KADA se odrasla djeca posvađaju, čak i ako godinama ne žive s roditeljima, mogu svađom unijeti nemir u cijelu obitelj. Prekinuli su komunikaciju, izbjegavaju se na obiteljskim okupljanjima ili se uopće ne pojavljuju, a roditeljima je jasno da je situacija ozbiljna. Svjesni su da se ne bi trebali miješati i zauzimati strane, ali poriv da uskoče i pokušaju sve popraviti gotovo je neodoljiv, piše HuffPost UK.
"Kada se odrasla djeca posvađaju, roditelji se mogu osjećati bespomoćno, nesigurni trebaju li intervenirati ili se povući", objašnjava psihoterapeutkinja Charlotte Braithwaite. Ovu dilemu, dodaje, pogoršavaju nejasne granice roditeljstva jer "ne postoji ceremonijalni trenutak koji definira kada dijete postaje potpuno neovisno", zbog čega se mnogi roditelji osjećaju odgovornima i dugo nakon što su im djeca odrasla.
Međutim, psihoterapeutkinja savjetuje roditeljima da se ne upliću previše između djece. U konačnici, odrasle su osobe koje razmirice moraju moći riješiti bez uplitanja roditelja kojeg time stavljaju u nezgodnu poziciju. Zato su Braithwaite i drugi stručnjaci za HuffPost podijelili četiri savjeta kako postupiti.
Iako je bolno gledati djecu u svađi, terapeutkinja Roya Rahmanzadeh upozorava roditelje da ne pokušavaju posredovati, izglađivati stvari ili poticati oprost jer se to može "izjaloviti". Odrasla djeca mogla bi osjećati da se njihova bol ne shvaća ozbiljno.
"Često je najbolja stvar koju roditelj može učiniti ostati povezan s oba djeteta bez zauzimanja strana i prihvatiti da se pomirenje ne može požurivati niti forsirati", ističe ona. S time se slaže i Adesioye, koja kaže da posrednik mora biti neutralan, što roditeljima, unatoč najboljim namjerama, često nije lako postići.
Odrasla djeca moraju sama riješiti svoje probleme, u svoje vrijeme, ako i kada za to budu spremna, kaže Warwick. Potiče roditelje da izbjegavaju zauzimanje strana i dodaje: "Što god radili, ne dijelite pritužbe jednog brata ili sestre s drugim" jer to može narušiti povjerenje.
Umjesto toga savjetuje da se usredotočite na vlastiti odnos sa svakim djetetom pojedinačno. Iako ste neutralni, to ne znači da trebate ignorirati što se događa. "Priznajte njihovu bol i činjenicu da je situacija teška, a zatim ih pustite da se sami s tim nose", kaže Adesioye, predlažući da im možete sugerirati individualnu ili obiteljsku terapiju.
Iako nije posao roditelja popraviti odnos među djecom, "priznavanje bilo kakve uloge koju su možda imali u oblikovanju tih dinamika može biti snažan čin preuzimanja odgovornosti", sugerira Braithwaite.
Primjerice, ako smatrate da ste jednom djetetu posvećivali više pažnje ili ste ranije zauzimali strane, važno je to priznati. Takva samorefleksija može ublažiti dugotrajne napetosti i stvoriti prostor za iscjeljenje.
Ovo razdoblje može donijeti mnogo tuge i teških emocija, stoga je ključno brinuti se i o vlastitoj dobrobiti. "Gledati svoju djecu kako se sukobljavaju može biti izuzetno uznemirujuće. Važno je zapamtiti da više nije vaša uloga popravljati stvari kao što ste možda činili kada su bili mali", ističe Warwick.
Ako se osjećate loše, razgovor sa stručnjakom može biti koristan. I ne gubite nadu. "Odnosi se mogu i mijenjaju s vremenom. Čak i duga razdoblja otuđenja mogu biti praćena ponovnim povezivanjem, stoga pokušajte ostati otvoreni za promjene", zaključuje ona.