KAD dođe vrijeme za filmsku biografiju Andyja Carrolla, možda je dobra ideja započeti film scenom potjere. Nije loše prikazati onaj traumatični pokušaj pljačke od prije tri godine, kad je čovjek na mopedu zaustavio Carrollov terenac i pokušao ga natjerati da mu preda ručni sat. To je izazvalo nekoliko herojski brzih reakcija. Ključni detalji uključuju Carrollov sudar s "najmanje 10" vozila dok je napuštao to mjesto i to da je hitnim službama vikao "Ja sam nogometaš Premier lige!" dok je bježao od progonitelja. No Carroll nije krenuo u najbližu policijsku postaju, nego se vratio u kamp West Hama, poput antilope puštene u divljinu, koja slijedi tragove svojih odgojitelja i traži nešto najsličnije svom domu, za britanski dnevni list The Guardian piše Barney Ronay.
Predindustrijski talent u digitalnoj eri
Gledajući unatrag, čini se kao da je cijela sportska karijera zarobljena u jednoj slici. Sudari, osjećaj da moćno vozilo progone bijesne sile, konjski rep čija silueta leprša prema plamenu. Na kaznenom sudu pokazalo se da je Carrollov napadač pronađen užasnut pod madracem. Budimo iskreni, vjerojatno se nije skrivao od policije.
Ali Carrollova je karijera uvijek imala nešto uzbudljivo i elementarno u sebi. On je nogometaš obdaren cijelim nizom predindustrijskih talenata baš u vrijeme kad smo ulazili u digitalno doba, proklet ozbiljnom i dugotrajnom ozljedom, koji je sada ostavljen da hrđa poput razarača iz Hladnog rata. Njegovo sedmogodišnje razdoblje u West Hamu završilo je početkom ovog mjeseca.
Cijeli Hodgsonov napad Engleske je bez ugovora
Carroll je jedno od mnogih velikih imena koja su trenutačno bez ugovora. Ljetni prijelazni rok nudi priliku za angažiranje kompletnog napada Engleske iz vremena Roya Hodgsona, s Danielom Sturridgeom i Dannyjem Welbeckom također bez ugovora. Obojica čekaju vruće i dosadne dane sredinom kolovoza, kad navijači postanu nemirni, kad strahovi počinju bujati i sat krene otkucavati za West Ham.
Kad je Carroll u pitanju, kao i uvijek, čini se da se radi o većoj priči. Bilo je to neobičnih 13 godina na vrhu. Njegov ga je transfer u Liverpool 2011. godine učinio tada najskupljim britanskim nogometašem. U prošlih sedam godina postigao je samo 33 gola u Premier ligi. No u tom je razdoblju Carrollov utjecaj bio neobično zamjetan. Njegova karijera nema pravi narativ, nema osjećaja da događaji napreduju prirodno od jednog k drugom, nego se, naprotiv, odvija oko niza upadljivih, moćnih slika.
Još jedna Carrollova scena, onaj pogodak u Kijevu za Englesku protiv Švedske na Euru 2012. godine. Pogledate li ga danas, vidjet ćete zapanjujuću vještinu. Steven Gerrard ga je pronašao dubinskom loptom. Carroll se uzdignuo iznad žutih dresova i ispunio nebo poput gorućeg cepelina. Naposljetku je iskrenuo mišiće vrata, ne toliko zbog usmjeravanja lopte, koliko zbog udaranja lopte uzbudljivim bijesom u kut mreže. Tada je to djelovalo kao početak nečega. Carrollu su bile 23 godine.
Bio je to njegov prvi natjecateljski gol za Englesku. Pokazalo se i posljednji. Tih dana činilo se da je Carrollova karijera u reprezentaciji vremenska kolizija stila i namjere, utjelovljenje nečega ukorijenjenog, starog, engleskog nebeskog nogometa. U stvarnosti, Carroll jedva da je nešto postigao. Posljednju utakmicu za Englesku odigrao je samo tri mjeseca nakon tog gola Švedskoj. U međuvremenu, njegovi jedini premierligaški golovi u posljednje dvije i pol godine dogodili su se protiv West Broma, Stokea i Hull Cityja. Carrollovi su se golovi doimali poput smrtnog znaka, sigurne oznake nadolazećeg ispadanja iz lige.
U mladosti je znao puno više od skakanja
Djelomično je to obilježje njegovih dugotrajnih izostanaka zbog ozljeda. Ali zapravo se nogomet oko njega mijenjao. "Najengleskiji" napadač prvo je zaigrao za Newcastle 2006. godine, kad je engleski nogomet bio zbunjen idejom da se ne treba igrati nizovima urednih ravnih linija. Čak je i Carroll bio više od toljage. Mogao je povezati igru finim dodirom, a u mladosti je bio briljantan u striktnoj obrani. Tek kasnije, kad se njegovo kretanje usporilo, fokus je bio isključivo na njegovom umijeću u zraku.
I dalje od toga ima koristi kao korektivne snage. Još jedna Carrollova scena: njegov posljednji veliki trenutak, osmominutni hat-trick protiv Arsenala 2016. godine, kad se činilo da je Carroll preplavio dekadentnu obranu kasno-wengerovskog razdoblja poput planinskog klizišta, poput bijesnog bizona koji se bacio s hotelskog balkona, poput 1500 tona hladne usoljene govedine bačene sa supertankera, poput neprijatelja, poput osvete prirode ili poput kompetentnog napadača koji iskorištava slabo čuvanje.
U danima koji su uslijedili bilo je poziva da se Carrolla ubaci u reprezentaciju za Euro 2016. Ali i tada se to činilo kao posljednji udisaj. Od ove sezone otprilike sve što Carroll čini u kaznenom prostoru VAR bi proglasio nedopuštenim. Ruka na ramenu ovdje, sudar velikom brzinom u zraku ondje.
Čovjek izvan svog vremena od samog početka svog vremena
Premier liga mogla bi mu zamutiti lice na snimkama, kao što to nogomet želi učiniti full-contact igračima još otkako su se pravila počela mijenjati. Sve je to zapravo žalosno. Čini se da Carroll zaista voli nogomet, čak i kad ga on gura s mjesta na mjesto. S obzirom na to da simpatije uvijek nedostaje, on je i žrtva.
Carrollova rana karijera odvijala se u godinama kad se igrače tretiralo kao svojevrsni socijalni eksperiment, podvrgnut neumornim silama zračenja. Udarci obogaćuju njihov put. Bombardiraju ih negativnom pažnjom. Da vidimo u kojem će se posebnom obliku saviti ovaj ljudski materijal.
U dobi od 30 godina, još uvijek postoji nada za nešto više. Potez iz snova bio bi, naravno, povratak u Newcastle, gdje je bio dječak s loptom i navijač i odakle zapravo nikad nije ni želio otići. Većina stvari se ne događa. Tako se vjerojatno neće dogoditi ni ova. Slavni povratci kući rijetko funkcioniraju. Ali uvijek se činilo kao da Carroll postoji i izvan hladnih činjenica, kao nogometni simbol nečeg trenutačnijeg i emocionalnijeg, čovjek izvan svog vremena od samih početaka svog vremena, kojem je preostala još samo jedna velika scena.