KAKO SEZONA ide prema kraju, a Hajduk, po navici, pada u završnici, javnim prostorom ponovno kruže poznati narativi o treneru. Ovaj put je na meti kritika njegova navodna neprilagodljivost i nemogućnost izvlačenja maksimuma iz kadra kojeg ima na raspolaganju. Da bi se objasnilo zašto te kritike nemaju smisla, treba se vratiti na početak i u kontekst u kojem je Gonzalo Garcia došao u klub.
Preuzeo je Hajduk koji je pod Gennarom Gattusom izgubio priliku za naslov prvaka osvojivši samo 63 boda, uz lošu napadačku igru i turbulentno stanje na katu. Po ulasku u aktualnu sezonu, sad već bivši sportski direktor Goran Vučević, najavio je sezonu stabilizacije. U njoj su iskusni nositelji poput Filipa Uremovića i Ivana Rakitića zamijenjeni mladim igračima s minimalnim seniorskim iskustvom.
Garcia je došao kao trener momčadi iz sredine tablice, s jasnom idejom i stilom koji je bio atraktivan, ali i taktički rigidan. Njegov 4-3-3 sustav u Istri bio je strukturiran, s naglaskom na pozicijsku disciplinu i navlačenje protivnika u pritisak. U takvoj igri nije bilo puno prostora za individualnu slobodu i spontanost, što je bilo u redu za Istru, ali klub s ambicijama borbe za vrh je ipak tražio više od toga.
Prva velika prilagodba morala se dogoditi nakon 5:0 poraza na Rujevici. Postalo je tad jasno da je Garcijina ideja dovoljno kvalitetna da funkcionira, ali i dovoljno predvidljiva da se može neutralizirati ako protivnik ima kvalitetnog trenera i ekipu koja se može nametnuti.
Nakon te utakmice se stvari mijenjaju. Umjesto rigidnog sustava iz Istre, uvodi se veća fleksibilnost, kako kroz strukturu, tako i kroz uloge igrača. U fazi izgradnje pojavljuje se varijacija između trojke i četvorke u zadnjoj liniji, a u napadu igra više nije bila striktno vezana uz uigrane šablone, već uz kreativnost i slobodnija kretanja i odnose između igrača.
No, uz sve što se mijenjalo u napadačkoj igri, situacija oko Livaje zasjenila je sve te se već neko vrijeme koristi kao dokaz navodne neprilagodljivosti, iako nikad nije postojao stvarni temelj za to. Garcia je svojim odabirima postavio standarde oko fizičke spreme i tehničke svestranosti gdje na svakoj poziciji igra onaj koji najbolje može ispratiti sve uvjete. Neki igrači su ispali jer nisu mogli pratiti te zahtjeve, a u određenim trenucima se to odnosilo i na Livaju.
Ono što se pritom često zanemaruje jest da se Garcia i tu prilagodio unatoč tome što preferira drugačiji tip napadača, poput Šege. Livaja je u svim utakmicama aktualne polusezone imao slobodu da izlazi iz početne pozicije, spušta se po loptu i sudjeluje u igri na način koju mu najviše odgovara, no i dalje nije bio na razini, što se više nije moglo svaliti na trenera.
U takvom kontekstu, odluka o njegovoj manjoj ulozi nije bila nelogična i neprilagodljiva. Dapače, bila je u potpunosti skladu sa zahtjevima sustava i potrebnim prilagodbama kako bi profunkcionirao. U fazama visokog pritiska i igre u dubinu, Šego je nudio puno više, puno se bolje profilno uklapao u sustav, konstantno je napadao prostor iza obrane i radio bez lopte, dok je Livaja imao problema pratiti svoj stari ritam i kvalitete koje je donosio.
Taktički problemi su se kroz veći dio sezone pojavljivali u fazi obrane. Hajduk se veći dio sezone branio u 4-2-3-1 s naglašenom zonskom idejom u kojoj su glavni teret pritiska morali nositi napadač i krila. To je ujedno i jedan od više razloga zašto se Šego bolje snašao u vrhu napada od Livaje u nekim trenucima.
Takav Hajduk je imao problema protiv ekipa koje grade s četvoricom u zadnjoj liniji, što su radili skoro pa svi. U tim situacijama napadač je morao pokrivati veliki prostor između stopera, dok su krila prečesto bila prisiljena iskakati predaleko i ostavljati prostore iza svojih leđa. Uz to, vezni red i bekovi nisu imali lagane okidače za pritisak, što je dodatno ostavljalo dojam pasivnosti i nepovezanosti linija.
Prava prilagodba došla je relativno kasno, u Kup utakmici protiv Rijeke. Garcia je tad po prvi put oslobodio desetku u visokom pritisku, pri čemu je Rokas Pukštas postao igrač koji uz napadača izlazi na zadnju liniju protivnika. Time je struktura dobila puno više smisla jer je desetci prirodnije i kraće izaći u presing na jednog od dva stopera nego krilu, a istovremeno može blokirati liniju dodavanja prema sredini.
Ta promjena nije donijela samo dodatne opcije u prvoj liniji pritiska, već je aktivirala i ostatak momčadi. S većom raznovrsnošću u iskakanjima, bekovi i veznjaci lakše su se uključivali u pritisak, što je omogućivalo sinkroniziraniji i agresivniji pristup, ključnu odliku momčadi koje žele kontrolirati utakmicu.
Počeo se stvarati jasan obrazac ponašanja u odnosu na protivničku strukturu. Protiv četvorke u zadnjoj liniji desetka izlazi u pritisak, dok osmica prati kretanje protivničke šestice i zatvara sredinu.
S druge strane, protiv ekipa koje grade s trojicom, krila preuzimaju inicijativu u iskakanju uz napadača, dok bekovi prate njihovo iskakanje, a zadnja linija korigira njihovo pomicanje. S tim obrascima, uspijevaju se stvarati igrač-na-igrača situacije uz pritisak na loptu, što je još jedna karakteristika modernih presing sustava.
Uz sve pozitivne prilagodbe, sve se počelo preispitivati zbog poraza na Rujevici u zadnjim sekundama, a zatim i zbog poraza od Dinama na Poljudu. I tad je Garcia primijenio apsolutno sve prilagodbe koje je gradio te je postajao jasan plan u obje faze koji, u teoriji, jako dobro iskorištava Dinamove slabosti. Ali od toga nije bilo ništa jer, naravno, utakmicu ne igra trener nego igrači.
Bizarne odluke u završnici na Rujevici, kao i niz izgubljenih duela protiv Dinama koštao je Bijele boljeg rezultata u tim utakmicama. Nije pomogla ni činjenica da se Hajdukov kadar ne može fizički nositi s ovim protivnicima te u tim utakmicama gubi sve ključne duele.
Narativ o neprilagodljivosti je tad uhvatio najveći zamah, a temeljio se isključivo na lošoj izvedbi igrača u ključnim trenucima i površnim zamislima o prilagodbama koje su se trebale napraviti.
Glavni argument bio je takav da se Garcia trebao povući i igrati konzervativno u bloku, no to nema smisla s obzirom na situaciju. Prije svega zato što bi to funkcioniralo još lošije, a Hajduk je tad ganjao bodovni zaostatak i standard proaktivnosti kojeg treba imati u SHNL-u te koji vuče svoju dozu sličnih kritika kad se ne slijedi.
Biti pragmatičan unutar vlastite filozofije je jedna stvar, što Garcia većinom i jest, no situacija u kojoj se stvara potreba za odustajanjem od svih principa igre zbog kojih je trener doveden je poraz kluba i ljudi iznad trenera.
To je nesretni krug Hajduka i hrvatskog nogometa, kontinuitet u kojem se trener krivi zato što ne rješava stvari koje su van njegovog opsega posla te se u njemu traži spasitelj koji će sve mane kluba okrenuti na pozitivu.
Isti je to mentalni sklop koji ne može prihvatiti Hajduk u kojem je sustav iznad beskompromisnog igranja Livaje te sportskih direktora i trenera kojima se daju ''odriješene ruke'' zbog nedostatka strategije prije nego što ih se prozvače i ispljune zbog iste stvari.
Naravno, nije ni Garcia savršen, niti će uvijek sve postaviti kako treba, ali on ne može sebi stvoriti šest fizički moćnijih igrača koji će dignuti Hajduk iz ovakve fizičke inferiornosti, niti može sagraditi prikladnu infrastrukturu za trening, niti može otići na kat i uspostaviti kontinuitet sportske politike i u jednoj sezoni iskorijeniti dugo postojani gubitnički mentalitet.
S vremenom se ti problemi mogu riješiti i dati Hajduku priliku da se digne razinu više, ali jedino kao nuspojava dobre sportske politike koja će kvalitetom rada i kontinuitetom napretka ispratiti onu razinu koju Garcia drži.
On gaji ideju koja u kontinuitetu napreduje, koja je moderna i prilagodljiva unutar okvira vlastite filozofije, a to je jedna od rijetkih stvari u Hajduku koju vrijedi razvijati onakvu kakva jest. Sve osim toga je novo samoubojstvo sportske politike i traženje dežurnog Pedra na krivom katu Poljuda.