TOMISLAV MIHAEL BULJAN (23) hrvatski je košarkaš koji je iz europskog profesionalnog okruženja otišao na američki koledž i već u prvoj sezoni postao jedno od najzanimljivijih imena New Mexico Lobosa. Krilni centar/centar rođen u Splitu prošao je put od KK Mislava i Zadra do Španjolske, Cibone i Cedevite Junior, a danas igra u NCAA-u.
Buljanov "američki" proboj dogodio se kad je protiv Mississippi Statea odigrao utakmicu za pamćenje. Ubacio je 19 poena i uhvatio čak 21 skok te srušio rekord UNM-a za najviše skokova jednog brucoša. Klub je pritom istaknuo da je tom brojkom nadmašio dotadašnji freshman rekord (17), koji je stajao još od 1996., a njegovih 16 skokova u obrani izjednačilo je i školski rekord otkako NCAA odvojeno prati napadačke i obrambene skokove.
Ove sezone postao je prvi igrač u povijesti New Mexica s pet uzastopnih "double-double" učinaka, a trenutno ih ima 11 te ga samo jedan dijeli od izjednačenja rekorda sveučilišta. Najbolji je skakač Mountain West konferencije s 10 skokova po susretu, dok se s 12.6 poena nalazi u Top 15 strijelaca konferencije.
Iako ima tek 23 godine, u NCAA nije došao iz srednje škole, nego s ozbiljnim iskustvom europske košarke, pa se i u razgovorima o njemu često ističe zrelost, profesionalne navike i spremnost na fizički kontakt. Za Index je Buljan govorio o prijelazu iz Europe u NCAA, o strukturi na sveučilištu, dosadašnjoj karijeri i planovima za budućnost.
Vaša momčad je na jako dobrom omjeru od 18 pobjeda i 6 poraza unatoč dva uzastopna poraza, a vi ste ključni igrač ekipe. Kako ste zadovoljni dosadašnjom sezonom?
Da, zadnje dvije utakmice smo izgubili, malo nas je stigao i umor. Rotacija je skraćena zbog ozljeda par igrača. Ova dva poraza su bolna, ali to je sastavni dio sporta. Nova smo ekipa, novi trener i svi smo novi u sustavu. Naravno da ne može sve ići glatko uvijek.
Bez obzira na te poraze, mogu reći da stvarno imamo dobru sezonu, kako ekipa tako i ja individualno. Naravno, uvijek može biti bolje, kao sportaš očekuješ više i to tako treba biti, ali sveukupno sam zadovoljan kako sam se snašao. Trebalo je vremena da se, kao 23-godišnji brucoš, prilagodim na život, košarku, na sve.
Malo su drugačija pravila u NCAA-u nego u FIBA-inim natjecanjima. Igraju se dva poluvremena po 20 minuta, ne igraju se četvrtine. Ima još nekih stvari koje su drukčije. Trebalo je vremena da sve dođe na svoje.
Bliži se Mountain West turnir koji vodi na March Madness. Koji su bili ekipni ciljevi prije sezone i jesu li se mijenjali s obzirom na rezultate?
Nismo imali neke striktne ciljeve s obzirom na to da ih je teško imati kada ste svi praktički novi u sustavu, imamo dvojicu 19-godišnjih brucoša koji su tek stigli iz srednje škole i bilo je teško očekivati da ćemo napadati nešto. Ali s dobrim i napornim ljetnim pripremama kolektivno smo iznenadili mnoge jer su bili skeptični nakon nekoliko predsezonskih utakmica. Tada nije sve išlo kako treba.
Bili smo uporni, znamo naše kvalitete, vjerujemo jedni u druge i vjerovali smo da možemo ostvariti dobre stvari. Po meni ovi rezultati nisu iznenađenje, nekim ljudima jesu. Prije dvije utakmice bili smo na diobi prvog mjesta gdje smo pobjedom protiv Utah Statea mogli biti prvi i imati šansu za osvajanje konferencije, no nažalost to se nije dogodilo i sada će se to jako teško dogoditi.
Nevezano za to, još uvijek imamo šansu plasirati se na March Madness. Potrebno je osvojiti turnir u Vegasu gdje se igra na jednu utakmicu tako da je sve moguće. No ne treba se još zamarati time jer je to za mjesec dana. Dotad treba odigrati konferenciju što bolje do kraja pa vidjeti što se najbolje može izvući iz toga.
Skromno smo išli od početka, neke stvari su se otvorile, ali sada smo to malo zakomplicirali. Unatoč tome, vjerujemo da je sve moguće ako budemo pravi i ako budemo igrali kako treba.
NIL (Name, Image, and Likeness) ugovori promijenili su pogled na koledž košarku. Što vas je privuklo da u 22. godini zamijenite Europu za NCAA i zašto baš New Mexico?
Konkretno, ljeto prije sam imao ponudu od Utah Statea, ali zbog papira se nije moglo realizirati. NCAA je od 2021. godine, kada je uveden NIL, počeo smekšavati pravila i svake godine je sve pristupačnije za igrače.
Sada se neki igrači, koji su već potpisivali NBA ugovore i bili draftirani, vraćaju na koledž i ta priča se mijenja. Po meni je situacija vrlo jednostavna. Mladima je jako teško dobiti priliku u Europi, to je prvo. Vidimo po španjolskoj ACB ligi gdje igraju npr. Ricky Rubio, Ante Tomić, Marcelinho Huertas, Giorgi Shermadini, sve redom igrači od 35 i više godina. Mladima se teško nametnuti, pogotovo kad se tek uđe u seniore.
Još uvijek se smatram mladim igračem za europske pojmove zato što je neki prosjek godina otišao do 30-ak. Vidio sam da je teško dobiti priliku, od 2021. godine se igranje na koledžu počelo plaćati i to privlači mlade. No, to mogu dobiti samo odabrani, ne može baš svatko doći i dobiti neku suludu cifru. Nije da tek tako dijele novce šakom i kapom.
To se mora zaslužiti kroz mlade reprezentacije ili ako si igrao nekoliko godina seniorske košarke. Mislim da je ovaj put možda najbolji za razvoj. Radi se odlično. U New Mexicu imamo sedam pomoćnih trenera uz glavnog, imamo privatni avion i uvjete koji samo najbolji europski klubovi imaju. Otprilike 13-14 tisuća ljudi nam dolazi na utakmice.
Uvjeti su zaista vrhunski, a možemo samo zamisliti kako je boljim sveučilištima od New Mexica. Imamo milijunske budžete, naš je oko 5-6 milijuna dolara.
New Mexico me prvi kontaktirao, bili su najzainteresiraniji. Vidjeli su kako me mogu uklopiti u sustav kako bih bio jedan od lidera jer imam najviše iskustva. Nisam puno odugovlačio i prihvatio sam priliku. Već je bilo prilično kasno kada smo stupili u kontakt pa sam među zadnjima potpisao.
Poznato je da je na sveučilištima sve strogo strukturirano. Pričajte nam kako izgleda jedan dan u SAD-u, kako sve stižete?
To mi je bio šok. U Hrvatskoj je studiranje i igranje profesionalne košarke jako teško. Zbog toga sam se odlučio na košarku umjesto studiranja. U SAD-u je to moguće jer je sportska sekcija posvećena tebi kao studentu i kao igraču.
Profesori su jako susretljivi što se tiče izostanaka i domaće zadaće, ali svakako je jako zahtjevno. Navikao sam imati poslijepodnevni odmor gdje bih uzeo vrijeme za sebe proteklih godina, no ovdje imam jutarnji trening od 2-3 sata i teretanu, onda jedem putem pa imam 2-3 predavanja, nakon toga pišem domaći i ponovno odlazim na šuterski trening.
Cijeli dan sam zaokupiran, od buđenja do dolaska kući. Jednostavno nema pauze, stalno si u ritmu što je jako iscrpljujuće ako nisi naviknut na to poput mene. Nije to jedan dan pa imaš slobodno, to je tako od ponedjeljka do petka pa onda imamo utakmice u subotu, putovanja, sve to je jako zahtjevno. Bitan je odmor i spavanje.
Nemam puno slobodnog vremena, ali to me čini boljim jer možeš uklopiti školu i košarku, što mi u Europi nije bilo omogućeno. Kad si profesionalac, onda nikoga ne zanima tvoja škola. Ovdje je svima u interesu da završiš školu i imaš diplomu.
Kakva su bila očekivanja pred sezonu? Je li vam odmah na početku rečeno da ćete biti jedan od vođa ekipe i koliko je trajao period adaptacije?
Malo mi je trebalo vremena s obzirom na to da sam u Europi igrao skroz drukčiju košarku, malo sporiju od ove ovdje. U SAD-u se igra tranzicijski, puno je brža košarka i puno brže se donose odluke.
Odmah mi je bilo rečeno da ću biti jedan od važnijih igrača. Time su mi dali jedan teret što mi je odgovaralo jer sam znao da imam najviše iskustva i da ću morati povući kada bude trebalo. Naravno da imaš neka očekivanja od sebe, ali da mi je netko rekao da ću srušiti sve te rekorde, možda ne bih povjerovao. Nisam ni mogao razmišljati da će tako biti.
Trebalo je par utakmica prilagodbe, a susret s 19 poena i 21 skokom je nekako otčepio sve, sav ljetni rad. U Cedeviti sam igrao na poziciji krilnog centra, a sada sam bio prisiljen igrati i na poziciji centra jer je samo jedan suigrač viši od mene.
Sve u svemu ne mogu biti nezadovoljan. Volio bih da neke stvari budu bolje, ali zahvalan sam da sam dobio priliku barem jednu godinu biti tu, u ovom sustavu i svojim očima vidjeti kako stvari stoje. Uvijek sam ispitivao bivše suigrače koji su igrali na koledžu kako to izgleda, a nikada nisam mogao zamisliti sve dok nisam došao ovdje.
Kakvi su planovi za dalje? Ostanak na sveučilištu ili povratak u Europu?
Teško je reći. Imamo još mjesec i pol dana sezone, cilj je to odigrati što bolje pa ćemo biti pametniji. Trenutno radimo na tome da potencijalno dobijem još jednu godinu ovdje, što nije nemoguće, ali još uvijek ne znamo. Vidimo da je James Nnaji, koji je bio draftiran u NBA-u i igrao profesionalno, dobio ugovor na četiri godine na koledžu.
Nadam se da ću uspjeti dobiti još jednu godinu jer zasad imam potpisano samo do kraja ove sezone. Vidjet ću s ACAA-om kako će oni to vrednovati na ljeto. Opcije su onda možda G-liga ili Europa, ovisno o tome kakve bih ponude dobio. Sve su opcije otvorene.
Ljudi u Europi ne prate toliko, pogotovo hrvatsku ligu, to im nije zanimljivo. Jako mi je drago što sam došao ovdje jer sam u SAD-u bio "no name". Nitko nije znao za mene, a sada imam određeni renome. Više skauta, agenata i novinara me prati pa je to bila dobra prilika za pokazati se Americi.
U Hrvatskoj ste igrali za Zadar, Cibonu i Cedevitu, ali u dosta različitim fazama karijere i tih klubova. Gdje ste bili najzadovoljniji ulogom i organizacijom kluba?
Svaka sezona je bila posebna i drukčija te je nosila probleme i dobre strane. U Zadru je bilo teško očekivati da ću dobiti priliku. Znamo kako je to u Zadru, pritisak je navijača, moraju se pobjeđivati utakmice i nije lako ni trenerima odlučivati tko će igrati, a tko ne. Zadar je zadnjih godina naš najbolji klub, ali u ABA ligi taj budžet ne može konkurirati samom vrhu stoga su uvijek ili u sredini ili na dnu.
Bilo je par utakmica u kojima sam dobio priliku i iskoristio ju, no dolazio sam iz juniorske sezone u kojoj nisam imao značajnu ulogu i minutažu. Zato sam na kraju i napustio Zadar. Bilo mi je dano do znanja da teško mogu očekivati šansu.
Onda slijedi Cibona u kojoj sam s 21 godinom bio starter. Bio sam startni krilni centar kod Jakše Vulića. Zbog njega sam došao jer mi se svidio njegov plan i jer mi je dao povjerenje. Mislim da sam dobro igrao dok je on bio tu. Tako mlad sam igrao oko 25 minuta u ABA ligi, nije moglo bolje.
Bio mi je veliki iskorak u karijeri jer sam vidio koliko moram raditi na sebi da bih parirao drugima, posebice gornjem domu lige. Nije bilo lako, što fizički, što odlukama. Ukratko, u svim aspektima igre. Pomoglo mi je da postanem bolji.
Nažalost, zbog blokade kluba, nas nekoliko nije moglo igrati hrvatsku ligu i zbog toga ostaje žal. Njih petero je igralo domaće prvenstvo pa bi se onda nas pet priključilo u ABA ligi, jednostavno to nije bilo na najboljem nivou. Ni tada nismo ispali iz ABA lige. Plaće su kasnile, mijenjali su se treneri, stvari nisu bile najbolje, ali smatram da smo izvukli maksimum iz te sezone.
U konačnici dolazimo do prošle sezone u Cedeviti. Otišao sam tamo kod Dina Repeše, trenera kod kojeg sam već bio dvaput. Znao sam kakvu ulogu očekivati, bio sam startna četvorka i jedan od bitnijih igrača. Igrao sam uz centra Josipa Sobina, koji mi je puno pomogao.
Dobio sam povjerenje, sezonu bih ocijenio pozitivnom jer sam bio najbolji skakač lige. Ostaje žal jer se nismo plasirali u finale Kupa nakon poraza u polufinalu od Alkara. Bili smo treći u prvenstvu što je uspjeh koji Cedevita nije ostvarila otkako je otišla u Ljubljanu.
To je uspjeh jer znamo da Cedevita nema veliki budžet te se oslanja na razvoj mlađih igrača. Bilo je uspona i padova, ali dobio sam puno iskustva. Mislim da sam odigrao 50-60 utakmica, skoro pa NBA tempo jer smo igrali Premijer ligu, Kup i ABA 2 ligu.
Nekako vas je zasad zaobišao rodni Split. Je li bilo kontakta proteklih godina?
Bilo je gotovo svake godine nekih pregovora, dogovora. Nažalost, nikako nismo mogli doći do zajedničkog rješenja kako bismo sklopili suradnju, no ne mora značiti da u budućnosti neće doći do toga. Jednostavno se naši putevi nisu našli, to je tako.
Uvijek je imperativ igrati pred svojim ljudima, za svoj grad gdje si odrastao. Ništa nije izgubljeno jer se uvijek na obostrano zadovoljstvo može sklopiti dogovor i nikad to neću isključiti. Uvijek kažem da idem tamo gdje me neki trener vidi, gdje me želi. Ne biram klub kao klub jer je trener taj koji te stavlja u igru, koji odlučuje. Nakon trenera, onda možemo pričati o klubu. Tako sam dosad birao svoje destinacije.
Pamtimo jednu situaciju iz Ludwigsburga zbog koje ste završili na sudu. Provedite nas kroz to što se dogodilo.
Iako je ugovor bio potpisan na dvije godine, suradnja s njemačkim klubom završila je na početku priprema zbog određenih nesuglasica, nakon čega smo odlučili krenuti svatko svojim putem.
Godine 2023. debitirali ste za seniorsku reprezentaciju Hrvatske i to baš u Splitu. Kakav je to bio osjećaj i što pamtite iz tih dana?
Kao što uvijek kažem, tu se mogu zahvaliti gospodinu i bivšem izborniku Aleksandru Aci Petroviću, koji mi je već u Španjolskoj rekao da računa na mene. Jednostavno kada s 21 godinom saznaš da ćeš biti dio seniorske reprezentacije, to je neopisiv osjećaj.
Bez obzira na to koliko reprezentacija u tom trenutku nije bila u usponu, uvijek se odazoveš reprezentaciji, bilo da se radi o pripremama, utakmicama, bilo čemu. To se ne odbija. Dječački san je zaigrati za reprezentaciju, bilo to u nogometu, rukometu ili košarci, nije bitno, bitno da je Hrvatska.
Poseban je doživljaj bio jer sam uspio debitirati kod kuće, u svom rodnom gradu Splitu, pred svojim roditeljima, prijateljima, obitelji. Fenomenalan je osjećaj, bez obzira na to jesi li na terenu proveo minutu, 30 sekundi ili 30 minuta, jednostavno imaš poseban osjećaj ponosa kad si na terenu.
Taj kratki period mi je pomogao u karijeri da znam da vrijedim i da je netko prepoznao moj talent i vrijednosti te da trebam nastaviti dalje trenirati svaki dan i raditi na sebi kako ne bih samo jednom igrao za reprezentaciju već da budem standardni član. Naravno ako je to moguće jer mijenjaju se i izbornici, ne gleda te svatko na isti način.
Cilj je raditi na sebi da to ne bude samo uspomena već da se ponovi u budućnosti.
Hrvatskoj sada slijede dvije utakmice protiv Njemačke u kvalifikacijama za SP. Vi kao i mnogi igrači u SAD-u nećete moći pomoći reprezentaciji. Što očekujete od tih dvoboja i kako komentirate dugogodišnje stanje u košarci, gdje se važne kvalifikacijske utakmice igraju u terminima kada najbolji igrači nisu na raspolaganju reprezentacijama?
Bit će dvije izuzetno teške utakmice u kojima se nadam da će Hrvatska pobijediti. Hrvatska uvijek ide na pobjedu bez obzira s kim igra i tko je favorit. Naravno da izostanci najboljih igrača jako fale, ne samo Hrvatskoj, nego i svim ostalim reprezentacijama.
Tu se već dugo vodi polemika između FIBA-e, Eurolige i NBA-a, što su privatne lige. Glupo je ulaziti u te stvari koje se ne mogu kontrolirati i u kojima se trebaju postići dogovori tih strana. Najviše ispaštaju igrači koji ne mogu birati.
Svima je jasno i nije upitno da bi Ivica Zubac nastupao za Hrvatsku, ali ako sada Indiana njega ne pušta, on nema izbora jer ima važeći ugovor. Tako vrijedi i za ostale igrače. Tu se kad-tad mora postići dogovor jer ovako nema benefita ni za jednu stranu.