ČETVRTOG kolovoza 1991. u četničkoj zasjedi u Budačkoj Rijeci, južno od Karlovca, ubijena su trojica hrvatskih policajaca, policijska postaja u Podravskoj Slatini napadnuta je VBR-om, a srpski predsjednik Milošević i crnogorski predsjednik Bulatović odbili su se sastati s predstavnicima Mirovne misije Europske zajednice.
Tog dana rat je bjesnio Hrvatskom, dobar dio zemlje je bio okupiran, a još u srpnju su na Baniji, Kordunu i u Slavoniji počinjeni brojni zločini u ime ideje stvaranja Velike Srbije.
Četvrtog kolovoza 1991. košarkaška juniorska reprezentacija Jugoslavije je u kanadskom Edmontonu protiv Argentine igrala utakmicu za brončanu medalju na U-19 svjetskom prvenstvu i susret je izgubila 74:71.
Zadnju utakmicu u bilo kojem sportu je odigrala reprezentacija zemlje koja je tog ljeta ubijena brutalnim i krvavim ratom
Ekipa koja je pod vodstvom Duška Vujoševića od 26. srpnja do 4. kolovoza 1991. branila svjetsko zlato osvojeno u talijanskom Bormiju četiri godine ranije bila je zadnja reprezentacija Jugoslavije za koju su igrali hrvatski igrači.
U kolektivnoj memoriji košarkaških fanova drugog zlatnog perioda jugoslavenske košarke nekako se zadržala istina da je zadnja prava YU reprezentacija ona koja je koncem lipnja te 1991. u Rimu pomela konkurenciju i predvođena Kukočem i Rađom obranila europsko zlato iz Zagreba 1989. Ipak, to nije točno.
Mjesec dana kasnije, dok su Hrvatskom odjekivali topovski udari, gradovi bili bombardirani, a sela spaljivana, zadnja ekipa u bilo kojem sportu sa šest baklji na prsima s hrvatskim igračima u sastavu sasvim nezapaženo je u Kanadi igrala u čast umiruće države.
Srbi, Crnogorci i tri Hrvata
Slovenskih igrača nije bilo, oni su slijedili primjer Jure Zdovca, kojeg je slovenska vlada natjerala da pred polufinale seniorskog Eurobasketa u Rimu napusti reprezentaciju. No, u momčadi su bila tri Hrvata: Veljko Mršić iz Cibone, Zvonimir Ridl iz Zadra te Teo Čizmić iz Jugoplastike (koja se tada zvala Slobodna Dalmacija).
Ostatak ekipe činili su igrači iz Srbije i Crne Gore. Na papiru momčad je, vidjet ćemo to nekoliko godina kasnije, bila brutalna. Naravno, ne toliko talentirana kao ona iz Bormija (Kukoč, Rađa, Divac, Đorđević, Pavićević, Pecarski, Ilić, Koprivica...), ali dovoljno jaka da uzme zlato.
''Slučaj vlak'' i kako su srpski mediji pokušali optužiti ''Zenge'' i Hrvatsku
Uz navedeni hrvatski trojac u sastavu Vujoševićeve reprezentacije su bili Dejan Bodiroga (MVP turnira i za mnoge najbolji igrač koji nikad nije igrao u NBA ligi), Željko Rebrača, Nikola Lončar, Dragan Tarlać, redom igrači koji će kasnije napraviti fascinantne karijere. Je li četvrto mjesto bilo podbačaj ili realnost s obzirom na to da znamo u kakvim su okolnostima ti dječaci otišli u Kanadu igrati za zemlju koja je upravo tih dana utopljena u rijekama krvi?
O nadrealnim događajima koji su prethodili turniru u Edmontonu i tijekom njega razgovarali smo s kapetanom reprezentacije Veljkom Mršićem, izbornikom Duškom Vujoševićem i Nikolom Lončarom, kasnijim trofejnim srpskim reprezentativcem. Hrvat, Crnogorac i Srbin su za Index ispričali svoje viđenje onoga što se događalo tog užasnog ljeta.
''Pripreme smo počeli bez dvojice Slovenaca, to su bili Jaka Daneu, sin slavnog Ive Daneua, i Alojz Šiško, obojica igrači Olimpije. Oni su napustili reprezentaciju, a mi ostali smo odradili pripreme koje su trajale jako dugo. U sklopu njih nastupili smo i na Mediteranskim igrama u Grčkoj, gdje smo zauzeli peto mjesto. Završne pripreme smo odradili u Zagrebu, odakle smo letjeli za Kanadu'', rekao nam je Veljko Mršić.
Srpski mediji su incident pokušali iskoristiti, Vujošević ih je spustio na zemlju
Srpski igrači prvi dio priprema su proveli u Srbiji, a hrvatski u Zagrebu. Dogovor je bio da se pred put u Kanadu nađu u glavnom gradu Hrvatske, no već tada se dogodio prvi incident, koji su srpski mediji pokušali predstaviti kao hrvatsko sabotiranje reprezentacije.
''Grupa igrača iz Srbije i izbornik Dule Vujošević su vlakom (naslovna fotografija) trebali doći u Zagreb, no negdje u Slavoniji je došlo do incidenta. Navodno je pruga bila minirana, a igrači su morali izaći iz vlaka. Beogradski Sport je tu situaciju iskoristio tako da je objavio naslov ''Zenge skinule naše momke s vlaka''. Kasnije je Dule to demantirao.
Rekao je za srpske medije da se s igračima i dijelom reprezentacije iz Srbije postupalo normalno i da nije bilo nikakvih problema. Srbi su taj događaj pokušali iskoristiti kao još jednu u nizu provokacija, ali Vujošević ih je poklopio i na tome mu skidam kapu'', rekao nam je Veljko Mršić, a o ''slučaju vlak'' su pričali i Vujošević i Lončar.
"Izašli smo iz vlaka, pričali smo s tim vojnicima i pustili su nas"
''Iskreno, ja sam do zadnjega vjerovao da će sve dobro završiti i da se neće dogoditi ono što se dogodilo Jugoslaviji. Bio sam rođen u toj zemlji i, ne znam, možda jednostavno nisam želio da dođe do onoga do čega je poslije došlo. Bili smo u Beogradu na jednom dijelu priprema i trebali smo iz Beograda letjeti za New York.
Međutim, taj je let bio otkazan i morali smo vlakom do Zagreba pa otamo avionom za Kanadu. Sjećam se da su u jednom trenutku vlak zaustavile uniformirane osobe. Ne znam koja je to vojska bila, to nije ni bitno, ali znam da su bili vojnici. Izašli smo iz vlaka, pričali smo s tim ljudima i pustili su nas'', rekao nam je Vujošević.
Nikola Lončar, koji je koncem devedesetih s reprezentacijom SRJ-a bio svjetski i europski prvak te olimpijski viceprvak, rekao je da su vlak zaustavili uniformirani i naoružani ljudi te da su bili prisiljeni ukrcati se u autobus za Zagreb.
''Vlak kojim smo krenuli za Zagreb je, mislim, bio zadnji Sava Ekspres iz Beograda za Ljubljanu. Dogovor je bio da mi iz Srbije tim vlakom dođemo u Zagreb i da tamo pokupimo igrače iz Hrvatske. Bili smo smješteni u hotelu Plava laguna i plan je bio da iz Zagreba, preko Frankfurta i Toronta, dođemo do Edmontona.
Bila je to vožnja od preko 40 sati. Kad smo došli do Vinkovaca, izbacili su nas iz vlaka i rekli su da ne možemo dalje jer je navodno pruga bila minirana. Zaista ne znam koja je to vojska bila, ali ti ljudi u uniformama su došli do nas i pitali su nas tko smo i gdje idemo. Dule Vujošević je s njima pričao, smirio je situaciju i sjeli smo u autobus koji je vozio za Zagreb, a otamo smo onda letjeli za Toronto.''
Nadrealne scene u Kanadi. Hrvati su navijali za Ruse, Srbi za Jugoslaviju
Reprezentacija je pred početak turnira odigrala nekoliko pripremnih utakmica, a kako nam kažu naši sugovornici, atmosfera u Kanadi je bila sve samo ne normalna i košarkaška. Utakmice Jugoslavije su bile masovno posjećene, ali ne zbog sporta, već zbog političkog iživljavanja srpske i hrvatske emigracije.
''Prva utakmica na turniru protiv Rusa je pokazala koliko je situacija nadrealna. Hrvati su navijali za Ruse, odnosno navijali su protiv Jugoslavije, dok su Srbi navijali za nas. Naravno, pričam o hrvatskim i srpskim iseljenicima kojih je bila puna dvorana. Tako je bilo čitav turnir", priča nam Mršić, a Vujošević je otkrio detalj koji najbolje govori zbog čega je upravo bivši hrvatski reprezentativac i izbornik bio kapetan te selekcije.
Hrvatski iseljenici, kojih je u Edmontonu bilo puno, čitav turnir su najviše vrijeđali Vujoševića, a tijekom jedne utakmice je pred njih stao Veljko Mršić i tražio je da prestanu.
Hrvatski iseljenici vrijeđali Vujoševića, Mršić ga je branio
''Kako u Kanadi ima puno hrvatskih i srpskih iseljenika, jedna skupina Hrvata mi je vikala 'svinjo debela'. Veljko Mršić, koji je bio kapetan, okrenuo se prema njima, raširio je ruke i praktički ih je preklinjao da prestanu: 'Zašto to radite, pa svi smo mi ljudi.'''
Reprezentacija je, s obzirom na sve, igrala korektno i uz tri poraza (od Brazila, Italije i Španjolske) se nekako uspjela provući do polufinala, gdje ju je čekala reprezentacija SAD-a. Protiv favorita Jugoslavija je odigrala najbolju utakmicu. Dvadesetak sekundi prije kraja rezultat je bio 72:72, a onda je kontroverzni finski sudac Carl Jungebrand (godinu dana ranije je teško oštetio Jugoplastiku u finalu McDonald's turnira protiv Denver Nuggetsa) odlučio uzeti stvar u svoje ruke i riješiti pobjednika.
Kad se utakmica lomila, Finac je otvoreno stao na stranu Amerikanaca i poklonio im je pobjedu 76:74. Vujošević i danas tvrdi da je Jugoslaviji ukradeno finale s Fučkinom Italijom.
''Čitav turnir smo igrali dobro, a onda nas je u polufinalu u egal završnici protiv Amerikanaca finski sudac Carl Jungebrand brutalno pokrao. Čovjek je preko nas želio sebi graditi karijeru u Americi. Taj nezasluženi poraz nas je uzdrmao i sutradan smo protiv Argentine za broncu odigrali puno slabije i zasluženo smo izgubili'', rekao nam je najtrofejniji trener u povijesti Partizana.
Pred polufinale je stigla ''preporuka'' da se hrvatski igrači vrate kući, ali...
Međutim, malo je nedostajalo da hrvatski trojac polufinale s Amerikancima ne igra. Iz Hrvatske je stigla preporuka da Mršić, Čizmić i Ridl preskoče utakmicu i da se prvim avionom vrate kući.
''Atmosfera nije bila normalna, osjećali smo da se nešto ozbiljno događa. Pred polufinale s Amerikancima, nakon jutarnjeg treninga, Dule nas je okupio i došao je ambasador Jugoslavije u Kanadi, neki Kapetanović. Održao je nekakav govor i između ostalog nam je rekao da je Košarkaški savez Hrvatske održao izvanredan sastanak na kojem je odlučeno da se hrvatski igrači povuku s turnira'', priča nam Mršić.
Nekoliko dana nakon juniorskog SP-a u Solunu se igralo kadetsko europsko prvenstvo. Reprezentacija Jugoslavije je u Grčku otišla bez petorice hrvatskih igrača, koji su poslušali odluku hrvatskih sportskih vlasti da ubuduće niti jedan hrvatski sportaš ne smije igrati za Jugoslaviju.
Postoje neki izuzeci poput korčulanskog vaterpolista Vitomira Padovana, koji je kao član beogradskog Partizana nastupio na EP-u u Ateni koncem kolovoza 1991. za reprezentaciju Jugoslavije za koju su na tom turniru odbili igrati standardni članovi Perica Bukić, Renco Posinković, Dubravko Šimenc, Mislav Bezmalinović i Anto Vasović. Padovan je kasnije, na EP-u u Firenzi 1999. igrajući za Hrvatsku osvojio srebrnu medalju. No, službeno, hrvatski sportaši nakon tog 4. kolovoza 1991. više nisu imali dopuštenje predstavljati Jugoslaviju.
Kako smo spomenuli, blizu je bilo da hrvatski trojac napusti ekipu pred susret s SAD-om, a u priču se čak uključilo i ime Stipe Mesića. Iz Hrvatske je na kraju stigao telegram u kojem je stajalo: ''Dok je Mesić predsjednik Jugoslavije, možete igrati.''
''Odmah nakon toga Košarkaški savez Jugoslavije odradio je također hitan sastanak nakon kojeg su nam 'preporučili' da igramo i jasno nam poručili da će nam, ako ne budemo igrali, karijere biti ugrožene. Sjećam se da sam nakon toga ustao kao kapetan, održao kratak govor i otišao u sobu. Ključnu stvar je napravio Zoran Pape Grbac, Šibenčanin i jedan od najboljih europskih sudaca svih vremena'', priča Mršić i dodaje:
''Grbac je tada bio tamo i on je zvao Josipa Bilića u Split, Božu Miličevića u Zagreb, nekoga u Zadar, a došlo se čak i do Ureda predsjednika Jugoslavije Stipe Mesića. Na koncu je odlučeno da ipak odigramo turnir do kraja. Dule je došao kod mene u sobu, rekao mi je da pustimo politiku na stranu i da odigramo ovo do kraja pa što bude.
U polufinalu smo izgubili od SAD-a za jedan koš, a idući dan smo morali igrati protiv Argentine za broncu. Kvalitetom smo bili znatno bolji od Argentinaca, ali nakon nesretnog poraza od Amerikanaca i čitave situacije, jednostavno smo se raspali. Vodili smo, bili smo bolji, ali pukli smo.
Moram reći da je u ekipi, bez obzira na katastrofalnu situaciju u zemlji, atmosfera bila odlična, ali sve oko nas bilo je nenormalno. Na jednoj strani u dvorani Hrvati koji navijaju protiv nas, na drugoj Srbi koji navijaju za Jugoslaviju. Bili smo jedna od najmlađih ekipa na turniru.
Ja sam bio izlazno godište, Bodiroga je bio dvije godine mlađi. Na prvenstvo smo došli nakon one mitske ekipe iz Bormija s Kukočem. Rađom, Divcem, Đorđevićem i samim time javnost nas nije smatrala perspektivnom generacijom, ali poslije su neki napravili fantastične karijere. Moram istaknuti da je Dule bio jedini čovjek u tom trenutku koji je u onim okolnostima mogao izgurati do kraja.''
Mršiću i Bodirogi je netko donio Slobodni tjednik s naslovnicom masakra u Borovu Selu
U doba bez mobitela i društvenih mreža igračima je jako teško bilo dobivati informacije iz domovine, no one su ipak na neki način dolazile u Kanadu i, kako nam priznaju naši sugovornici, dovele su do podjele u momčadi.
''Unatoč manjku informacija, osjećali smo da se kod kuće događa zlo. Dok smo bili u Kanadi, netko je donio Slobodni tjednik na čijoj su naslovnici bili masakrirani redarstvenici iz Borova Sela. Sjećam se da smo Bodiroga i ja kao cimeri skupa gledali to. No, puno nam je pomogao Grbac.
Bio je autoritet i on je presjekao sve priče između nas hoćemo li igrati ili nećemo zbog svega što se događalo. Nakon zadnje utakmice ti hrvatski navijači su nas trojicu i Grpca izveli u jedan noćni klub, a tamo su se našli i srpski igrači. Ti hrvatski navijači, koji su navijali protiv nas, pričali su nam da su mislili da u reprezentaciji nema nikoga iz Hrvatske. Kasnije smo se počeli čak i družiti. Mi smo bili klinci, što smo mi znali o politici, bacilo nas je tamo i rekli su nam da igramo.''
Odlazak u Kanadu je bio šizofren, povratak je označio kraj svega
Nakon završetka turnira reprezentacija nepostojeće države se vratila kući, ali ne zajedno. Srbi su išli jednim avionom, Hrvati drugim. Ako je dolazak u Kanadu bio šizofren, povratak je bio još bizarniji.
''Nakon zadnje utakmice Srbi su u jednoj kući organizirali druženje za dio njihove ekipe, Hrvati su nas čekali. S nama je bio Velibor Borko Radović, Crnogorac, koji je igrao za Jugoplastiku. Kasnije smo se svi skupa našli u tom disko klubu.
Povratak kući je bio neobičan. Mi iz Hrvatske, Radović, a čini mi se i da je s nama bio Crnogorac Gavrilo Pajović, išli smo za Zagreb, a Srbi su otišli svojim putem i poslije toga se dugo godina nismo ni vidjeli ni čuli.
Ne mogu reći da je bilo nekih problema unutar ekipe po političkom pitanju, igrali smo zajedno, ali jednostavno to vrijeme nas je u jednom trenutku ipak razdvojilo. Svatko je otišao svojim putem. Nisam siguran, ali mislim da se Bodiroga vratio u Zadar, da je odigrao jedan turnir i tek je onda otišao u Italiju.
Premda u Kanadi nije bilo nekih većih nesuglasica među nama igračima, Bodiroga je pričao da je te godine imao neka neugodna iskustva u Zadru. Mi smo u Hrvatskoj gledali jedne vijesti, oni su gledali neku drugu verziju istih događaja i logično je da je bilo problema. Ipak, sad kad gledam iz ove vremenske distance, mogu reći da smo bili prijatelji koje je zanimala samo košarka.
Godinama nakon, kad bismo se vidjeli, lijepo bismo se pozdravili, ali to više nije bilo ono prijateljstvo koje je bilo prije 1991. Najbolji primjer je moj odnos s Bodirogom. Bili smo veliki prijatelji, cimeri na tom turniru. Kad bi Cibona došla u Zadar ili Zadar u Zagreb, išli bismo van i družili se, ali na koncu je to vrijeme donijelo svoje'', zaključio je trener španjolskog Breogána.
Bili su djeca gurnuta u vatru u nenormalnim uvjetima
Nikola Lončar je ispričao ''srpsku stranu priče'', koja se savršeno poklapala s onim što nam je rekao Mršić. Rat i politika su uspjeli razdvojiti mladiće koji su, igrajući košarku, odrastali zajedno i vrlo vjerojatno su im oduzeli mogućnost da se kućama vrate sa zlatom oko vrata.
''Tijekom rata je bilo jako teško zadržati kontakt s nekim iz Hrvatske. Svi smo kod kuća imali fiksne telefone, nije bilo društvenih mreža, tako da je to bilo praktički nemoguće. Konkretno s Mršićem sam kroz karijeru više puta igrao, što u reprezentaciji, što u klubovima, a taj je odnos uvijek bio korektan.
Ni prije nije bio poseban niti se kasnije pokvario. Kad god bi se vidjeli, lijepo bi se pozdravili, popričali, ali to je manje-više bilo to. Sa Zvonimirom Ridlom sam bio cimer na tom SP-u, fenomenalan momak. Nažalost, nakon turnira se više nikad nismo ni vidjeli ni čuli. S Teom Čizmićem sam se par puta sreo jer je jedno vrijeme bio pomoćni trener u Cedeviti. Također, krasan momak.
Ma, o svima mogu samo reći riječi pohvale. Mogu biti ponosan da se nitko iz te generacije, Hrvati ili Srbi, nije negativno eksponirao tijekom rata. Jesmo li mogli više? U redu, nismo bili talentirani kao ona generacija iz Bormija, oni su bili po svemu nedostižni, ali većina nas je kasnije napravila vrhunske karijere.
Uvjeren sam da je čitava situacija u kojoj smo se kao klinci našli uvelike utjecala na konačan plasman. Koliko god je Dule držao kontrolu nad svim, ipak smo tamo bili sami u takvim šizofrenim okolnostima. Pojma nismo imali na koju stranu gledati. Ipak, i danas tvrdim, bez obzira na sve, imali smo kvalitetu da budemo svjetski prvaci, no uvjeti u kojima smo se spremali, trenirali i igrali nisu bili normalni za momke od 19 godina.
Uvjeren sam da nam je svima iskustvo iz Edmontona kasnije puno pomoglo u karijerama. Nakon turnira nismo se svi skupa vratili. Svatko je otišao na svoju stranu. Znam da smo odmah po povratku Rebrača, Šilobad i ja otišli na pripreme s Partizanom, s kojim smo osvojili te godine Euroligu.
Bitan detalj je da su američki skauti tijekom cijelog prvenstva prilično agresivno prilazili svakom našem igraču i uvjeravali ga da ostane u Americi na koledžu i da se ne vraća kući. Eto, nitko nije prihvatio ponude i svi smo se vratili'', zaključio je aktualni sportski direktor izraelskog Hapoel Eliata.
Za Vujoševića je najveći krivac finski ''zločinac''
Dule Vujošević je i danas uvjeren da nikakva politika i rat nisu bili krivci što se ta generacija nije okitila najsjajnijim odličjem. Za njega je glavni krivac finski ''zločinac.''
''Nezasluženi poraz nas je uzdrmao i sutradan smo protiv Argentine za broncu odigrali puno slabije i zasluženo smo izgubili. Ne vjerujem da je zlo koje se događalo kod kuće utjecalo na igrače. Njih je zanimala samo košarka i strašno ih je potresla krađa u polufinalu.
E sad, je li među njima bilo nečega dubljeg, nekih trzavica izazvanih politikom, zaista ne znam. U svoje ime mogu reći da sam se čitavo vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji ponašao časno i da se, za razliku od mnogih, i danas mogu pogledati u ogledalo.''
U finalu su Amerikanci nakon produžetaka pobijedili Italiju 90:85, a kako smo već napisali, bronca je pripala reprezentaciji Argentine.
Sastav U-19 reprezentacije Jugoslavije na SP-u u Edmontonu:
Dejan Bodiroga (Zadar-Stefanel Trst), Petar Arsić (Radnički Beograd), Nikola Lončar (Partizan Beograd), Veljko Mršić (Cibona Zagreb), Gavrilo Pajović (Budućnost Titograd/Podgorica-Bosna Sarajevo), Teo Čizmić (Slobodna Dalmacija Split), Željko Topalović (Prvi Partizan Užice), Željko Rebrača (NAP Novi Sad-Partizan), Velibor Radović (Slobodna Dalmacija Split), Mlađan Šilobad (Crvena zvezda-Partizan), Dragan Tarlać (Crvena zvezda) i Zvonimir Ridl (Zadar).
Statistika igrača koji su zadnji u povijesti nastupali za zemlju koja je tog ljeta prestala postojati:
Najbolji strijelci: Mršić – 106 poena (13,3 po utakmici), Tarlać – 97 (12,1), Radović – 89 (11,1), Bodiroga – 85 (10,6), Čizmić i Rebrača – po 73 poena (9,1) …
Najbolji skakači: Rebrača – 71, Tarlać – 43, Mršić – 28, Topalović – 27, Bodiroga – 21 …
Najbolji asistenti: Mršić – 14, Bodiroga i Pajović – po 6 …
Ukradene lopte: Mršić – 12, Pajović – 9, Bodiroga – 8 …