BITI roditelj danas često izgleda kao hodanje po žici, svaki korak prati pogled društva. Društvene mreže preplavljene su prizorima naizgled savršenih obitelji: djeca s medaljama, nasmijani trenuci, domaća jela i sve važnije prekretnice podijeljene javno.
Iako to može djelovati bezazleno, stalna izloženost pažljivo odabranim trenucima kod mnogih roditelja potiče uspoređivanje koje s vremenom može prerasti u osjećaje krivnje, nesigurnosti i emocionalne iscrpljenosti. Stručnjaci za roditeljstvo su za The Times of India izdvojili šest razloga zašto usporedbe među roditeljima ne vode ničemu dobrom, već štete emocionalnom zdravlju i obiteljskim odnosima.
Na društvenim mrežama i u svakodnevnim razgovorima često se prikazuju samo trenuci uspjeha – sretna lica, uredne sobe, nagrade i smirena djeca. No trenuci frustracije, neprospavane noći, propuštene zadaće i dječji ispadi ostaju skriveni.
Kada vidimo samo "najbolje" dijelove tuđih života, lako je povjerovati da svi drugi sve rade bolje. No stvarnost je daleko složenija. To što ne vidimo tuđe borbe, ne znači da ih nema.
Nema univerzalne razvojne putanje. Neka djeca progovore ranije, neka kasnije prohodaju. Jedni imaju poteškoće s matematikom, drugi briljiraju u sportu ili umjetnosti.
Uspoređivanje dječjih postignuća često stvara nepotreban pritisak i na djecu i na roditelje. Umjesto da pratimo "što bi dijete trebalo znati u toj dobi", važnije je slušati i podržavati vlastito dijete u njegovom jedinstvenom razvoju.
Možda se čini da mala doza uspoređivanja može motivirati, ali u stvarnosti ono najčešće rađa osjećaj krivnje. Roditelji počinju preispitivati vlastite odluke, brinuti zbog svakog trenutka odmora i osjećati da nisu "dovoljno dobri".
Takva krivnja potiskuje radost i odvlači pažnju od stvarnog povezivanja s djetetom. Umjesto rasta, dolazi do stagnacije i emocionalne iscrpljenosti.
Ako netko drugi zna organizirati savršenu rođendansku zabavu ili s lakoćom podučava dijete čitanju, lako je pomisliti da je bolji roditelj. No roditeljstvo nije natjecanje vještina.
Neki roditelji briljiraju u kreativnosti, drugi u strpljivosti, a treći u umijeću da slušaju i budu prisutni. Upravo te "tihe" snage, poput toplog pogleda, nježnog dodira ili smirenog razgovora, često najviše oblikuju djetetov osjećaj sigurnosti.
Stalno nastojanje da se bude "u korak" s drugima može dovesti do anksioznosti, iscrpljenosti i gubitka samopouzdanja. Kada roditelj osjeti da nije "dovoljno dobar", emocionalna povezanost s djetetom može patiti.
Mentalno stabilan, odmoran i emotivno prisutan roditelj djetetu znači više od svakog "savršenog" trenutka. Odmor, samosuosjećanje i prihvaćanje vlastitog ritma ključni su za kvalitetno roditeljstvo.
Ne postoji univerzalna formula koja djeluje na sve. Ono što funkcionira u jednoj obitelji, u drugoj može izazvati suprotan učinak. Temperament djeteta, obiteljska dinamika i životne okolnosti uvijek igraju važnu ulogu.
Prava mudrost dolazi iz promatranja, slušanja i prilagođavanja unutar vlastite obitelji, a ne iz slijepog praćenja tuđih metoda.