NAKON što je na prošlom eventu KSW-a, najveće europske MMA organizacije, nastupilo četvero hrvatskih boraca, na sljedećem će imati samo jednog, ali vrijednog.
Antun Račić, 30-godišnjak iz Dubrovnika, u subotu će na priredbi KSW 57 braniti pojas prvaka u bantam kategoriji, koji je osvojio prije 13 mjeseci u Zagrebu. Protivnik mu je 22-godišnji Brazilac Bruno Augusto dos Santos, debitant u KSW-u.
Račić je visok 165 cm, nije dominantan u stand-upu kao većina naših boraca, njegova je najveća snaga borba na tlu. Od 33 profesionalne borbe dobio je 24, uz osam poraza i jedan neodlučen ishod, ali nikad nije nokautirao protivnika. Zato ih je čak 13 puta natjerao na predaju raznim polugama, a 11 puta je impresionirao suce više od drugog borca.
Uoči subotnjeg eventa razgovarali smo s Račićem, koji se nalazi u Njemačkoj na pripremama u dvorani UFD u Düsseldorfu, gdje trenira i Roberto Soldić. Posljednju borbu imao je prije više od 13 mjeseci, a u međuvremenu su mu dvije otkazane. I on je trebao nastupiti na prošlom KSW-ovom eventu, ali spriječio ga je koronavirus.
Sad je spreman za novi izazov koji bi ga trebao potvrditi kao KSW-ova prvaka i najboljeg borca u Europi u svojoj kategoriji.
Kako su prošle pripreme za borbu?
Bile su stvarno teške jer sam imao u planu boriti se u svibnju i pripremao sam se u Njemačkoj sve dok nije bilo sasvim jasno da će event zbog pandemije biti otkazan. Vratio sam se kući u Dubrovnik, a onda odradio još jedan vrhunski kamp u Makarskoj. Sredinom kolovoza sam se opet vratio u Düsseldorf jer sam trebao nastupiti prošlog mjeseca, ali dobio sam koronu.
Kako si je dobio i kako si je proživio?
Prije dva mjeseca, usred priprema za KSW 56 sam u UFD-u zamijenio trenera za brazilski jiu-jitsu, pokazivao ljudima tehniku i dva dana poslije osjetio slabost, laganu malaksalost, izgubio osjete okusa i mirisa. Morao sam u izolaciju na 14 dana, ali već nakon 10 sam počeo odlaziti u dvoranu nakon što bi se zatvorila, dok nikog nije bilo, u dijelu koji nitko ne koristi, kako bih se što prije vratio u formu. Trebalo mi je nekoliko dana da se vratim na približnu razinu, ali kad sam saznao da imam borbu u prosincu, sve sam ostavio po strani i uopće ne razmišljam o tome je li korona ostavila kakve posljedice.
Kad i kako si uopće počeo s MMA-om?
S borilačkim sportom sam počeo sa šest godina, s judom u Dubrovniku. Tu sam trenirao deset godina, imam crni pojas i bio sam u hrvatskoj reprezentaciji kao drugi predstavnik svoje kategorije. Kad su se počela mijenjati pravila, a u klubu zavladalo loše stanje, prošla me volja. Kad sam imao 15 godina u Dubrovniku je otvoren klub Gladijator. To mi se sviđalo, pa iako se moji u početku nisu slagali da krenem u to, nagovorio sam ih.
Je li visina od 165 cm bila faktor u odluci da se baviš MMA-om, u odnosu na mnoge druge sportove u kojima je visina potrebnija?
Ne, pa moj sljedeći protivnik je 10 cm viši od mene, ne znam jesam li imao dva protivnika koji su bili moje visine. Uvijek treniram s većim borcima, to mi nije nikakav problem. Zbog visine je možda malo teže, ali ništa ne bih mijenjao.
Mirko Filipović je većini naših boraca bio inspiracija da se počnu baviti MMA-om. Tebi?
On je legenda u svijetu, ne samo kod nas. U počecima sam pratio njegove borbe, ali nisam htio biti takav tip borca. Više sam naginjao hrvačkom dijelu. Ali on je bio motivacija svim mladim borcima, imali smo sreće da smo imali takvog borca koji će nam uopće ukazati na taj sport. Upoznao sam ga prije dvije godine, ali nemamo neki odnos, na 'bog-bog' smo.
Za razliku od većine naših boraca koji su majstori u stand-upu, ti si skloniji borbi na tlu. Kako to?
Čvrst sam na nogama, a visinu koristim da srušim protivnika, kao nekad u judu. Tada ulazim u hrvački dio borbe, na parteru, koji mi više odgovara. U Düsseldorfu radim na stand-upu, vidim ogroman napredak, ali mogu još napredovati i u parteru.
To objašnjava podatak o nula nokauta, ali tu je ipak 13 pobjeda prekidom i 11 sudačkim odlukama. Kako uspijevaš tako često pridobiti suce?
Moj stil je poput Khabibovog, raditi maksimalni pritisak, cijelo vrijeme ići naprijed, što više izmoriti protivnika i, ako se otvori prilika, završiti ga. Ali to je teško na ovoj razini. O nekim protivnicima nisam znao ništa, zato bih na početku bio rezerviran i ulazio s oprezom, pa pojačao u drugoj rundi i počeo stvarati razliku. Uvjeren sam da ću i nadolazećim borbama pokazati još veći pritisak i dominaciju. Tu u Düsseldorfu s Robertom Soldićem i braćom Dijaković imamo vrhunske trenere i uvjete i napredujemo jer živimo k'o vojnici, samo treniramo, spavamo i hranimo se.
Borba u Zagrebu, u kojoj si osvojio pojas, bila ti je najveća u karijeri. Kakve te uspomene vežu za nju?
Pobijedio sam bivšeg UFC borca Damiana Stasiaka, najboljeg Poljaka u mojoj kategoriji. Do borbe je došlo jer samo dobio prva četiri meča u KSW-u i organizacija je bila prisiljena staviti me u borbu za pojas. Imao sam najteži put od svih. Priliku za pojas sam dobio tek nakon četiri borbe, a moj subotnji protivnik je ima već u prvoj. Ali ponosan sam na taj teži put jer sam po njemu počistio kategoriju.
Pobjedu si posvetio pokojnom ocu...
On je preminuo prije 10 godina, ali osjećao sam se dužnim zahvaliti mu. On me odveo na prvi trening na judo i bio mi velika podrška i MMA-u kad je shvatio koliko to volim. Bila mi je velika želja da njemu posvetim svoj najveći uspjeh.
U kavez si izašao uz Thompsonove Gene kamene. Što je to s hrvatskim sportašima i Thompsonom?
On ima pjesme koje podižu adrenalin. Zapravo, inače izlazim na Lijepa li si, ali organizatori su je iskoristili na otvaranju pa sam morao promijeniti. Soldić inače izlazi na Gene kamene, pa sam od njega tražio dozvolu da izađem na nju, hvala mu što mi je dopustio. Znam da Thompson ima kontroverznih pjesama, ali ja nikad ne namjeravam nikoga povrijediti. U Genima kamenim se ne spominje nitko osim Hrvata, a ja sam ponosan što sam Hrvat i zašto ne bih predstavljao Hrvatsku s takvom pjesmom? Thompsona sam upoznao i osobno jer je velik prijatelj sa Soldićem, a ta pjesma mi je velika motivacija.
Je li Soldić po tebi naš trenutačno najbolji borac?
On je broj jedan, svi mi ostali smo ispod njega. On je prvi osvojio KSW-ov pojas otkad je to najjača europska organizacija, svima je pokazao koliko je dobar, a pogotovo sad kad je pobijedio najveću KSW-ovu zvijezdu Materlu, i to u višoj kategoriji. Maksimalno je fokusiran na svoj cilj, drago mi je što s njim radim, treniram i provodim toliko vremena, velika mi je motivacija. Od ostalih imamo teškaša Deliju, Pejića u pero kategoriji, Erslana do 93 kg, a ima i u Dubrovniku, u Armagedonu, par dobrih boraca poput Karla Caputa i Luke Milidragovića, pa Stipu Brčića, koji je u mom klubu i u mojoj kategoriji...
Da se vratimo na subotnju borbu... Što znaš o protivniku?
Mlad je i talentiran borac, bio je dominantan na starijim snimkama na nekim lošijim turnirima, fizički izgleda moćno, ali ne znam koliko je jak. Dobar je u svemu, u stand-upu, rušenjima, ali najveća kvaliteta mu je u parteru. Spreman sam na sve, a imam sreće što na ovim pripremama za sparing partnera imam Gleisona Tibaua, jedinog čovjeka koji je skoro pobijedio Khabiba. I sam Nurmagomedov je rekao da mu je to bila najteža borba.
Koliko bi te pobjeda približila UFC-u?
Imam još četiri borbe u ugovoru s KSW-om, uključujući ovu subotnju. One mogu potrajati maksimalno dvije godine. Ali već sam imao prilike nastupati za UFC kad je bio event u Zagrebu, ali nisam mogao prihvatiti jer sam bio pod ugovorom s jednom ruskom organizacijom. Bio sam i na listi čekanja za priredbe u Dubaiju. Vrata su mi otvorena, moj menadžer je u kontaktu s UFC-om, matchmakeri znaju za mene i samo je pitanje vremena kad ću otići. Ali uživam u KSW-u, zato nisam ni forsirao odlazak. Imam 30 godina, još barem 6-7 mogu biti na vrhunskoj razini, nema žurbe, pogotovo jer znam da imam još prostora za napredak. Ne želim se samo pojaviti u UFC-u, nego i napraviti rezultat.