Foto: Fokus, Instagram
Petnaesto poglavlje: Grad grijeha
TRAVIS JE odložio naše torbe na pod i osvrnuo se po sobi. “Lijepo je, jel’ da?”
Prostrijelila sam ga pogledom, a on mi je začuđeno uzvratio. “Što?”
Patentni zatvarač na mom kovčegu zacvilio je dok sam ga nervozno potezala. Odmahnula sam glavom. Mislima su mi prolazile različite strategije, kao i svijest da nemam baš mnogo vremena. “Ovo nije odmor. Uopće ne bi trebao biti ovdje, Travis.”
Već u sljedećem trenutku Travis je stajao iza mene i zagrlio me objema rukama. “Moram biti uz tebe.”
Naslonila sam glavu na njegove grudi i uzdahnula. “Moram ići. Ti možeš ostati ovdje ili pogledati Strip. Vidjet ćemo se poslije, može?”
“Idem s tobom.”
“Ne želim te tamo, Trav.” Na njegovu licu zatitrao je povrijeđen izraz i tad sam ga pomirljivo uhvatila za ruku. “Gle. Ako moram dobiti četrnaest tisuća dolara u jednom vikendu, moram se koncentrirati. Nisam sretna zbog onoga što moram izvesti i u što se pretvoriti dok budem sjedila za tim stolovima, i ne želim da ti to vidiš. U redu?”
On je pomaknuo kosu s mojih očiju i poljubio mi obraz. “U redu, Golube.”
Travis je mahnuo Americi dok je napuštao sobu, a ona mi se približila u istoj onoj haljini koju je imala na zabavi. Ja sam se odlučila za kratku zlatnu kombinaciju i obula štikle, pa se pogledala u ogledalo. America mi je podigla kosu i dodala mi crnu tubu.
“Trebaš barem još pet slojeva maskare. A ako ne dodaš barem još malo rumenila, odmah će ti baciti osobnu u smeće. Jesi li zaboravila kako se ovo igra?”
Zgrabila sam maskaru iz njezine ruke i provela još deset minuta šminkajući se. Kad sam završila, oči su mi se zacaklile. “Prokletstvo, Abby! Nemoj plakati”, rekla sam samoj sebi, gledajući gore i brišući se ispod očiju maramicom.
“Znaš, ne moraš to raditi. Ti njemu zaista ništa ne duguješ.”
America mi je stavila ruke na ramena, a ja sam još trenutak stajala pred ogledalom.
“On Bennyju duguje novac, Mare. Ako mu ne pomognem, ubit će ga.”
Njezino lice poprimilo je izraz sažaljenja. Vidjela sam je već mnogo puta da me tako gleda, ali sad je stvarno bila očajna. Svjedočila je kako mi je uništio život toliko puta da više nismo ni brojile. “A što će biti sljedeći put? I onaj iza? Ne možeš tako nastaviti.”
“Rekao je da će se nakon ovoga maknuti. Mick Abernathy stvarno je svakakav, ali nije osoba koja ne drži do svoje riječi.”
Hodale smo hodnikom i ušle u prazno dizalo. “Imaš li sve što ti treba?” pitala sam Americu, misleći na kamere. Kucnula je noktima po svojoj lažnoj vozačkoj dozvoli i nasmijala se: “Drago mi je, ja sam Candy. Candy Crawford”, rekla je svojim savršenim južnjačkim naglaskom.
Ispružila sam joj ruku. “Jessica James. Drago mi je što smo se upoznale, Candy.”
Obje smo stavile sunčane naočale. Kad su se vrata dizala otvorila, stajale smo s nepomičnim izrazom na licu. Pred nama su se ukazala neonska svjetla i gužva kockarnice. Ljudi su hodali uokolo u svim mogućim smjerovima i pripadali su svim mogućim društvenim skupinama. Vegas je bio rajski pakao, jedino mjesto nakojem ste istodobno mogli vidjeti plesačice u razmetljivom perju i sa scenskom šminkom, prostitutke u oskudnoj, ali ipak prihvatljivoj odjeći, poslovne ljude u njihovim skupim odijelima i cijele obitelji. Svi su oni bili pod istim krovom. Šepurile smo se uz prolaze ograđene crvenom užadi i pružile svoje osobne iskaznice čovjeku u crvenom sakou. Gledao me nešto duže pa sam skinula naočale.
“Ako bi to moglo što brže”, rekla sam i probala ostaviti dojam kao da mi je dosadio.
Vratio nam je osobne i zakoračio ustranu puštajući nas da uđemo. Prolazile smo uz redove i redove kockarskih aparata i stolova za blackjack pa zastale pokraj ruleta. Pogledavala sam po prostoriji gledajući različite stolove za poker, i na kraju mi se pogled zaustavio na jednom za kojim su sjedila nešto starija gospoda.
“Onaj tamo”, rekla sam, kimajući u tom smjeru.
“Počni napasno, Abby. Neće ni znati što ih je snašlo.”
“Ne. Oni su stari Vegas. Ovaj put moram biti pametna.” Otišla sam do stola, smiješeći se što sam šarmantnije mogla.
Lokalci su mogli nanjušiti prevaranticu miljama daleko. No, išle su mi u prilog dvije stvari koje su mogle prikriti naznaku bilo kakve prevare: mladost i dekolte.
“Dobra večer, gospodo. Smijem li vam se pridružiti?”
Nisu ni podignuli pogled sa stola. “Naravno, slatkice. Zgrabi stolicu i lijepo izgledaj. Samo nemoj pričati.”
“Ali, ja želim igrati”, rekla sam i dodala Americi svoje sunčane naočale. “Na stolovima za blackjack nema dovoljno akcije.”
Jedan od muškaraca žvakao je svoju cigaru. “Ovo je stol za poker, princezo. Vuče se pet karata. Bolje iskušaj svoju sreću tamo, na onim aparatima.”
Sjela sam na jedino slobodno mjesto i naglašeno prekrižila noge, tako da su to svi mogli vidjeti. “Uvijek sam željela igrati poker u Vegasu. A i imam sve ove žetone”, rekla sam, stavljajući ih na stol. “I stvarno dobro igram na internetu.”
Sva su petorica pogledala u moje žetone pa u mene. “Postoji minimalan iznos koji moraš uložiti, šećeru”, rekao je djelitelj.
“Koliko?”
“Pet stotina, breskvice. Čuj... Ne bih te želio rasplakati, ali... napravi uslugu samoj sebi i idi, zabavi se tamo, na aparatima.”
Gurnula sam svoje žetone naprijed i slegnula ramenima poput kakve bezbrižne i previše samouvjerene djevojke koja još nije shvatila da je upravo izgubila cijelu svoju ušteđevinu namijenjenu plaćanju školarine. Muškarci su se međusobno pogledali. Djelitelj je slegnuo ramenima i uzeo žetone.
“Jimmy”, predstavio mi se jedan od igrača pružajući ruku. Kad sam je prihvatila, pokazao je prema ostalima: “Mel, Pauli, Joe i ono je Winks.” Pogledala sam prema mršavu muškarcu koji je žvakao čačkalicu i koji mi je, posve očekivano, namignuo.
Kimnula sam glavom i glumila uzbuđenje dok čekam prvo dijeljenje. Namjerno sam izgubila prva dva, ali do četvrtog dijeljenja bila sam spremna. Veteranima Vegasa nije trebalo tako dugo da me skuže kao što je trebalo Thomasu.
“Rekla si da igraš online?” pitao je sumnjičavo Pauli. “I s tatom.”
“A... Odavde si?” pitao je Jimmy.
“Iz Wichite”, odgovorila sam.
“Ma, ona nije on-line-igrač, kad vam kažem”, progovorio je i Mel.
Nakon sat vremena uzela sam svojim protivnicima dvije tisuće i sedamsto dolara i počeli su se znojiti.
“Odustajem”, rekao je Jimmy i bacio svoje karte na stol. Gledao me i mrštio se.
“Da mi je ovo netko pričao, ne bih mu vjerovao”, čula sam oduševljen glas negdje sebi iza leđa. America i ja okrenule smo se gotovo istodobno, a moje su se usne razvukle u širok osmijeh.
“Jesse”, odmahnula sam glavom. “Što ti radiš ovdje?”
“Ovo je moje mjesto. Koje ti upravo pljačkaš. Kolačiću, što tu radiš?”
Zakolutala sam očima i okrenula se prema svojim sumnjičavim novim prijateljima. “Znaš da mrzim kad me tako zoveš, Jess.”
“Ispričajte nas”, rekao je Jess i povukao me za ruku. America je izgledala užasno zabrinuto dok me Jess vukao nekoliko metara dalje. Jessov otac bio je vlasnik kockarnice i nije me čudilo što se i on pridružio obiteljskom biznisu. Nekad smo se igrali lovice po hodnicima hotela iznad kockarnice i uvijek sam ga pobjeđivala kad smo se utrkivali dizalima. Poprilično je narastao otkako sam ga posljednji put vidjela. Sjećam ga se kao tinejdžera razbojnika, a sad ispred mene stoji čovjek pedantno odjeven, kao kakav strog šef, uopće ne izgleda banditski kao nekad; sad je sav nekako muževan. Još uvijek je imao svilenkastu, tamnoputu kožu i zelene oči kakvih sam se sjećala, ali sve ovo drugo... Zaista sam ostala ugodno iznenađena.
Njegove su smaragdne zjenice blještale pod jakim svjetlima. “Ovo je totalno nevjerojatno. Kad si ušla, pomislio sam da bi to mogla biti ti, ali nekako mi je bilo teško povjerovati da bi se vratila ovamo. A kad sam vidio kako Zvončica čisti veteranski stol, znao sam da si ti.”
“Ja sam”, rekla sam i nasmijala se.
“Izgledaš... drugačije.”
“I ti. Kako ti je tata?”
“U mirovini je”, nasmijao se. “Dokad si ovdje?”
“Samo do nedjelje, moram se vratiti u školu.”
“Hej”, America me uhvatila za ruku.
“America”, nasmijao se. “Mogao sam i misliti. Vas ste dvije jedna drugoj sjena.”
“Da su njezini roditelji ikad saznali da je dovodim ovdje, tome bi odavno stali na kraj.”
“Drago mi je vidjeti te, Abby. Daj da te častim večerom”, rekao je, odmjeravajući moju haljinu.
“Voljela bih da nadoknadimo sve izgubljeno vrijeme, Jess, ali stvarno nisam ovdje radi zabave.”
Ispružio je ruku i nasmijao se. “Zapravo, ni ja. Daj mi da vidim osobnu.”
U sekundi sam se uozbiljila. Znala sam da kreće svađa. Jesse neće samo tako pasti na moj šarm. Znala sam da mu moram reći istinu. “Ovdje sam zbog Micka. U gadnoj je nevolji.”
Jesse je zastao. “U kakvoj vrsti nevolje?”
“A, svojoj uobičajenoj.”
“Volio bih da ti mogu pomoći. Poznajemo se već jako dugo i ti znaš koliko cijenim tvog oca, ali isto tako znaš kako ti ne mogu dopustiti da ostaneš.”
Zgrabila sam mu ruku i čvrsto je stegnula. “Dužan je Bennyju.”
Jesse je čvrsto zažmirio i odmahnuo glavom. “A, Isuse.”
“Imam vremena do sutra. Bit ću tvoj dužnik, Jesse. Samo me pusti do tada.”
Pogladio me po licu. “Znaš kako ćemo? Ako pristaješ na večeru sutra sa mnom, dajem ti vremena do ponoći.”
Pogledala sam Americu pa opet njega. “Nisam tu sama. Ovdje sam... s nekim.”
Slegnuo je ramenima. “Uzmi ili ostavi, Abby. Ti znaš kako stvari ovdje idu. Nešto daš, nešto uzmeš.”
Uzdahnula sam i osjetila se poraženom. “U redu. Vidjet ćemo se sutra navečer u Ferraru ako mi daš vremena do ponoći.”
Nagnuo se i poljubio me u obraz. “Bilo mi je drago vidjeti te. Vidimo se sutra... u pet sati, u redu? U
osam moram biti u kockarnici.”
Nasmijala sam se dok je odlazio, ali osmijeh mi je brzo nestao s lica kad sam vidjela Travisa kako me gleda. Stajao je iza stola za rulet.
“O, sranje”, rekla je America i uhvatila me za ruku.
Travis je odmjerio Jesseija dok je prolazio, zatim krenuo prema meni. Gurnuo je ruke u džepove i dalje ne ispuštajući Jesseija iz vida. On je to primijetio i vidjela sam kako nas gleda krajičkom oka.
“Tko je to bio?”
Kimnula sam u Jesseijevu smjeru. “Jesse Viveros. Znam ga stvarno jako dugo.”
“Koliko dugo?”
Pogledala sam prema veteranskom stolu. “Travis, sad stvarno nemam vremena za ovo.”
“Nije baš kao iz priče o mladom ministrantu”, rekla je America, gledajući zadivljeno prema Jesseiju.
“To je tvoj bivši dečko?” pitao je Travis i raspoloženje mu je u trenu postalo bijesno. “Mislio sam da si rekla da je iz Kansasa?” Prostrijelila sam Americu pogledom pa uhvatila Travisa za bradu kako bih dobila njegovu potpunu pozornost.
“On zna kako nemam dovoljno godina da bih uopće bila ovdje, Trav. Dao mi je vremena do ponoći. Sve ću ti poslije objasniti, ali sad se moram vratiti u igru. U redu?”
Travisu se tresla čeljust, a onda je duboko udahnuo: “U redu.
Vidimo se u ponoć.” Zatim se nagnuo prema meni i poljubio me, ali usne su mu bile nekako hladne i daleke. “Sretno.”
Nasmijala sam se dok se on gubio u gomili, zatim sam se okrenula prema muškarcima za stolom.
“Gospodo?”

“Sjedi, Shirley Temple”, rekao je Jimmy. “Vratit ćemo mi svoje novce. Ne sviđa nam se da nas netko vara.”
“Hajde da vidim kako izgledate u svojem najgorem izdanju”, nasmijala sam se.
“Imaš deset minuta”, prošaptala je America.
“Znam”, rekla sam.
Pokušavala sam ne misliti na vrijeme i na Americino koljeno koje je nervozno tapkalo ispod stola. Ulog je sad narastao na šesnaest tisuća dolara – bio je to najviši iznos večeri. I bilo je – sve ili ništa. “Nisam nikada susreo nekoga poput tebe, mala. Igraš gotovo savršeno. I nema ni jedan pokeraški tik koji je otkriva, Winks. Jesi to primijetio?” pitao je Pauli.
Winks je kimnuo glavom. Njegovo veselo raspoloženje nestajalo je sa svakim sljedećim dijeljenjem.
“Primijetio sam. Ni trzaj, ni osmijeh, čak joj se ni pogled ne mijenja. To nije normalno. Svatko ima neki tik.”
“Ne nužno svatko”, podlo je dobacila America.
Osjetila sam par poznatih ruku kako mi dodiruju ramena. Znala sam da je to Travis, ali nisam se usudila okrenuti. Ne, dok je tri tisuće dolara bilo na sredini stola.
“Plaćam!” rekao je Jimmy.
Oni koji su stajali oko nas, pljeskali su kad sam položila svoje karte. Jimmy mi je jedini mogao ozbiljno konkurirati – imao je tri karte iste vrste. No, ni to mu nije bilo dovoljno da nadjača moju skalu.
“Nevjerojatno!” povikao je Joe pa ustao i otišao od stola.
Jimmy je ipak pokazao malo više zahvalnosti. “Sad mogu i umrijeti večeras, i znati da sam konačno igrao protiv pravog protivnika, mala. Bilo mi je zadovoljstvo, Abby.”
Sledila sam se. “Znao si?”
Jimmy se nasmijao. Godine pušenja cigare i ispijanja kave učinili su njegove velike zube žutima. “Igrao sam već protiv tebe. Prije šest godina. I baš sam dugo želio revanš.”
Pružio mi je ruku. “Čuvaj se, mala. Reci tati da ga pozdravlja Jimmy Pescelli.”
America mi je pomogla da pokupim dobitak, a ja sam se okrenula prema Travisu, gledajući na sat.
“Treba mi još vremena.”
“Hoćeš probati blackjack?”
“Ne smijem izgubiti novac, Trav.”
On se nasmijao. “Ti ne možeš izgubiti, Golube.”
America je odmahnula glavom. “Trav, blackjack nije njezina igra.”
Travis je kimnuo. “I ja sam malo zaradio. Evo. Imam šest stotina više. Evo ti ih.”
Shepley mi je pružio svoje žetone. “Ja sam zaradio samo tristo. Evo ti, tvoji su.”
Uzdahnula sam. “Hvala vam svima, ali i dalje mi nedostaje pet tisuća.”
Ponovno sam pogledala na sat i vidjela kako nam se opet približava Jesse.
“Kako je bilo?” pitao je uz smijeh.
“Još uvijek mi fali pet tisuća, Jess. Trebam još vremena.”
“Učinio sam sve što sam mogao, Abby.”
Kimnula sam, znajući da sam od njega već i dosad tražila previše. “Hvala ti što si mi dopustio da ostanem.”
“Možda mogu nagovoriti tatu da pokuša razgovarati s Bennyjem u tvoje ime?”
“To je Mickov problem. Tražit ću da malo produlji rok.”
Jesse je odmahnuo glavom. “Znaš što će se dogoditi, Kolačiću, bez obzira na to koliko ti skupila. Ako je manje od onoga koliko duguje, Benny će mu svejedno nekog poslati. Budi što dalje od starog.”
Osjetila sam kako me peku oči. “Moram pokušati.”
Jesse je zakoračio naprijed, nagnuo se i tiho rekao: “Idi na avion, Abby. Čuješ li me?”
“Čujem te”, odbrusila sam.
Jesse je uzdahnuo, a oči su mu bile teške, pune suosjećanja. Zagrlio me i poljubio u kosu. “Žao mi je. Da mi nije posao u pitanju, znaš da bih ti nekako pomogao.”
Kimnula sam glavom i odmaknula se od njega. “Znam. Napravio si što si mogao.”
Podigao mi je bradu prstom. “Vidimo se sutra u pet.” Nagnuo se i poljubio me u rub usana pa otišao bez riječi.

Pogledala sam Americu, koja je pak gledala u Travisa. Nisam ga se usudila pogledati u oči; nisam mogla zamisliti bijesan izraz na njegovu licu.
“Što je to u pet?” pitao je Travis, a glas mu je drhtao od bijesa.
“Pristala je ići s njim na večeru ako je pusti da ostane igrati. Nije imala izbora, Trav”, rekla je America. Po tome kako mu se America oprezno i sporo obraća, mogla sam zaključiti da je i njoj jasno koliko je Travis ljut.
Provirila sam prema njemu. Gledao me s istim onim izrazom lica kakvim me gledao Mick kad je zaključio da sam mu ja oduzela sreću u kartama. Gledao me kao da sam ga izdala.
“Imala si izbor.”
“Jesi ikad imao posla s mafijom, Travis? Žao mi je ako sam te time povrijedila, ali besplatna večera sa starim prijateljem stvarno nije visoka cijena za pokušaj da održim svoga oca među živima.”
Točno sam mogla osjetiti kako se Travis jedva suspreže da ne podivlja na mene, ali nije mi imao što reći.
“Idemo, ljudi. Moramo pronaći Bennyja”, rekla je America i povukla me za ruku.
Travis i Shepley u tišini su hodali za nama dok smo pješačili Stripom do Bennyjeve zgrade. Gužva, i u prometu i među pješacima, tek se počela stvarati. Sa svakim korakom u trbuhu sam osjećala bolestan, tup osjećaj, a u glavi sam bjesomučno smišljala dovoljno uvjerljive razloge zbog kojih bi mi Benny trebao udovoljiti.
Kad smo zakucali na velika zelena vrata koja sam već vidjela toliko puta u životu, bila sam malena i ponizna, baš kao i moj bankovni račun. Nisam se nimalo iznenadila kad sam ugledala golema vratara – crnca koji je izgledao upravo zastrašujuće; bio je širok koliko i dugačak. No, bila sam zatečena time što je Benny stajao uz njega.
“Benny”, uzdahnula sam.
“Ma, nemoj molim te... Više nisi Sretna Trinaestica, ha, zar ne? Mick mi nije rekao da si izrasla u takvog komada. Čekao sam te, Kolačiću. Čujem da imaš novac za mene.”
Kimnula sam i Benny je pokazao prema mojim prijateljima. Podignula sam bradu i pokušala mobilizirati sve svoje samopouzdanje. “Oni su sa mnom.”
“Bojim se da će tvoji prijatelji morati pričekati vani”, rekao je vratar neuobičajeno dubokim glasom.
Travis me odmah zgrabio za ruku. “Ona ne ide unutra sama. Ja idem s njom.”
Benny je pogledao Travisa, a ja sam progutala knedlu. Kad je Benny pogledao prema svojem vrataru i kad su mu se kutevi usana malo izvinuli u smiješak, odahnula sam.
“Pošteno”, rekao je Benny. “Micku će biti drago da imaš tako dobrog prijatelja uza se.”
Krenula sam za njim unutra. Okrenula sam se i vidjela Americu kako me zabrinuto prati pogledom. Travis me čvrsto držao za ruku i namjerno stao između mene i vratara. U tišini smo pratili Bennyja prema dizalu. Nakon četiri kata vrata su se otvorila.
Posred velike prostorije stajao je glomazan stol od mahagonija. Benny je uskočio u svoj naslonjač, pokazujući nam da sjednemo na dvije prazne stolice koje su bile okrenute prema njegovu stolu. Kad sam sjela, osjetila sam hladnu kožu ispod sebe i pitala se koliko je ljudi sjedilo u istoj toj stolici nekoliko trenutaka prije svoje smrti. Posegnula sam za Travisovom rukom, a on me stisnuo, ohrabrujući me.
“Mick mi duguje dvadeset pet tisuća. Vjerujem da imaš cijeli iznos”, rekao je Benny, pišući nešto po bilježnici.
“Zapravo”, zastala sam i pročistila grlo. “Fali mi pet tisuća, Benny. Ali, imam cijeli sutrašnji dan da dobijem taj novac. A pet tisuća nije problem, zar ne? Znaš da sam dobra u tome.”
“Abigail”, rekao je Benny i namrštio se. “Razočarala si me. Ti znaš moja pravila.”
“M-molim te, Benny. Molim te da uzmeš 19 900, a ostatak ću ti vratiti sutra.”
Bennyjeve okrugle oči prelazile su s mene na Travisa i natrag. Iz tamnih kutova sobe prema nama su zakoračila dvojica muškaraca. Travisov stisak postao je čvršći i ja sam zadržala dah.
“Dobro znaš da uzimam samo puni iznosa duga. To što mi pokušavaš dati manje nešto mi govori. Znaš što mi to govori? Da uopće nisi sigurna možeš li zaraditi cijeli iznos.”
Muškarci iz pozadine učinili su još jedan korak naprijed.

“Mogu ti donijeti novac, Benny”, nervozno sam se nasmijala. “Zaradila sam osam tisuća i devetsto u šest sati.”
“Znači, hoćeš mi reći da si u stanju donijeti mi još osam tisuća i devetsto za novih šest sati?” Benny se đavolski nasmijao.
“Rok nije do sutra u ponoć”, oglasio se Travis, gledajući iza nas i promatrajući muškarce kako nam se još više približavaju.
“Š-što to radiš, Benny?” pitala sam ukočeno.
“Mick me večeras nazvao. Rekao je da ćeš ti riješiti njegov dug.”
“Ja mu samo činim uslugu. Ne dugujem ti ja nikakav novac”, rekla sam oštro. Osjetila sam kako se budi moj nagon za samoodržanjem.
Benny se naslonio na stol na svoja dva debela, nabijena lakta. “Razmišljam o tome da naučim Micka lekciju i pitam se koliko si ti, mala, zapravo sretna.”
Travis je skočio iz stolice i povukao me za sobom. Gurnuo me iza sebe i počeo uzmicati prema vratima.
“Josiah je ispred vrata, mladiću. Kako misliš odavde pobjeći?”
Bila sam u krivu. Kad sam razmišljala o tome kako ću uvjeriti Bennyja da bude razuman, morala sam unaprijed znati da će Mick sigurno napraviti nešto kako bi se spasio, a da će mu se Benny pokušati osvetiti.
“Travis”, upozorila sam ga, gledajući kako nam se približavaju Bennyjevi krvnici. Gurnuo me iza sebe i uspravio se.
“Benny, nadam se da ti je jasno da to što ću srediti tvoje ljude ne znači da te ne poštujem. Ali, volim ovu djevojku i ne mogu dopustiti da je povrijede.”
Benny je zaurlao od smijeha. “Sinko, moram ti odati priznanje. Imaš najveća muda od svih koji su prošli kroz ova vrata. Daj da ti kažem što te čeka. Ovaj prilično veliki tip s tvoje desne strane je David. I ako te već ne dokrajči šakama, onda će te srediti nožem koji ima u tregerima. A ovaj s tvoje lijeve strane je Dane i on je moj najbolji borac. Ima sutra borbu, i nikada nije izgubio.” Zatim se obratio i borcu.
“Pazi da ne povrijediš ruke, Dane. Puno sam novca uložio u tebe.”
Dane se nasmijao prema Travisu divljačkim smijehom. “Da, gospodine.”
“Benny, stani. Mogu ti donijeti te novce!” vikala sam.
“O, ne... Ovo tek postaje zanimljivo”, nasmijao se Benny i sjeo natrag na svoje mjesto.
David je odgurnuo Travisa, a ja sam usta pokrila rukama. Čovjek je bio jak, ali nespretan i spor. Prije nego što je David mogao zamahnuti ili uhvatiti nož, Travis ga je onesposobio time što ga je koljenom razvalio u glavu. Kad ga je udario prvi put, Travis nije gubio vrijeme. Nastavio je udarati ga u lice. Zadao mu je dva jaka udarca u lice pa ga je udario još jednom laktom i David je uskoro ležao na podu u lokvi krvi.
Benny je zabacio glavu i histerično se smijao, udarajući rukama po stolu s oduševljenjem kakvo pokazuje dijete kad subotom ujutro gleda crtiće.
“No, dobro, Dane, hajde ti. Nije te valjda ovo prepalo?”
Dane se približio Travisu mnogo opreznije. Bio je usredotočen i precizan, kao pravi profesionalni borac. Njegova je šaka nevjerojat- no brzo poletjela prema Travisovu licu, no Travis se sagnuo, udara- jući ramenom u Danea svom snagom. Obojica su pala na Bennyjev stol, zatim je Dane zgrabio Travisa objema rukama i srušio ga na pod. Kratko su se kotrljali po podu, a onda je Dane ustao i postavio se tako da može mlatiti Travisa dok je zarobljen pod njim na podu. Pokrila sam lice rukama. Nisam više mogla gledati. No, začula sam bolan vapaj pa otvorila oči. Travis se nekako uspio iščupati i stajao je iznad Danea. Držao ga je za njegovu čupavu kosu i udarao ga u glavu. Sa svakim novim udarcem Daneovo lice padalo je sve niže od Bennyjeva stola, a onda je zateturao, dezorijentiran i krvav.
Travis ga je pustio na trenutak, zatim ponovno napao. Udarao ga je svom snagom, najjače što je mogao, i uz svaki bi udarac ispustio nekakav tup povik. Dane se u jednom trenutku sagnuo i odozdo udario šakom Travisa u čeljust. Travis se nasmijao i podigao prst. “Ovo ti je prvi.”
Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Travis je dopustio da ga Bennyjeva hulja udari. Uživao je. Nisam nikada vidjela Travisa da se bori bez zadrške; zapravo bilo je pomalo zastrašujuće vidjeti ga kako udara svom snagom ove osposobljene ubojice i uspijeva ih srediti. Mislim da sve do tog trenutka uopće nisam bila svjesna što je sve Travis u stanju. Dok se Benny i dalje histerično smijao, Travis je sredio Danea. Razvalio ga je laktom posred glave pa je izgubio svijest i prije nego što je pao na pod. Pratila sam pogledom kako njegovo tijelo udara na jedan od Bennyjevih tepiha.
“Nevjerojatno, mladiću! Jednostavno nevjerojatno!” zapljeskao je Benny, očito silno uzbuđen.
Kad je golemi Josiah stao na vrata, Travis me povukao iza sebe. “Da ih sredim, gospodine?”
“Ne! Ne, ne...”, odgovorio mu je Benny, još uvijek zadivljen ovom neočekivanom predstavom. “Kako se zoveš?”
Travis je i dalje teško disao. “Travis Maddox”, rekao je, brišući o traperice Daneovu i Davidovu krv sa svojih ruku.
“Travis Maddox, pa vjerujem da ti možeš pomoći svojoj djevojci.”
“Kako?” otpuhnuo je Travis.
“Dane se sutra navečer trebao boriti. U njega sam uložio baš puno novca, a čini se kako baš neće biti u stanju boriti se. Predlažem da ti zauzmeš njegovo mjesto, odradiš tu pobjedu za mene, zaradiš novac, a ja ću oprostiti ostatak od pet tisuća i sto dolara Mickovog duga.”
Travis se okrenuo prema meni. “Golube?”
“Jesi li dobro?” pitala sam, brišući krv s njegova lica. Ugrizla sam se za usnicu. Osjećala sam kako mi se na licu ocrtavaju i strah, ali i olakšanje.
Travis se nasmijao. “Nije to moja krv, dušo. Nemoj brinuti.”
Benny je ustao. “Ja sam poslovan čovjek, dečko. Dakle, jesi unutra ili ne?”
“Učinit ću to”, rekao je Travis. “Reci mi kad i gdje, i bit ću tamo.”
“Borit ćeš se protiv Brocka McManna. On nije cvjećka. Lani su mu zabranili nastupe u UFC-u.”
Travisa to nije osobito zadivilo. “Samo mi reci gdje da dođem.”
Bennyjev cerek morskog psa razlio se preko njegova lica. “Sviđaš mi se, Travis. Mislim da ćemo biti dobri prijatelji.”
“Sumnjam”, rekao je Travis. Otvorio mi je vrata i zaštitnički se držao uz mene sve dok nismo izišli kroz ulazna vrata.
“Isuse Kriste!” vrisnula je America nakon što je vidjela mrlje krvi po Travisovoj odjeći. “Jeste li dobro?”
Zgrabila me za ramena i pregledavala moje lice.
“Dobro sam. Samo još jedan običan radni dan. Za nas oboje”, rekla sam, brišući oči.
Travis me uhvatio za ruku. Odjurili smo prema hotelu, a Shepley i America išli su za nama. Samo je nekolicina prolaznika uočila kako Travis izgleda. Bio je sav krvav, ali to je primijetio tek pokoji stranac.
“Što se, dovraga, tamo dogodilo?” konačno je pitao Shepley. Travis se skinuo u gaće i nestao u kupaonici. Čulo se kako pušta vodu pod tušem. America mi je dodala kutiju s maramicama.
“Dobro sam, Mare.”
Uzdahnula je i gurnula mi kutiju u ruke. “Nisi dobro.”
“Pa znaš da mi ovo nije prvi susret s Bennyjem”, rekla sam.
Svejedno, mišići su me boljeli od te napetosti izazvane cjelodnevnim stresom.
“Sad si tek vidjela kako izgleda Travis kad napada svom snagom”, dodao je Shepley. “Ja sam to jednom vidio. Stvarno nije lijep prizor.”
“Što se dogodilo?” inzistirala je America.
“Prije nego smo došli, Mick je nazvao Bennyja. I svalio odgovornost na mene.”
“Ubit ću ga! Ubit ću tog jadnog, kurvinog sina!” zaurlala je America.
“Benny me ne smatra odgovornom, ali želio je Micka naučiti lekciju što je uopće poslao svoje dijete da rješava njegove dugove. Poslao je svoja dva prokleta psa na nas. I Travis ih je sredio. Obojicu. U manje od pet minuta.”
“I Benny vas je pustio?” razrogačila je oči America.
Travis se pojavio iz kupaonice s ručnikom oko struka, a jedini dokaz njegove borbe bila je crvena mala masnica ispod desnog oka. “Jedan od tih likova koje sam sredio sutra je trebao imati borbu. Zauzet ću njegovo mjesto i zauzvrat će Benny oprostiti Golubu tih posljednjih pet tisuća koje mu Mick duguje.”

America je ustala. “Ovo je smiješno! Zašto uopće pomažeš Micku, Abby? Bacio te vukovima! Ubit ću ga!”
“Aha. Ako ga prije toga ja ne ubijem”, procijedio je Travis. “Stani u red”, rekla sam.
“Znači, ti se sutra boriš?” pitao je Shepley.
“Da. Mjesto se zove Zero. Protiv Brocka McManna, Shep.”
Shep je odmahnuo glavom. “Ma, nema šanse. Nema jebene šanse, Trav. Tip je totalni luđak!”
“Je”, rekao je Travis. “Ali, on se ne bori za svoju curu, zar ne?” Travis me zagrlio i poljubio u tjeme.
“Jesi ti dobro, Golube?”
“Ovo je krivo. Ovo je sve krivo, i to na nekoliko razina. Ne znam s kim od vas da prvo razgovaram.”
“Zar me nisi vidjela večeras? Bit ću dobro. Vidio sam kako se Brock bori. On je žestok, ali nije nepobjediv.”
“Ne želim da to činiš, Trav.”
“Pa ni ja ne želim da ti sutra navečer ideš na večeru sa svojim bivšim dečkom. Očito je da oboje moramo napraviti nešto što nam je neugodno da bismo spasili onu bitangu od tvog oca.”
Već sam to vidjela. Vegas je mijenjao ljude, stvarao od njih čudovišta i uništene osobe. Bilo je lako pustiti svjetla i ukradene snove da vam uđu u krv. Travisov izraz lica, energičan i nepobjediv, viđala sam mnogo puta dok sam odrastala. Jedini lijek protiv toga jest avion koji će nas odvesti doma.
Jesse se namrštio kada sam ponovno pogledala na sat.
“Negdje moraš biti, Kolačiću?” pitao je Jesse.
“Molim te, prestani me tako zvati, mrzim to.”
“Ja sam mrzio to što si otišla pa te to nije zaustavilo.”
“Ovo je stari, dosadni razgovor. Samo večerajmo, u redu?”
“U redu, razgovarajmo malo o tvom novom čovjeku. Kako se zove? Travis?” Kimnula sam. “I što radiš s istetoviranim psihopatom? Izgleda kao izopćenik obitelji Manson.”
“Budi pristojan, Jesse, ili odlazim.”
“Ne mogu prihvatiti da si se toliko promijenila. Ne mogu te prepoznati u osobi koja sjedi nasuprot meni.”
Prevrnula sam očima. “E pa, prihvati.”
“Eto je”, rekao je Jesse. “To je djevojka koje se ja sjećam.”
Pogledala sam na sat. “Travisova borba počinje za dvadeset minuta. Moram ići.”
“Još uvijek nam treba stići desert.”
“Ne mogu, Jess. Ne želim da brine hoću li se pojaviti. Važno je.”
Slegnuo je ramenima. “Znam. Nedostaju mi dani kada sam ja bio važan.”
Stavila sam ruku na njegovu. “Bili smo samo djeca. Bilo je to prije sto godina.”
“Kada smo odrasli? To što si tu, znak je, Abby. Mislio sam da te više nikada neću vidjeti i evo te tu. Ostani sa mnom.”
Odmahnula sam polako glavom, oklijevajući povrijediti svojega najstarijeg prijatelja. “Volim ga, Jess.”
Njegovo je razočarenje prikrio malen smiješak na njegovu licu. “Onda bolje da odeš.”
Poljubila sam ga u obraz i odjurila iz restorana, hvatajući taksi. “Kamo ideš?” pitao je taksist.
“Zero.”
Taksist se okrenuo i pogledao me od glave do pete. “Jesi sigurna?”
“Sigurna! Idemo!” rekla sam, bacajući novac preko sjedala.
Nova poglavlja ovog senzacionalnog bestselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte petkom u 10 sati u podrubrici Index Rougea - Lifestyle.