ODLUČITI se na dijete iznimno je važna, ali od žena, na neki način, očekivana odluka. Postoje razlozi koje treba uzeti u obzir kada se žene odlučuju imati djecu, a društvo ih često zanemaruje. Koji su to, otkrile su upravo žene, koje su na Redditu iskreno podijelile zbog čega su požalile što su rodile.
Evo što su pisale na upit: "Žene koje žalite što ste rodile, zašto žalite?"
"Nisam bila spremna na to da će mi djeca usporiti karijeru. To se odnosi na male stvari kao što su nemogućnost putovanja na konferencije, češće uzimanje slobodnih dana zbog bolesti djece itd. Volim svoju djecu i pokušavam im usaditi dobre vrijednosti, ali jednostavno se nisam uspjela uspeti na korporativnoj ljestvici koliko mislim da sam mogla da nije bilo njih."
"Zbog svog sina bih bila spremna proći kroz to ponovno, ali moje tijelo više nije isto. Postporođajna depresija je opaka. Bilo je to teško razdoblje, a četiri godine kasnije još uvijek imam velikih problema. Moja koža je dolje jako tanka, a ako se prejako obrišem nakon nužde, boli me tjednima."
"Nisam bila spremna zamalo umrijeti, izgubiti maternicu ili odgajati dijete s invaliditetom. Toliko volim sina, ali kvragu… Nikad ne bih odabrala ovaj život za njega - ni za ikoga od nas. Osjećam se naivno i glupo jer sam mislila da sam spremna na ovo i što sam uvjerila muža da smo spremni za ovo."
"Da sam bogata, unajmila bih surogat-majku. Prenatalni i postnatalni hormoni su me uništili. Emocionalno i fizički sam bila u neredu. Pretila, pod stresom, umorna i neraspoložena. Odlazak kod terapeuta i vježbanje baš nisu pomogli. Moj muž je i dalje dobar prema meni, ali da sam na njegovom mjestu, ja bih se vjerojatno odavno odlučila rastati. Moj najmlađi sin ima šest godina, a ja tek sada imam osjećaj da vraćam svoj život i tijelo na staro."
"Volim kćer i ne bih je mijenjala ni za što na svijetu. Volim i biti mama. Žalim s kim sam dobila dijete i kako se zbog toga moj život poprilično promijenio na gore. Sada sam vezana za nasilnog muža i njegovu obitelj."
"Volim sina i dobro se slažem s njegovim ocem, ali gotovo dva desetljeća nakon poroda imam osjećaj da neće biti bolje. Da sam znala da će mi u trudnoći narasti tumori, što je obiteljska sklonost, ne bih rodila."
"Nikad nisam bila spremna na dijete s teškoćama. Unaprijed smo bili upozoreni i vjerovali smo da ćemo se dobro snaći. Dio koji me najviše ubija je što se moj muž dobro nosi sa svime, a ja sam u kaosu. Osjećam se kao da nikad nisam trebala biti mama."
"Bila sam premlada. I dijete i ja smo zbog toga patili. Bila sam krajnje nezrela i neodgovorna i zamjerala što nemam normalno tinejdžersko iskustvo. To se na kraju pretvorilo u depresiju i anksioznost. Iskreno, voljela bih da sam pobacila i čekala da odrastem. Moje dijete je moralo odrastati uz roditelja koji nije bio potpuno odrastao i to je sranje."
"Moja djeca su naslijedila mentalne probleme od oba roditelja. Bili smo mladi i nismo znali. Sada se mrzim jer vidim da pate."
"Žalim jer sam vezana za nasilnog muškarca do djetetove 13. godine ili dok jedno od nas ne umre."
"Žalim zbog društva u kojem će moj sin živjeti. Žao mi je što će mu biti teško, a ja gotovo ništa ne mogu učiniti da to spriječim. Žalim jer znam da će vjerojatno trpjeti sranja."
"Rođenje djece me profesionalno unazadilo za barem deset godina. Polako to nadoknađujem, ali i dalje je teško. Covid-19 mi je pomogao u smislu da mogu napredovati, a ne moram putovati, ali mi i odmaže zbog škole na daljinu."