko nas je imalo razgovor s trenerom uoči sezone. Fran (Tudor, op. a.), Petrasek i ja smo dugo u klubu. Trener je tako osjetio. Da je izabrao Frana također ne bi pogriješio. Liderstvo se kod mene rodilo s iskustvom.

U klubu imamo mentalnog trenera. Nisam se s tim susreo ranije u karijeri, ali mi pomaže. Jednostavno, sjednem s čovjekom i podijelim svoje razmišljanje. Nerijetko se osjećam lakše nakon toga. Skine mi pritisak, recimo. Stvarno se u klubu pazi na sve, pa tako čak imamo predavanja o snovima. 

Kakav je grad Czestochowa? Ima oko 200.000 stanovnika.

Za hrvatske pojmove riječ je o velikom gradu, ali za Poljsku s 40 milijuna stanovnika nije poseban. Poznat je po svetištu Jasna Gora, zbog kojeg ljeti dolazi puno hodočasnika. Među stanovnicima se osjeti da su religiozni.

Smijem li opsovati na utakmici? Pa smijem, ha ha. Već su ovdje naučili naše psovke s obzirom na to da su u ekipi četvorica Balkanaca, a bilo nas je i više. Manje-više znaju sve što trebaju znati. Poljski jezik mi super ide. U Poljskoj sam već pet-šest godina. Lakše se uklopiti kada znaš jezik. Više uživam otkako sam ga savladao.

Kada sam došao u Wislu, igrao sam s Brlekom, Halilovićem, Kolarom... Družili smo se te nismo previše hvatali poljske riječi. No dao sam si truda odlaskom u Jagielloniju jer tadašnji trener nije znao engleski.

Czestochowa je poznata po speedwayu.

Strašno popularan sport u gradu, možda popularniji od nogometa. Imaju odličan stadion, bolji od našeg. Prošle godine je bila važna utrka, ali nisam znao i nažalost nisam otišao. Velika mi je želja to vidjeti. Nisam ni znao za speedway dok nisam došao ovamo. Njima je to ludilo.

Poljska je zemlja od 40 milijuna stanovnika. Kakav je nogomet ondje generalno?

Liga je fizički zahtjevna. Puno je trke i duela, naoko nema prekrasnog nogometa. Uspoređujući s HNL-om, kvaliteta je slabija. Ali sve je više Španjolaca, Portugalaca ili Balkanaca kojima se pojačavaju uz domaće, poljske igrače.

Nije ovdje lako igrati, s time da se ovdašnji klubovi probijaju i u Europi. Među ostalim, mi smo dvije godine zaredom bili blizu ulaska u skupinu Konferencijske lige, ali ispali smo od Genta i Slavije Prag.

Infrastruktura je top. Naš je stadion možda među najlošijima. Nema kluba koji nema dobar stadion. Medijska praćenost je nešto što čini razliku između HNL-a i poljske lige. Ovdje na dan utakmice osjetiš da je utakmica. Recimo, busom se iz hotela ide na stadion. Mnogo ljudi dolazi na utakmice, osobito kada se, primjerice, igra protiv Lecha u Poznanu.

Tada već uoči utakmice oko stadiona bude deset tisuća ljudi. Osjetim atmosferu kad izlazim iz autobusa, kao u Ligi prvaka, što sam kao mali gledao na TV-u. Ovdje se tako radilo prije pet godina. Meni je to bilo vau. Emisije su također jako detaljne, izgledaju poput onih na Sky Sportsu. Po tome su daleko ispred Hrvatske.

Vratimo se na početak vaše karijere u Osijeku, za koji imate 47 službenih nastupa.

Nogomet sam počeo igrati sa sedam godina. Krenulo je mnogo prijatelja iz škole, a ja sam jedini ostao. Najdraža utakmica za seniore mi je pobjeda protiv Dinama na Maksimiru, kada je Josip Knežević zabio za pobjedu.

Sjećam se kako sam bio malo bolestan uoči utakmice. Osijek jako, jako dugo prije toga nije slavio na Maksimiru. Rano smo zabili, a oni su nas pritiskali. Odigrao sam dobru utakmicu u kojoj nismo dobili gol. Velik uspjeh. Slavili smo u autobusu, a navijači su nas dočekali.

U sezoni 2015./2016. bili ste u prvoj postavi Osijeka, a klub je završio na osmom mjestu. Teška situacija za klub, koji je bio u financijskim problemima. Kako ste se tada osjećali kao mladi igrač koji tek ulazi u seniorski nogomet?

Klasična sezona kluba koji se bori za ostanak, kao i svaka sezona prije toga. Klub je bio bez novca, plaće su kasnile pet-šest mjeseci... Klasična hrvatska nogometna priča. Imao sam sreću što sam iz Osijeka. Živio sam s roditeljima, pa nisam morao plaćati stan i hranu.

Naravno, bilo je igrača koji su imali vlastite stanove i račune. Nije im bilo lako. S druge strane, da klub nije bio u takvoj situaciji, možda mi mladi igrači ne bismo dobili priliku igrati u prvoj ligi.

Zanimljivo je što su mi ti mjeseci tijekom kojih nismo dobivali plaće među najljepšima u karijeri. Dolaskom trenera Zorana Zekića imali smo odličnu atmosferu, premda plaća nije dolazila. Sve smo odradili s osmijehom.

Kakav je trener Zoran Zekić? Sada je u Slaven Belupu, gdje vidimo kako se ne boji reći što misli o svojim igračima, ligi, kojoj god temi.

I prije je bio takav. Poštujem ga, jako je dobar trener. Od svih trenera s kojima sam surađivao, mislim da je kod njega bila najbolja atmosfera. Bio je nogometaš, stoga osjeti kakvi su igrači. Zna kada biti strog i kada se zabavljati. U Slavenu radi odličan posao. 

Osijek vas je slao na posudbe u Segestu i Sesvete. Što su one za vas kao mladog igrača značile?

Bilo mi je jako lijepo, u oba kluba bio sam po godinu dana. Kada bih davao savjet mladim igračima prvoligaških klubova, koji nisu redovno u kadru, rekao bih im da idu bilo kamo na posudbu. Bitno je igrati. 

Dvije godine posudbe pomogle su mi postati standardan igrač Osijeka kada sam se vratio. U tome mi je puno pomogao moj šogor i danas igrač Osijeka Vedran Jugović. Zaslužan je za puno toga u mojoj karijeri. Za Osijek sam debitirao protiv Lokomotive u godini u kojoj sam otišao u Segestu (2013. godina, op. a.), odmah nakon što sam izašao iz juniora. Odigrao sam 60 minuta, pa zatražio zamjenu.

Osjetio sam kako više ne mogu hodati. Shvatio sam koliko je, barem meni, bila velika razlika između juniorskog i seniorskog nogometa. Treba biti realan i shvatiti svoje granice. Tražio sam posudbu, a Osijek je surađivao sa Segestom. 

Kako su po pravilima trebala igrati barem tri mlada igrača, znao sam da ću nastupati, pa makar bio i najlošiji. To je način kako sam se razvijao, nakon čega sam otišao u Sesvete i borio se za prvo mjesto Druge HNL. Do Sesveta sam igrao beka, a u Sesvetama sam počeo na stoperu. 

Mađarski ulagači su 2016. godine došli u Osijek. Što se promijenilo u klubu?

Sve je postalo ozbiljnije. Stigli su novi ljudi, a s novcem i veća očekivanja koja su podrazumijevala borbu za plasman u Europu. Dotad je imperativ bio ostati u ligi.

Godine 2017. potpisali ste ugovor s odgodom s Wislom iz Krakowa. Tadašnji trener Zekić i sportski direktor Alen Petrović time nisu bili zadovoljni. Što se događalo?

Bilo je problema, nismo se dogovorili oko ugovora. Potpisao sam ugovor s Wislom koji je vrijedio od 1. lipnja. Osijek me već tada mogao pustiti, čime bi dobio novac i postotak od idućeg transfera. Međutim, klub je odlučio kako je bolje ostaviti me u B ekipi, s kojom sam trenirao i primao plaću, a da nisam igrao.

Za mene je to bio jako loš scenarij. Prihvatio sam odluku i išao dalje. Bio sam zdrav, mlad i želio sam igrati, tako da je to bilo mojih najtežih šest mjeseci u karijeri. No, nisam imao šansu. Sada sam to zaboravio i ne vraćam se u prošlost, iako je bilo gorčine zbog takvog poteza Osijeka.

Svatko je donosio odluke za sebe koje je u tom trenutku smatrao dobrima. Tako sam ja potpisao predugovor s Wislom jer sam mislio kako je to najbolje za mene. Vodstvo kluba je pak mislilo da bih trebao ostati šest mjeseci i primati plaću bez da igram.

U Wisli ste bili od 2017. do 2019. godine i opet ste zatekli financijske probleme. Klub je bio pred bankrotom, a prošle godine je i pao u drugu poljsku ligu. 

Valjda je tako moralo biti, ha ha. Ali opet, prekrasan dio karijere. Wisla je neopisivo velik klub u Poljskoj. Imali smo prosječno 15 tisuća navijača po utakmici, dok bi ih protiv Legije i Cracovije bilo i dvostruko više.

Kamo smo god došli, u koji god dio grada ili sela u Poljskoj, ljudi su nas drugačije gledali, a djeca izlazila na ulice jer smo igrači Wisle. Neovisno o tome što smo bili šesti, sedmi ili osmi. Klub je tada već dugo bio u problemima, ali i dalje sam imao osjećaj kao da sam u najvećem klubu na svijetu.

Krakow je jedan od najljepših gradova koje sam vidio u životu. Nikada ne bih otišao da sedam mjeseci nismo primili plaću. Govorili su: "Danas će, sutra će, preuzet će nas ovaj, onaj..." Dao sam im i previše prilika. Nakon sedam mjeseci tužio sam Wislu FIFA-i. Morali su mi isplatiti tih sedam mjeseci u dva tjedna, što nisu napravili, pa sam dobio slobodne papire.

Možete usporediti financijske probleme koje ste imali u Osijeku i Wisli?

U Poljskoj sam imao puno bolji ugovor nego u Osijeku. K tome, dolazim iz skromne obitelji. Ne trošim puno novca, pa mi je jedna plaća bila i više nego dovoljna za nekoliko mjeseci. U Poljskoj primaš bruto plaću. Doprinose i poraz plaćaš sam.

No ne moraš platiti odmah, tako da smo dva-tri mjeseca živjeli, a da nismo odmah platili državi. Naravno, financijski problemi nisu postojali odmah jer sam prvih godinu dana u Wisli redovno primao plaću. Nakupio sam novac kojim sam mogao normalno živjeti.

Iako ćete još dugo igrati profesionalno, razmišljate li o financijskoj budućnosti?

Razmišljam, da. Gledam u što investirati, primjerice u nekretnine. Kupio sam stan u Krakowu kada sam potpisao malo veći ugovor jer mi je, kao što sam rekao, grad jako lijep. Usto, kupio sam par nekretnina na moru u Hrvatskoj. Na taj način ulažem novac i brinem o budućnosti. Nikada ne znaš što se može dogoditi. Jedna ozljeda sve mijenja.

U Jagielloniju ste otišli 2019. i zadržali se godinu i pol. Kako je ondje bilo?

Turbulentan period, taman uoči pojave korone. Isprva sam se zbilja odlično osjećao. Klub uređen, novi kamp, lijepi stadion i grad. Sezonu prije nego što sam došao borili su se za prvaka, a onda je predsjednik rasprodao pola ekipe. Izgubila se kemija u momčadi, trener je kasnije dobio otkaz.

A onda i korona... Trener je, među ostalima, bio Ivajlo Petev, kod kojeg sam malo igrao lijevog, malo desnog beka. Onda je i on smijenjen. Sve skupa mi se to nije sviđalo, pa sam dogovorio posudbu s Rijekom.

U Rijeci ste pod trenerom Simonom Rožmanom trebali biti cijelu sezonu 2020./2021., ali ostali ste se samo prvi dio sezone.

Najgori dio moje igračke karijere. U prvoj utakmici dobio sam crveni karton i rupturu od šest centimetara u zadnjoj loži. Nisam igrao dva mjeseca. Oporavio sam se, odradio jedan trening, pa mi je na drugom otišla loža na istom mjestu, zbog čega sam propustio još mjesec i pol.

Rijeka je u tom periodu igrala odlično u Europa ligi i HNL-u. Izgubio sam poziciju koju zapravo nikad nisam ni imao zbog ozljeda. Pokušao sam se vratiti u drugom dijelu sezone, trener mi je davao prilike, ali poslije ozljede nisam uhvatio kontinuitet niti mi je trener toliko vjerovao.

Nisam se nametnuo i, da se ne lažemo, nisam bio na nivou da bi mi netko svaki tjedan davao prilike. Žao mi je što se tako dogodilo, ali Rijeka i ja smo pronašli rješenje koje je svima odgovaralo. Zbilja mi je bilo lijepo što se tiče ljudi koje sam upoznao. Jednostavno, nije se poklopilo. Vratio sam se u Jagielloniju, a zatim otišao na posudbu u Rakow, koji je otkupio moj ugovor.

Igrate s Franom Tudorom, bivšim članom Hajduka. 

U jako smo dobrim odnosima. Svakodnevno se družimo: kava, ručak... Velika je prednost imati nekoga s kim ćete se družiti kada vani igrate nogomet. Nije nam dosadno.

Ugovor vam traje do 2026. godine. Kakvi su daljnji planovi?

Kada sam potpisivao ugovor na pet godina, bio sam zadovoljan. Ne vidim razlog za promjenom. Naravno, dođe li neka bolja ponuda, volio bih otići. Ali sve u razgovoru s klubom. Zasad mi je ovdje prekrasno uz zaručnicu Saru, u svakom trenutku moju veliku podršku.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.