DJECI je često teško izraziti svoje osjećaje, što može stvoriti jaz u komunikaciji s roditeljima. No, stvaranjem okruženja punog poštovanja, razumijevanja i emocionalne sigurnosti, roditelji mogu premostiti tu prepreku. Ključ leži u otvorenom razgovoru, strpljenju i potvrđivanju dječjih osjećaja, a važno je i da roditelji sami budu primjer emocionalne otvorenosti, piše Times of India.
Istraživanje Sveučilišta Cambridge pod nazivom Regulacija emocija i roditeljstvo pokazalo je da roditelji koji redovito imenuju, potvrđuju i objašnjavaju osjećaje pomažu djeci u razvoju emocionalne svijesti, empatije i vještina samoregulacije.
Jednostavne izjave poput "U redu je osjećati ljutnju, razgovarajmo o tome što te tako tjera da se osjećaš tako" uče djecu da su njihove emocije važeće i da se njima može upravljati. Neuroznanstvene studije potvrđuju da imenovanje emocije, poput ljutnje ili povrijeđenosti, smanjuje aktivnost u amigdali, emocionalnom centru mozga, što pomaže djetetu da se smiri.
Iz The Times of India izdvojili su osam načina na koje roditelji mogu pomoći djeci da otvoreniji govore o svojim osjećajima.
Temelj otvorene komunikacije jest povjerenje. Ako želite da dijete podijeli svoje osjećaje, morate ga saslušati bez kritike. To znači da trebate biti potpuno prisutni, uspostaviti kontakt očima i izbjegavati prekide poput telefonskih poziva ili obavljanja kućanskih poslova.
Djeca su iznimno osjetljiva, stoga i najmanji znakovi poput podignute obrve ili uzdaha mogu djelovati kao osuda. Ostanite mirni i otvoreni dok razgovarate s djetetom, osobito o osjetljivim temama.
Ako želite potaknuti emocionalnu otvorenost kod djeteta, morate krenuti od sebe. Podijelite vlastita iskustva rečenicama poput: "I ja sam se osjećao/osjećala nervozno prije svoje prezentacije kad sam bio/bila tvojih godina, ali sam duboko udahnuo/udahnula nekoliko puta i uspio/uspjela". Time pokazujete da je vaš dom siguran prostor za razgovor o strahovima i ranjivosti.
Priznavanje dječjih osjećaja iznimno je važno. Jednostavne izjave poput "Tvoje je iskustvo važno", "To zvuči frustrirajuće, jesi li dobro?" ili "Tako sam sretan/sretna što te vidim uzbuđenog/uzbuđenu" daju dubinu vašim razgovorima. Potvrđivanje ne znači da se slažete s djetetom već da prepoznajete i poštujete njegove emocije.
Izbjegavajte zatvorena pitanja koja razgovor svode na "da" ili "ne". Umjesto "Jesi li uzrujan/uzrujana?", pitajte "Što se dogodilo? Što ti je prolazilo kroz glavu?". To pomaže u izgradnji emocionalne pismenosti povezivanjem osjećaja s mislima i događajima.
Naučite biti strpljivi i slušati djecu s mirnoćom. Ponekad je dovoljno reći: "Ovdje sam da slušam, ne da popravljam. Što bi želio/željela da znam?". Nemojte požurivati razgovor.
Pomozite djetetu da razumije kako se emocije odražavaju na tijelo. Možete ga pitati: "Kako se tvoje tijelo osjećalo kad se to dogodilo?" ili "Osjećaš li bilo kakvu nelagodu?". To im pomaže da budu svjesniji svojih reakcija.
Pokažite empatiju i ponudite pomoć. Pitanje "Kako ti mogu pomoći?" daje djetetu osjećaj sigurnosti i potiče ga na dublje razgovore. Kao roditelji, vi ste njihovo svjetlo vodilja, a okruženje koje stvarate gradi temelje vašeg odnosa.