Foto: Pinterest
"I JA sam jedna od mama malenog palčića, palčića rođenog u 25. tjednu trudnoće, u noći mog besvjesnog stanja, sa samo 760 malih grama u tom malom nejakom tijelu. Moja žabica kako smo ga zvali. Žabica koja danas ima 11 godina, koja briljira u engleskom, povijesti i hrvanju. Od male žabice moj veliki hrvač danas je skoro veći od mene. Da sam znala da će na kraju te duge priče od koje nijedan detalj ni nakon 11 godina nije zaboravljen, sve proći ovako u redu, svakako bi se tada manje živcirala. Ali – lako je biti general nakon bitke.", napisala je u pismu Index Mamama naša čitateljica, jedna od mnogih mama sa sličnom pričom.
No zato mamama koje upravo proživljavaju svoje trenutke, svoje strahove i nadanja i one koje će se nažalost tek naći u toj koži, želim vam reći nešto.
Kada se to dogodi, teško je ne preispitivati se bi li bilo drugačije da je bilo drugačije. Nitko od toga nije imun, ali znajte da ste baš sve učinile onako kako treba i da jednostavno niste mogle nikako spriječiti to što se dogodilo. Vjerujte sebi sada više nego ikada. Slušajte sebe, budite optimisti jer imate jako velike šanse da sve bude u najboljem redu. Jednom.
Mi smo prošli toliko toga. Imali smo puno ponosnih dana, ali i puno suza, puno pognutih pogleda i crnih prognoza, puno dana kada se nismo mogli ni približiti našoj žabici. Imali smo i puno dana kada je napredak bio očit, kada je nada zamijenila tuga, a onda se opet shrvala na niske dane. Ali preživjeli smo – dan za dan. Bilo je tu otkazivanja pluća, prestanaka disanja, zastoja na srcu, šumova, temperatura, kompletnih transfuzija krvi, ne znam im više ni broj više, sve dok nije došlo do sve više reakcija, osmjeha, masnih naslagica koje su rasle zajedno s danima koliko je živio.
I zato želim da znate – promjene će doći, svakakve, a sve što ćete vi moći činiti je biti svaki dan tih nekoliko sati uz svoju bebu, mazeći je po maloj ručici koja će stiskati vaš prst dajući vam do znanja da je tu i da se ne predaje. A vi ćete dotle svaki dan naučiti nešto novo o svom malom biću i brizi oko njega. Sve dok vas ne otpuste iz bolnice s naramkom papira, narudžbama za razne kontrole, s gomilom savjeta s kojima ćete konačno krenuti sami odgajati svoje dijete.
Ali ni tada vam neće biti lako, i zato želim da znate još nešto.
Sve kontrole koje mora proći svako rizično dijete – Palčić pogotovo radit će se prema kalendaru njihovog rođenja. Ne termina rođenja već datuma na koje vam se dijete rodilo i zato će vam jako često njihov napredak izgledati jako spor, u stalnom kašnjenju spram njihove „generacije“. I to će vam sustavno stvarati onu prikrivenu svakodnevnu paniku. Što ako? Što ako je rođenje ostavilo trajne posljedice na motorici, na razvoju, govoru, na organe, na toliko toga što je mogu da ostane trajno oštećeno?
Što ako, jer mnoge se stvari ne mogu otkriti dok je beba još uvijek mala beba.
Zato drage mame, poslušajte moj savjet, slušajte sebe, slušajte svoje srce, svoje instinkte i znajte da kašnjenje u njihovom razvoju, koje je istovjetno svoj ranije rođenoj djeci, nije toliko ako zbrojite koliko bi vaše dijete sada zapravo trebalo biti staro. Ta razlika posebno je velika i važna dok su mali, jer kako budu rasli i jednom za drugu prepreke budu rješavali, ta će razlika postajati sve manja i nevažnija.
I onda kada vam budu i dalje spominjali potencijalne crne prognoze, pogledajte svoje dijete i imajte nade da će sve proći u redu. Ne obraćajte toliku pozornost na Povijest bolesti i tu gomilu papira, obratite pozornost na svoje dijete i samo se redovno držite propisanih vježbica. One su ono što sada možete i morate učiniti za svoje dijete.
Moje dijete danas ima 11 godina i na njemu nitko ne može primjetiti da je rođen kao mali palčić, 3 i pol mjeseca prerano, sa samo 760 grama.