U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina.
SEDAMDESETE i osamdesete godine 20. stoljeća obilježile su žestoka rivalstva između sovjetskih i rumunjskih gimnastičarki. Sovjetski Savez, koji je desetljećima dominirao ovim sportom, našao se pod pritiskom nakon što je rumunjska senzacija Nadia Comăneci na Olimpijskim igrama 1976. godine osvojila srca publike i pet medalja, od kojih su tri bile zlatne.
Mnoga su ega u vrhu sovjetske gimnastike bila uzdrmana činjenicom da je glavna zvijezda Igara bila gimnastičarka izvan SSSR-a. Do tada su Sovjetkinje bile nedodirljive. Iako su osvojile zlatnu medalju u momčadskom višeboju, mlada Rumunjka, prva gimnastičarka koja je ostvarila "čistu" desetku, pomrsila im je račune.
Glavni cilj autoritarnih režima nije samo prestiž osvajanja olimpijske medalje, nego i ono što ona predstavlja - dokaz da je njihov oblik vladavine superioran. Ako mogu stvoriti najbolje sportaše, to sugerira da mogu stvoriti i najbolje znanstvenike, inženjere i institucije.
U toj se eri pojavila Elena Muhina, sovjetska gimnastičarka koja je trebala vratiti slavu svojoj zemlji. Muhina je postala svjetska prvakinja u višeboju 1978. godine u Strasbourgu, pobijedivši olimpijske prvakinje Nellie Kim, Nataliju Šapošnikovu i Nadiu Comăneci, koja je završila četvrta.
Njena je karijera bila na vrhuncu sve do 1979. godine, kada je slomila nogu i propustila nekoliko natjecanja. Ubrzani oporavak nakon te ozljede, u kombinaciji s pritiskom da svlada opasni i zahtjevni akrobatski element, doveo je do tragedije koja je zauvijek promijenila njezin život samo dva tjedna prije otvaranja Olimpijskih igara 1980. u Moskvi.
Elena Vjačeslavovna Muhina rođena je 1. lipnja 1960. u Moskvi, u skromnim uvjetima sovjetskog društva. Njezin je život protkan tragedijama, a prva se dogodila kad je imala samo dvije godine. U zgradi u kojoj je živjela izbio je požar i njezina je majka izgubila život. Elena tada nije bila kod kuće, a kad se vratila, svi su tragovi katastrofe bili izbrisani. Ostao je samo prazan dom bez majke.
Njezin se otac nije želio brinuti za nju te je ubrzo nakon nesreće odlučio napustiti obitelj. Osnovao je novu obitelj, a dječje odgojne dužnosti preuzela je baka Ana Ivanovna. Bila je stroga i religiozna, ali i puna ljubavi prema unuci.
Elena je još kao dijete pokazivala interes za sport, osobito za gimnastiku. Većina djevojčica u njezinom trećem razredu voljela je umjetničko klizanje te su iz novina izrezivale slike Irine Rodnine i Ljudmile Pahomove, no ona se zaljubila u gimnastiku kad je na televiziji gledala natjecanje. "Ne sjećam se imena gimnastičarki, ali cijeli sam tjedan razmišljala o tome. Nisam mogla shvatiti kako izvode tako teške elemente", prisjećala se Muhina.
Jednog je dana 1970. u njihovu učionicu ušla trenerica Antonina Pavlovna Oležko i upitala djecu žele li se priključiti gimnastičkoj sekciji. Muhina se bez oklijevanja javila i bila presretna što će moći ponoviti ono što je vidjela na televiziji.
Elena je ubrzo počela trenirati kod poznatog trenera Dinama Aleksandra Eglita, pod čijim vodstvom je 1974. prešla u CSKA (Centralni sportski klub armije), gdje je privukla pozornost Mihaila Klimenka, koji je dotad trenirao isključivo muške gimnastičare. Cijela se njezina profesionalna karijera veže uz njega.
Muhina je u CSKA stigla sa četrnaest godina i s prilično skromnim izvedbama. Klimenko je uočio da je zaostajala za vršnjakinjama, no unatoč tome odlučio je pokušati. Testirao ju je na trampolinu, gdje je odmah prepoznao njezinu dobru koordinaciju i spremnost na suradnju, pa je započeo redoviti rad s njom.
Klimenko, bivši gimnastičar, revolucionirao je njezin pristup sportu uvođenjem elemenata muške gimnastike u trening. Time je potaknuo razvoj zahtjevnih akrobatskih elemenata, primjerice Mukhina flipa na dvovisinskim ručama i dvostrukog salta s okretom na parteru. Muhina veliki dio uspjeha duguje Klimenku. Međutim, njegove su metode rada često bile kritizirane. Iako je počeo raditi s gimnastičarkom, Klimenko nije odustajao od muških trening-pristupa, a Muhina ga je bespogovorno slušala.
"Miša je bio nevjerojatan maksimalist. Pokazao mi je vrlo skromnu Muhinu i rekao: ‘Ona će biti svjetska prvakinja’. Nisam vjerovao u to jer tihi ljudi ne znaju kako se naljutiti, a bez ljutnje ne može se postati prvak. Pogriješio sam u pretpostavci. Klimenko je odmah i čvrsto odlučio da će njezin adut biti iznimna složenost vježbi. Osmislio je fantastičan program za Muhinu i ona je postala iznimka od pravila", prisjetio se kasnije gimnastički trener i novinar Vladimir Golubev.
Tijekom jednog treninga Klimenko je uzviknuo: "Nećete biti ostavljeni na miru sve dok se ne srušite na spravi". Njegove su riječi ubrzo postale proročanske.
Četrnaestogodišnja Muhina na sovjetskoj Spartakijadi, natjecanju nalik Olimpijskim igrama, ali namijenjenom isključivo sportašima iz Sovjetskog Saveza, doživjela je svoju prvu ozljedu. Ozlijedila je spinalne živce vratnih kralježaka nakon pada na glavu prilikom neuspjelog pokušaja doskoka. Takve ozljede obično prate značajne neurološke deficijencije, poput gubitka osjeta i motoričkih funkcija, te često zahtijevaju hitnu neurokiruršku intervenciju.
Bila je hospitalizirana, a svaki je dan nakon liječničkog pregleda Klimenko dolazio u bolnicu, preuzimao svoju štićenicu i vodio je na treninge u teretanu. Prisiljavao ju je na vježbanje bez ortopedskog ovratnika, čije je skidanje bilo strogo zabranjeno jer je neophodan u rehabilitaciji takve ozljede. Nekoliko dana kasnije prvi je put osjetila trnce u nogama tijekom treninga i pojavila se neobična slabost. Taj je osjećaj ostao do kraja karijere.
Klimenko je smatrao da je svaka ozljeda izraz slabosti ili nedostatka volje, a Muhina je uspjela savladati nevjerojatne bolove, često skrivajući simptome, i nastavila marljivo trenirati. Težak raspored treninga, zahtjevnije metode rada i bespogovorna poslušnost treneru učinili su svoje. Nakon samo godinu i pol dana pokazivala je takve rezultate da je postala jedna od glavnih kandidatkinja za reprezentaciju Sovjetskog Saveza na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine.
Pripremila je program s jedinstvenim kombinacijama, no zbog nedostatka stabilnosti tijekom nastupa odlučeno je da priliku dobije tek kad stekne više iskustva. Igre u Montrealu obilježile su dvije gimnastičarke, već spomenute Comăneci i Kim. Rumunjka je osvojila zlato u višeboju, na gredi i na dvovisinskim ručama, dok je Sovjetkinja osvojila zlato na parteru, preskoku i u momčadskom višeboju. Uz to je Kim osvojila srebro u višeboju, a Comăneci srebro u momčadskom višeboju i broncu na parteru.
Sovjetska gimnastika pretrpjela je težak udarac u Kanadi, a to nije dobro sjelo nikome u Savezu. Činilo se da je neodlazak Elene Muhine na Igre dodatno razljutio trenera, ali i nju samu. Već 1977. godine osvojila je prve medalje na velikim natjecanjima. Na nacionalnom prvenstvu zauzela je drugo mjesto u višeboju, a na Europskom prvenstvu u Pragu, pokazujući puni potencijal, osvojila je čak tri zlatne medalje na pojedinačnim spravama te srebro u višeboju.
U Češkoj je prvi put izvela najteži element na dvovisinskim ručama, koji je kasnije nazvan po njoj, Mukhina flip ili Muhinin okret. Bila je to unaprijeđena verzija Korbut flipa s dodatkom pune rotacije. Mukhina flip izvodi se iz stojećeg položaja na gornjoj šipki dvovisinskih ruča. Nakon odgurivanja gimnastičarka izvodi punu rotaciju tijela tijekom završnog salta te ponovno hvata šipku kako bi nastavila vježbu. Element pogledajte na videu od 0:12.
"Elena je imala čudesni element na dvovisinskim ručama, koji se zvao Mukhina flip. Prethodno je postojao Korbut flip, kojeg je Klimenko, na prijedlog brata Viktora, odlučio poboljšati. Kad je to izvela, dogodilo se nešto nevjerojatno. Publika je uzdahnula i zatvorila oči, a Muhina se poput akrobata vinula iznad ruča i lepršala u zraku", prisjetila se Nellie Kim.
Zbog sigurnosnih razloga od sredine 1980-ih Međunarodna gimnastička federacija zabranila je stajanje na gornjoj šipki, čime je Mukhina flip uklonjen iz službenog pravilnika.
Njezin konačni probitak na svjetsku scenu dogodio se 1978. godine na Svjetskom prvenstvu u Strasbourgu. U jednom od najimpresivnijih nastupa u povijesti gimnastike, Muhina je osvojila zlato u višeboju nadmašivši Nadiu Comăneci i Nellie Kim. Njezina je izvedba bila revolucionarna ne samo po težini, već i po umjetničkoj izražajnosti, što je sovjetske medije potaknulo da je proglase sljedećom Nadijom Comăneci.
Nije se zaustavila samo na zlatu u višeboju, već je trijumfirala i u momčadskom višeboju te je zajedno s Nellie Kim podijelila zlato na parteru. Na dvovisinskim ručama i na gredi osvojila je srebro. Tako se u Moskvu vratila s čak pet medalja; samo joj je medalja na preskoku nedostajala da postane peta gimnastičarka koja je na jednom svjetskom prvenstvu osvojila medalju u svakoj disciplini.
"U Strasbourg smo došle kao tim. Elena Muhina, Maria Filatova, Natalia Šapošnikova, Tatjana Aržanikova, Svjetlana Agapova i ja. Ovaj tim je postao ‘zlatni’! Ali apsolutna pobjednica bila je Elena, prava prvakinja bez ikakve zadrške. Najteži program, virtuoznost, mekoća, ženstvenost. Vratile smo se u Moskvu, listopad je, jesen, hladno, ali svi imamo proljeće u srcu i osmijehe od uha do uha. Naravno, Muhina i Andrianov dočekani su s posebnom svečanošću jer su oni bili apsolutni prvaci", podijelila je Kim svoja sjećanja.
Nikolaj Andrianov bio je sovjetski gimnastičar koji je osvojio čak 15 olimpijskih medalja što je bio rekord za muškog olimpijca sve do Michaela Phelpsa, koji je srušio rekord na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine. Tijekom bogate karijere sedam puta je bio olimpijski prvak, četiri puta svjetski, a devet puta europski. Na ta tri najveća natjecanja, osvojio je 45 medalja.
Ono što nitko nije znao jest da je Muhina razmišljala o mirovini tijekom Svjetskog prvenstva. "Odradit ću ovo natjecanje i to je to. Ne mogu više nastaviti", prisjećala se Muhina. No, znala je da joj to neće dopustiti. Plakala je tijekom intoniranja himne. Svi su mislili da je to od sreće i osvojenih medalja, ali nije bilo tako. Plakala je od razočaranja i zato što je znala što je dalje čeka.
Samo nekoliko dana kasnije Muhina je na treningu za Svesavezne omladinske igre doživjela novu ozljedu. Dislocirala je palac na dvovisinskim ručama, no stisnula je zube, zaklopila oči i sama ga namjestila. Nitko nije znao što se dogodilo, no ni to nije bilo sve.
Tijekom zagrijavanja za natjecanje, nakon što su oprali pod dvorane i obrisali tragove krede, nije dobro procijenila zalet pa je pri doskoku pala i snažno udarila glavom. Unatoč ozljedi, naređeno joj je da nastavi natjecanje. Udahnula je amonijak, izvela vježbu i pobijedila usprkos prekinutom zagrijavanju.
Gimnastička oprema tih je godina bila daleko od današnje. Ručke na dvovisinskim ručama bile su bliže jedna drugoj, konj za preskok nije bio posebno prilagođen nego se koristio isti konj kao i za konj s hvataljkama, samo bez hvataljki, dok su vježbe na parteru izvođene na tvrdom tlu uz malu strunjaču sa strane kao olakšicu.
Potresi mozga, slomljena rebra, iščašenja i modrice pratile su je posvuda. Možda bi bilo manje ozljeda da je imala vremena za oporavak, no za to nitko nije mario. Morala je Sovjetskom Savezu vratiti sjaj koji je Rumunjka Comăneci odnijela na Olimpijskim igrama u Montrealu.
Velika napetost osjetila se kod Muhine. Izgledala je izrazito umorno, a pokreti su joj bili spori. Često je plakala, no ni u jednom trenutku nije prestala trenirati. Nitko je nije pitao može li izdržati, bila je na to prisiljena, sve dok u jesen 1979. godine nije slomila nogu na demonstracijskim nastupima u Engleskoj. Zbog toga je propustila Svjetsko prvenstvo 1979., na kojem je Sovjetski Savez doživio novi udarac.
Svjetsko prvenstvo 1979. nije se održalo u Europi nego su ga organizirale Sjedinjene Američke Države. Ondje su sovjetske gimnastičarke prvi put nakon 1966., i tek drugi put od početka natjecanja, ostale bez zlata u momčadskom višeboju. Slijedile su Olimpijske igre u Moskvi, na kojima je Sovjetski Savez bio pod ogromnim pritiskom i nije smio dopustiti sramotu na domaćim igrama.
Sovjetske su vlasti na njezine probleme s ozljedama odgovorile tako što su je ocrnjivale u medijima. To je bila taktika koju su Sovjeti koristili protiv sportskih zvijezda koje su podbacile. Cilj je bio izazvati ljutnju u sportašima. U nekim su slučajevima sovjetski sportaši, žrtve takve taktike, doživjeli psihičke slomove zbog načina na koji su ih mediji tretirali i zbog pritiska da dosegnu svoje prijašnje standarde sportske izvrsnosti.
Ipak, sva je nada gimnastičkog svijeta u Sovjetskom Savezu za Olimpijske igre bila usmjerena prema Muhini. Čelnici gimnastičkog saveza naredili su njezinu treneru da se Elena mora što prije vratiti u dvoranu. Mjesec i pol nosila je gips, a zatim je stiglo novo naređenje da ga mora skinuti. Muhina ih je molila da to ne učine jer je znala da nije spremna vratiti se u dvoranu. Liječnici nisu marili za njezine riječi.
Kad je stala na nogu, bila je uvjerena da nešto nije u redu. Napravili su magnetsku rezonanciju i utvrdili da kost nije zarasla, pa je Muhina hitno operirana. Ni to nije bilo dovoljno za mir. Koordinator gimnastičke reprezentacije bio je pokraj nje kad se probudila iz anestezije. Potpuno nerazumno, rekao joj je da će svejedno morati trenirati s gipsom na nozi, sve dok joj on ne bude potreban.
Unatoč nepotpunom oporavku, sovjetski su je treneri ubrzano vratili treninzima, motivirani željom da osiguraju domaću pobjedu na Igrama. Nakon skokova doskakala bi na zdravu nogu, a dva mjeseca nakon skidanja gipsa izvodila je sve svoje elemente i kombinacije. Nitko nije mario za moguće posljedice.
Treneri nisu bili zadovoljni njezinim izgledom kad se vratila treninzima, pa su je tjerali na dijetu kako bi se vratila u formu. Uz duge, iscrpljujuće i zahtjevne treninge, dodala je i teretanu i trčanje kako bi što prije izgubila na težini. Sve to bilo je preveliko opterećenje za nedovoljno oporavljenu nogu i uvod u katastrofu koja je slijedila.
"Klimenko je uvijek bio užasno nervozan prije natjecanja i maltretirao me. Vjerojatno zato što je savršeno dobro razumio da njegova dobrobit i karijera izravno ovise o tome hoću li ući u reprezentaciju ili ne. Treninge sam shvaćala vrlo ozbiljno. Bilo je trenutaka kad sam, kako bih smršavjela, trčala noću, a ujutro išla u teretanu. Istodobno sam stalno morala slušati ljude kako mi govore da bih trebala biti sretna što su obratili pažnju na mene i dali mi priliku", prisjetila se Elena godinama kasnije.
Klimenko je osmislio složenu vježbu na parteru čiji je vrhunac bio "Thomas salto", opasan akrobatski element preuzet iz muške gimnastike. Taj je element popularizirao Amerikanac Kurt Thomas, a započinje snažnim odskokom koji podiže gimnastičara dovoljno visoko da izvede 1.5 salto unatrag u skupljenoj ili ispruženoj poziciji i 1.5 okret u zraku. Nakon završetka rotacije gimnastičar doskače na ruke i radi kolut unaprijed kako bi ublažio udarac i nastavio vježbu.
Klimenko se odlučio za taj element zbog njezine sposobnosti svladavanja složenih tehnika, ali i zbog slabosti u ozlijeđenoj nozi jer doskok nije trebao biti na stopalima, već spomenutim kolutom unaprijed. Muhina taj element nije mogla izvesti bez velikih bolova, ali trener je bio uporan.
Kao i svaki put do tada, Muhina je nastavila marljivo trenirati. Stalno je Klimenku i ostalim trenerima govorila da je boli i da se svakim treningom sve više ozljeđuje. Njezini vapaji nisu dopirali do njih. Rekli su joj da prestane biti slabić i da stisne zube. Željela je odustati, ali nije to učinila. Pognula je glavu, kao i nebrojeno puta dotad, i nastavila dalje.
Tragedija koja je potresla svijet dogodila se početkom srpnja 1980., nekoliko tjedana prije početka Olimpijskih igara u Moskvi. Gimnastička reprezentacija uvježbavala je svoje rutine u trening-bazi u Minsku.
Prvoga srpnja 1980., samo dva tjedna prije otvaranja Igara, Muhina je tijekom treninga pokušala izvesti kompletnu vježbu na parteru, uključujući i kobni Thomas salto. Zbog nedovoljne rotacije, uslijed izostanka željenog odraza zbog nedostatka snage u nozi, pala je izravno na bradu, slomila vratni kralježak i ostala trajno paralizirana od vrata nadolje. Nesreća se dogodila u odsutnosti Klimenka, koji je u Moskvi lobirao za njezin ulazak u olimpijski tim kako bi se mogao hvaliti da je trener olimpijske pobjednice.
"Pala sam i nisam shvaćala zašto svi trče prema meni. Htjela sam ustati, ali ne mogu. Želim pomaknuti ruku, ali ne mogu. I onda sam samo pomislila i rekla sebi: 'Bogu hvala, ne idem na Olimpijske igre'", rekla je Muhina te dodala:
"Moja se ozljeda mogla očekivati. Bila je to nesreća koja se mogla predvidjeti. Više puta sam govorila da ću slomiti vrat izvodeći taj element. Ozbiljno sam se ozlijedila nekoliko puta tijekom treninga, ali trener mi je samo rekao da ljudi kao ja ne lome vratove."
Muhina je prebačena u moskovsku bolnicu gdje je obavljena operacija kralježnice. Sovjetske vlasti prikrivale su težinu ozljede, izvještavajući medije da je riječ o lakšoj povredi. Čak su pokušali svu krivnju prebaciti na nju, izmišljajući da je sama odlučila trenirati zahtjevni element kako bi poboljšala vježbu i svoje šanse za izbor u reprezentaciju.
Njezina ozljeda narušila je velik dio dotadašnjih uspjeha sovjetske gimnastike i stvorila percepciju da je uspješna sovjetska institucija nesavršena, što je dovelo do rasprave o tome koje su i druge sovjetske institucije imale nedostatke. Uslijedio je dugotrajni proces zataškivanja i prebacivanja krivnje na Muhinu, koja se tada nije mogla braniti. Pokušali su umanjiti i njezinu važnost za reprezentaciju.
"Ionako je bila samo kandidatkinja za olimpijsku reprezentaciju. Imamo puno drugih koji bi mogli zauzeti njezino mjesto", citat je neimenovanog dužnosnika gimnastičke reprezentacije.
Tijekom televizijskog prijenosa Olimpijskih igara komentatori su intervjuirali Jurija Titova i pitali o Eleni Muhini. Titov nije bio samo najutjecajniji administrator u sovjetskoj gimnastici, nego i u cijeloj gimnastici zbog svog statusa predsjednika Svjetske gimnastičke federacije. U tom trenutku nije bilo veće platforme ni veće publike od televizijskog prijenosa olimpijskog natjecanja.
To je bio najvažniji trenutak za prenošenje informacija o Eleni Muhini navijačima. Titov je ponovio uigrani niz laži rekavši da je Muhina u dobi u kojoj se gimnastičarke obično umirovljuju. I to je bilo službeno sovjetsko objašnjenje zašto se neće vratiti natjecanjima. Bila je to lako uvjerljiva laž jer se pretpostavljalo da je Muhina na rubu umirovljenja čak i prije ozljede.
Titov je 1984. godine otišao toliko daleko da je na konferenciji za medije najavio njezin mogući povratak gimnastici iako je znao da je to nemoguće. Ugled sovjetske reprezentacije nije smio biti pokvaren. Njezini obožavatelji nakon toga su slali pisma pitajući kada će se vratiti treninzima, nesvjesni da je postala tetraplegičarka. Prava istina izašla je na vidjelo tek nakon završetka mandata predsjednika Mihaila Gorbačova krajem 1991. godine.
Citat Elene Davidove, gimnastičarke koja je osvojila zlato u višeboju na Olimpijskim igrama 1980., najbolje pokazuje koliko je Muhina značila reprezentaciji. "Naravno da mi je drago zbog pobjede, ali na postolju bi trebala biti još jedna gimnastičarka, Elena Muhina. Ona zaslužuje nagradu više od svih nas."
Muhina je u bolnici provela mjesece u rehabilitaciji. Unatoč pokušajima, nikada nije povratila pokretljivost. Liječnici su svaki put imali velikih poteškoća da je izvuku iz inducirane kome. Njezino tijelo jednostavno se odbijalo boriti. Nažalost, izvedene operacije nisu donijele rezultate i ostala je gotovo potpuno paralizirana. Nije mogla stajati, sjediti ni držati žlicu ili olovku u rukama. Motorička aktivnost jedne od najboljih gimnastičarki na svijetu sačuvana je samo u zglobovima ramena i lakta.
Nakon što je izašla iz bolnice, živjela je u izolaciji s bakom, izbjegavajući javne nastupe. U rijetkim intervjuima kritizirala je sovjetski sportski sustav, ističući kako su je treneri i dužnosnici žrtvovali zbog političkih ambicija. "Nisam bila spremna izvoditi Thomas salto, ali nisam imala izbora. Strah od neispunjavanja očekivanja bio je jači od straha od ozljede", izjavila je Muhina.
Na pitanje zašto nije odustala od gimnastike, Elena nije imala odgovor. "Vidjela sam sebe kako padam u snovima nekoliko puta. Vidjela sam kako me iznose iz dvorane. Shvatila sam da će se to prije ili kasnije stvarno dogoditi. Osjećala sam se kao životinja koju bičem tjeraju niz beskrajni hodnik. Ali ona je iznova i iznova dolazila u dvoranu. To mora biti sudbina."
Međutim, bivša gimnastičarka nije se povukla u sebe. Stari prijatelji često su je posjećivali, diplomirala je na Moskovskom institutu za tjelesni odgoj, stekla diplomu trenerice i počela puno čitati.
Sam predsjednik Olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch došao je posjetiti Elenu, diveći se hrabrosti slavne prvakinje. Nacionalni sportski odbor dao je Muhini stan opremljen za osobu s invaliditetom te kupio televizor i radio za komunikaciju sa svijetom. Za Elenu se brinula njezina baka, a u posljednjim godinama, kada je i ona trebala skrb, brigu o Muhini preuzela je njezina prijateljica, također bivša gimnastičarka, Elena Gurova.
Njezina dnevna rutina ostala je praktički nepromijenjena svih godina. Budila se, radila vježbe zahvaljujući kojima je naučila kratko sjediti, držati žlicu, pa čak i malo pisati, čitala, gledala televiziju i zaspala. Pravi odmor za nju bile su rijetke "šetnje" u drugu sobu ili na balkon. Usprkos svim problemima zadržala je svoju ljudskost, ljubav prema svijetu, ljudima i samom životu.
Njezino zdravlje postupno se pogoršavalo zbog komplikacija vezanih uz paralizu, uključujući upale pluća i zatajenje bubrega. Bila je prikovana za krevet do svoje smrti. Više od pola života provela je u jednoj jedinoj sobi. Preminula je 22. prosinca 2006. u 46. godini, a njezin smrtni slučaj službeno je pripisan multiorganskom zatajenju.
Posmrtno je primljena u Kuću slavnih gimnastike 2021. godine. Njezina tragedija potaknula je promjene u sigurnosnim protokolima, uključujući zabranu elemenata poput Thomas salta u ženskoj gimnastici 1992. godine. Unatoč tome, njezina priča služi kao mračni podsjetnik na opasnosti prekomjernog pritiska na mlade sportaše.
Kako je istaknuto u dokumentarcima i analizama, Muhinin slučaj nije bio izoliran, već je otkrio sustavne propuste u sovjetskom sportskom sustavu, gdje su medalje i prestiž bili važniji od zdravlja pojedinca.
"U trenutcima kada sam bila jako umorna, sanjala sam o tome da mogu leći i čitati knjigu koliko god dugo želim, a da me nitko ne ometa. Ostvarila sam taj san. Mogu leći, čitati knjigu i nitko me ne ometa, ali po koju cijenu?", riječi su Muhine prikovane za krevet.
Ona je bila rođena za pobjedu, a njezin bezuvjetni talent bio je podržan nevjerojatnom radnom etikom. Nade cijele zemlje bile su na njezinim leđima. Od nje se očekivala zlatna olimpijska medalja, a pritisak je bio ogroman. Trebala je imati pravo reći ne, reći da je ozlijeđena i da ne može. Pokušala je, ali nisu je slušali. Rezultat je bio tragičan.
Cijenjeni čitatelji i ljubitelji Retrosportive, obavještavamo vas da u sljedećih pet tjedana autori Retrosportive odlaze na ljetnu stanku. Normalnom ritmu i s novim pričama vraćamo se od 20. srpnja. Nadamo se da ćete nas i dalje čitati i uživati kao i dosad.