Dinamu se osvetilo "piškit ću - kakit ću" sa zvjezdicama koje bi se prodale, ali se u izlogu skrivaju

SAMMIR, koji kod Vahe može zatvarati folkoteke "ako mu se javi", dok kod Jurčića ne mora ni to, ali svejedno treneru javno dijeli lekcije, te senzibilni Badelj, od uzdanica su postali glavni problemi Dinama u "najelitinijem nogometnom natjecanju".

Dodamo li tome da je njihov trener rijetko tvrdoglav i svadljiv lik, cijepljen od samokritike, koji se nalazi između nekoliko čekića i nakovanja, gdje mora balansirati između: svlačionice i gazde u slučaju Mamićevog napada na Badelja, raskalašenog Sammira i ostatka momčadi, potrebe da Šimunić igra u obrani i logike da tamo bude Vida... i u svemu tome održavati autoritet, nije ni čudo da je Dinamo i ove godine u klasičnom jesenskom spustu s nulom na bodovnom kontu u Ligi prvaka.

Sammir nije ni Baka ni Mlinka, da bi mu se toleriralo ono što mu Mamić dopušta

Sammir je protiv Reala bio za nijansu manje loš nego u susretima s Realom i Lyonom, ali nedovoljno da bi se čak i preko tate Mamića ugurao u reprezentaciju. Kao što su lijepo primijetile nizozemske kolege koje su preko "relevantnog izvora" (transfermarkta) saznale da je on najbolji Dinamovac, pa su ga pratili detaljnije nego ostale suparničke igrače: "Vidi se da zna i dva puta je ostavio Enoha par koraka iz sebe, ali to je bilo samo dva puta. Na terenu je zadnji put viđen kada je odlazio na odmor u poluvremenu, iako je igrao je cijelo drugo poluvrijeme."

Točna dijagnoza Sammirove igre i karaktera nije spriječila prvu Dinamovu zvijezdu da se nakon utakmice pred desecima novinara požali kako mu je "teško igrati kad ne dobivam loptu, a vidi se da Ajax, osim što je kvalitetniji, ima i igru, a mi je nemamo". Ovakva javna prozivka suigrača i trenera zbog limitiranosti i nedoraslosti njegovom visočanstvu Jorgeu Sammiru Cruzu Camposu, u nekom drugom klubu rezultirala bi kaznom.

Međutim, ne i u Mamićevom Dinamu, gdje se Sammiru toleriraju i učestale "zornice" s čašicom, noćenje u policijskoj postaji na triježnjenju, a sada i ovakvi ispadi. On je gazdin "filho", premda teško da bi i Zvonko Zubak svom Matiasu dopuštao ono što Zdravko dozvoljava Sammiru.

Dok je za njega rezervirao svu ljubav i razumijevanje, Ćirin najpoznatiji učenik je svog Pakasina (Cvitanovića, Mornara) našao u liku Milana Badelja, ali tu se malo preračunao, jer kada je udario na njega, osjetljivi Miki se izgasio na terenu, a Dinamo je nakon Zadra izgubio i protiv Ajaxa.

Miki je novi Zagrebački nogometni ban

Badelj nije epizodist, on je dakako domaći dečko iz Gajnica, ljubimac tribina, Dinamovo dijete i atipičan nogometaš, predstavljen u kultnoj tv-emisiji o "urbanoj mladeži", gdje se isfuravaju arhitekti s bradicama i fanki biznismeni s rakijarnicama. Ovaj španer je po svemu predodređen da naslijedi Bobana, nevažno što na njega samo podsjeća po natruhama i kretnjama dok rola i proigrava, jer on je kapetan, motor i ključni igrač momčadi. Rečenicom "Badelju nudim milijune, a on piša na sve ovo" Mamić nije "galvanizirao" momčad, nego je samo povećao ionako veliko nezadovoljstvo Mikija, kojeg tribine i javnost maze i paze slično kao Mamić Sammira. U nekritičkom obožavanju Badelja, zaboravlja se kako on već dulje vrijeme javno iskazuje želju za odlaskom iz kluba u kojem je poniknuo i kojem je kapetan.

Sada ga pravdaju da je bio nezaliječen, ali teško da ranjenik može nastupiti u utakmici visokog tempa u Ligi prvaka protiv Ajaxa makar poluvrijeme, a sjećamo se da je i nakon prijašnje ozljede bio na okupljanju reprezentacije, kao što je i sada "bolestan" igrao u Zadru i odmah nakon toga protiv Ajaxa. Jurčić kaže da ga je svjesno stavio samo jedno poluvrijeme jer "ima dosta igrača koji nisu na razini Lige prvaka."

Jurčićevi grijesi: Sammiru je dao sve ovlasti, Badelja parkirao na krilo

Badeljove igre također su daleko od razine Lige prvaka, ali zato je kriv i Jurčić. Dok je Sammiru dao potpunu slobodu, (a ovaj je to opravdao protiv Helsinkija i Malmoa, dok ga u dvobojima s velikima nema nigdje), sporog Badelja, koji je "nogometni mislioc", a ne brzanac koji će raditi kaos šprintevima po krilu, parkirao je na stranu i zato od Badelja Dinamo u Ligi prvaka ne dobiva ništa.

Zbog dva junaka ovog teksta, točnije njihovog pogrešnog tretiranja i korištenja, Dinamo ima "ništa" na bodovnom kontu i u rubrici "postignuti golovi", jer oni, a ne Beqiraj, Ibanez ili Pokrivač, bili su igrači na kojima je Dinamo (valjda) gradio nadu da u Ligi prvaka neće služiti samo za dizanje samopouzdanja Lyonu i Ajaxu. Nadu od koje se svi sada ograđuju, a Jurčić kubertenovski propovijeda kako je Dinamu u LP još nekoliko godina cilj sudjelovati, učiti i što je on stalno ponavljao, "uživati". Problem je što nitko iz svlačionice ne izlazi nasmijan. S tribina još manje.