*** U serijalu Index Sporta vraćamo se u ljeto 2018. i donosimo neispričane priče iz Rusije, intervjue i videosnimke koje su obišle svijet. Idemo iza kulisa povijesnih utakmica i rušenja Argentine, Rusije, Engleske i Danske, proći ćemo istim putem kojim je Hrvatska u potpunom transu stigla do finala i pisati o reakcijama koje je izazvala. Nakon prve pobjede protiv Nigerije reprezentaciju Hrvatske do Moskve više nitko nije uspio zaustaviti i počelo je mjesec dana ludila.
SKLOPIO je ruke i pogledao prema nebu. Bila je to herojska večer Danijela Subašića koji je Dancima 1. srpnja 2018. godine u Nižnjem Novgorodu, baš tamo gdje je nešto ranije demolirana Argentina, skinuo tri penala i pogurao Hrvatsku na domaćina Rusiju u četvrtfinale Mundijala.
Gledao je u nebo i razmišljao o nikad prežaljenom prijatelju Hrvoju Ćustiću kojeg nosi na majici svaku utakmicu. I umalo se dogodio nevjerojatan peh - prilikom ludog slavlja protiv Danske, bećar Vida nosio je Subašića na leđima.
Odjednom je stameni Vida izgubio snagu i koncentraciju, ionako ozljedama načeti Subašić je pao na travnjak... Srećom, bez posljedica i ikakve drame.
Dva dana kasnije Subašić je plakao na presici na pitanje o Ćustiću. Strani novinari nisu bili upoznati s tom pričom.
"Pa kada se to dogodilo...", počeo je i stao. Nije mogao više govoriti, emocije su bile prejake, a riječ je preuzeo Domagoj Vida.
"Oprostite na suzama, jebiga. Emocije su *ebena stvar", na kraju presice hrvatski golman ispričavao se novinarima.
Gdje smo bili, što smo radili
A utakmicu je cijela Hrvatska gledala na nogama. Utakmicu koja je za Hrvatsku i Dalića bila psihološki najteža od svih.
"Ispadnemo li od Danaca, gdje smo bili, što smo uradili, ništa", pričao je Dalić. Hrvatska je morala prelomiti i skinuti etiketu luzerske i simpatične momčadi koja uvijek uglavnom padne kad je najvažnije. Teret je postao veći kad se saznalo da se Modriću i suigračima otvara ždrijeb.
Znalo se koji sat ranije da je Hrvatskoj potencijalni protivnik u četvrtfinalu Rusija koja je nakon penala izbacila favorizirane Španjolce.
"Traje dvoboj Rusija - Španjolska, gledali smo već u hotelu neočekivano tvrd susret s malo šansi. Ostajemo u svlačionici ispratiti penale. Nikome se ne ide van. Želimo znati tko nam je sljedeći protivnik. Zalijepljeni smo uz televizor. Navijamo za Rusiju. Svi. Akinfejev je obranio Kokeu. Vrlo dobro. Pa Iagu Aspasu. Kad je skinuo drugi, za pobjedu, skočili smo. Bravo. Bili smo sigurni da je domaćin lakši za ždrijeb nego La Roja", napisao je Zlatko Dalić u svojoj "Rusiji naših snova".
"Ajmo, to je to, sad smo mi na redu", netko podvikne - ako se dobro sjećam, Luka Modrić. Još jače smo se bodrili kad smo vidjeli da su Rusi prošli dalje. Igrači su jednostavno navijali za njih. Htjeli su ih, ne Španjolce. Na zagrijavanje smo otišli sretni. Točno je, bacili smo pogled dalje od Danske, ali nismo niti tren smetnuli s uma - pakleni je posao pred nama."
Pogodio nas je iz auta kao maljem po glavi
I onda, šok. Dalić je u više navrata priznao da je njemu i stožeru promaknuo jedan detalj. Tko je taj Knudsen što baca aute, nije bio najavljen u prvom sastavu? Spremala se Hrvatska za neku sasvim drugačiju varijantu Danaca.
"Aut zdesna, nakon polaska s centra, lijevi bek trči na drugu stranu, prevaljuje sto metara, napušta svoje mjesto i ide ubaciti loptu. Iz toga dobijemo gol. Postavili smo se, ali spletom okolnosti sve je preletjela, prošla kroz petnaest nogu i završila u mreži. Tres. Kao maljem po glavi. Kakav brutalan pokazatelj koliko jedan detalj u nogometu znači. Aut, samo aut može promijeniti sve."
Hrvatska se golom Mandžukića ekspresno vratila u tvrdoj utakmici koja je otišla u produžetke. Nitko od igrača nije htio van poslije 90 minuta, a Dalić nešto kasnije stavlja Rebića u špicu na savjet Ivice Olića.
Cijela Modrićeva karijera stala je u taj penal
Genijalnom loptom Modrić ga pronalazi i Zvijer iz Vinjana bježi Mathiasu Jorgensenu. Ovaj ga ruši u stopostotnoj prilici gdje je Rebić samo trebao poslati loptu u mrežu. Penal.
Kao protiv Rumunjske 1998., kada je Davor Šuker dvaput morao matirati Bogdana Steleu. Tada je Hrvatska prvi i posljednji put prošla osminu finala Svjetskog prvenstva.
Puca Modrić, ali ne opipava si puls kao Šuker 20 godina prije. Ispada loše, jako loše. Kasper brani, tata Peter skače oduševljeno na tribinama. Psihološki faktor odlazi na stranu Danaca, kao onomad protiv Turske na Euru deset godina ranije u Beču. Ovaj put, srećom, Hrvatska je imala spasitelja.
Ukazuje se Danijel Subašić. Brani penale Lasse Schoneu i Nicolaiju Jorgensenu, ranije je dirnuo loptu Eriksena koja je završila na stativi pa promašaji Badelja i Pivarića nisu bili toliko skupi.
Luka Modrić je kao kapetan ponovno preuzeo odgovornost. Ta je lopta jedva nekako ušla u vjerojatno najtežem trenutku karijere službeno najboljeg nogometaša svijeta.
"Cijela karijera Luke Modrića stala je u taj penal. Hoće li biti najbolji igrač svijeta ili opet samo nogometaš prosječne Hrvatske", napisao je Dalić u knjizi i zapravo savršeno opisao kalvariju hrvatskog kapetana.
Ivan Rakitić potom hladnokrvno zabija posljednji penal i odvodi Hrvatsku u četvrtfinale u Soči, Drago Ćosić urla od sreće u komentatorskoj kabini, a hrvatske ulice gore.
Penal odluke Dalić nije mogao gledati, kao ni onaj Modrićev u produžecima. Čekao je reakciju s tribina, prvi put je izostala.
Drugi put nije.
"Do mene dotrčava Ognjen Vukojević. I on sjedne. Rakitić je majstor. Daleko sam. Opet ne gledam, čekam navijače. Taj odgovor s tribina. Za razliku od Lukinog penala - prolom oduševljenja. Evo ga, napravio sam cilj, kažem sam sebi. Nije više bilo priča, jedni drugima trčimo u zagrljaj, grlimo se, radujemo... Do glave mi dolazi - nešto smo postigli. Sad jesmo."