MNOGI roditelji neprestano slušaju upozorenja da ih očekuju sukobi, udaljavanje i narušen odnos kada njihova djeca postanu tinejdžeri. Takva su očekivanja toliko raširena da se adolescencija često unaprijed doživljava kao razdoblje neizbježne napetosti između roditelja i djece. No, pitanje je koliko je takav razvoj događaja doista neizbježan, a koliko ovisi o načinu na koji roditelji reagiraju na promjene kroz koje tinejdžeri prolaze.
Adolescencija je razdoblje intenzivnog emocionalnog, socijalnog i psihološkog razvoja. Tinejdžeri tada sve snažnije traže autonomiju, oblikuju vlastiti identitet i preispituju granice koje su im ranije bile razumljive. Zbog toga se odnos s roditeljima može promijeniti: djeca koja su nekoć bila otvorena i privržena mogu postati zatvorenija, osjetljivija na kritiku i sklonija odbijanju roditeljskih savjeta.
Ipak, to ne znači da je blizak odnos između roditelja i tinejdžera nemoguć. Napetosti su česte, ali one nisu nužno znak mržnje, nego dio složenog procesa odrastanja. Prema portalu Psychology Today, tinejdžeri se obično bore s održavanjem pozitivnog odnosa s roditeljima iz četiri glavna razloga.
Vrijeme je da ostave svoj trag
U tinejdžerskim godinama mladi počinju osjećati snažnu potrebu da ostave vlastiti trag. Roditelji im u tom razdoblju mogu početi djelovati kao prepreka, osobito kada se prema njima i dalje odnose kao prema djeci.
Očekivanja često ostaju ista: odlazak u školu, obavljanje kućanskih poslova, poštivanje pravila, slušanje roditelja i druženje s prijateljima. Iako su mnoge od tih stvari korisne, tinejdžeri ih ponekad doživljavaju kao ograničenja u trenutku kada osjećaju sve jači pritisak odrastanja.
Iako se još bore s kontrolom impulsa i nemaju potpuno razvijen prefrontalni korteks, njihovi mozgovi obrađuju informacije iznimno brzo, kako navodi znanstvenik Daniel J. Siegel. U tom se razdoblju često javlja osjećaj da ih cijeli svijet promatra, što ih čini osjetljivijima i ranjivijima na probleme s mentalnim zdravljem. Potreba da nešto učine, promijene ili dokažu, bez jasnog smjera, može biti izrazito opterećujuća.
Roditelji mogu pomoći tako da tinejdžerima objasne snažne promjene koje se događaju u njihovu mozgu i emocijama, jer razumijevanje tih procesa može donijeti osjećaj smirenosti. Važno je pokazati podršku i pozitivan stav prema njihovu prijelazu u odraslu dob.
To ne znači popustljivost, nego prisutnost, dosljednost i čvrste granice. Roditelji bi trebali pokazati interes za ono što zanima njihove tinejdžere, jer je teško usmjeravati mladu osobu bez stvarnog razumijevanja njezina svijeta.
Kulturološki manjak smjernica za odrastanje
Većina kultura kroz povijest je imala jasne obrede koji su označavali prijelaz iz djetinjstva u odraslost, uglavnom oko početka tinejdžerskih godina. Ti rituali obilježavaju prelazak iz jedne životne faze u drugu.
U nedostatku takvih formalnih obreda, mnogi današnji tinejdžeri traže neslužbene znakove zrelosti u iskustvima poput konzumacije alkohola, spolnih odnosa, zabava ili rizičnog ponašanja. Takva ponašanja često dodatno otežavaju odrastanje, umjesto da ga olakšaju.
Jedno od mogućih rješenja jest stvaranje jasnijih obiteljskih znakova prijelaza prema odrasloj dobi. Tinejdžeri bi trebali razumjeti kada ih roditelji više ne doživljavaju isključivo kao djecu i što se od njih očekuje u novoj životnoj fazi. To ne mora nužno biti formalna ceremonija ili ritual, ali važno je da u obitelji postoji jasnoća o tome što predstavlja zrelost, odgovornost i pozitivan prijelaz prema odraslosti.
Nesigurnost oko vlastitog identiteta
Tinejdžerima se često govori da se trebaju pronaći. Problem s tom frazom jest to što može sugerirati da u njima već ne postoji ništa dovoljno vrijedno ili jasno oblikovano. Iako je važno da mladi istražuju nove interese, iskušavaju različite uloge i suočavaju se s izazovima, potraga za identitetom ne mora značiti potpuno odbacivanje onoga što već jesu.
Tinejdžerske godine trebale bi biti razdoblje u kojem mladi postupno postaju još svjesniji vlastitih osobina, sposobnosti i vrijednosti. Kada se identitet doživljava kao nešto što tek treba pronaći izvan sebe, tinejdžeri mogu biti skloniji lošim izborima, osobito ako su im mogućnosti za zdravo istraživanje ograničene.
Roditelji mogu pomoći tako da obrate pažnju na osobnost djeteta i prije ulaska u pubertet. Pritom nije najvažnije razmišljati o budućem zanimanju, nego o tome kakva je mlada osoba u svojoj suštini.
Neki tinejdžeri rano pokazuju snažnu intuiciju, istraživački duh, kreativnost, sklonost vodstvu, osjetljivost na nepravdu ili sposobnost prepoznavanja problema. Roditelji im mogu pomoći da prepoznaju vlastite snage i slabosti. Što jasnije tinejdžeri razumiju tko su, manja je vjerojatnost da će identitet tražiti na nezdravim mjestima.
Potreba za propitivanjem autoriteta
Tinejdžeri često počinju propitivati autoritet jer se pripremaju za samostalnije sudjelovanje u svijetu odraslih. Učinkovit doprinos društvu nije moguć ako se postojeći obrasci samo slijepo preslikavaju. Inovacije, promjene i osobni razvoj često nastaju upravo iz preispitivanja ustaljenih ideja.
Zbog toga propitivanje roditeljskog autoriteta ne mora nužno značiti pobunu. Često je riječ o dijelu procesa odrastanja u kojem mladi pokušavaju razumjeti pravila, granice i vrijednosti koje su im ranije bile nametnute bez mnogo objašnjenja. Roditelji ih ne odgajaju kako bi zauvijek ostali djeca, nego kako bi postali neovisni i odgovorni odrasli ljudi.
Zdravo propitivanje ideja može postati normalan dio obiteljskog odnosa. Roditelji mogu pitati tinejdžere što misle o određenim pravilima, koje bi stvari napravili drugačije i koji im se dijelovi obiteljskih očekivanja čine nelogičnima. Takav pristup ne znači odustajanje od roditeljskog autoriteta, nego stvaranje prostora za razgovor. Time se tinejdžere uči kako se zauzeti za sebe, argumentirati svoje stavove i razvijati komunikacijske vještine.
Odgajanje tinejdžera nije nužno teško samo po sebi; teško postaje kada se promjene kroz koje mladi prolaze ne razumiju. Tinejdžerske godine mogu biti zahtjevno, ali i vrijedno razdoblje razvoja. Tinejdžeri nisu “pokvareni” niti izgubljeni, nego se još izgrađuju.
Uloga roditelja u toj se fazi mora promijeniti. Umjesto upravljanja djecom, roditeljstvo sve više postaje mentorstvo mladim osobama koje se približavaju odrasloj dobi. Male promjene u načinu komunikacije, postavljanju granica i razumijevanju tinejdžerskih potreba mogu značajno poboljšati odnos.
Cilj ne bi trebao biti samo preživjeti tinejdžerske godine, nego pomoći mladoj osobi da prema odraslosti krene sigurnije, zrelije i s osjećajem podrške.