DIJETE koje zna prepoznati tuđe osjećaje, spremno je pomoći i ponaša se s poštovanjem prema drugima odraz je obitelji u kojoj se takve vrijednosti svakodnevno žive. Stručnjaci iz područja psihologije i odrastanja djece slažu se da empatija nije slučajnost već rezultat načina na koji roditelji pristupaju odgoju.
U nastavku donosimo ključne karakteristike roditelja čija djeca najčešće odrastaju u emocionalno inteligentne, zrele, brižne i dobre osobe.
Roditelji koji aktivno slušaju dijete, prepoznaju njegove osjećaje i adekvatno reagiraju grade duboku emocionalnu povezanost. Takva bliskost razvija povjerenje i uči dijete da su njegovi osjećaji važni i priznati. Psihološka sigurnost koju dijete tada osjeća temelj je empatije prema drugima.
Djeca ne uče samo iz onoga što im govorimo već puno više iz onoga što vide. Roditelji koji izražavaju suosjećanje prema drugima – bilo kroz svakodnevne situacije, pomaganje, slušanje ili smirenu komunikaciju – uče djecu da je pažnja prema drugima vrijednost, a ne slabost.
Empatična djeca dolaze iz obitelji gdje granice postoje, ali nisu nametnute silom. Roditelji koji djeci objašnjavaju posljedice ponašanja, slušaju njihova pitanja i dopuštaju prostor za emocije razvijaju osjećaj odgovornosti, a ne straha. Takav autoritativni pristup (za razliku od autoritarnog) često se povezuje s većom emocionalnom inteligencijom djece.
Roditelji koji otvoreno govore o vlastitim osjećajima i pomažu djeci imenovati ono što osjećaju, bez osude ili umanjivanja, jačaju emocionalnu pismenost. Djeca koja znaju što je tuga, bijes, zabrinutost ili ponos lakše prepoznaju te emocije i kod drugih ljudi.
Empatična djeca često odrastaju u obiteljima koje promiču suradnju, pomaganje, zajedničko donošenje odluka i odgovornost za druge. Bilo da je riječ o zajedničkom volontiranju, brizi za kućnog ljubimca ili uključivanju djece u obiteljske zadatke, u svakoj prilici jača se osjećaj povezanosti i brige za zajednicu.