Način na koji komuniciramo kao odrasli često proizlazi iz iskustava iz djetinjstva. Psiholozi ističu da odrastanje uz emocionalno nedostupnog oca, koji je osjećaje najčešće izražavao ljutnjom, može ostaviti trag i u odrasloj dobi.
Neke svakodnevne fraze zato mogu skrivati nesigurnost, strah od sukoba ili teškoće u izražavanju vlastitih potreba. Istraživanja pokazuju da odnosi s roditeljima oblikuju način na koji gradimo odnose i komuniciramo s drugima. Ovo su fraze koje mogu odavati odrastanje uz emocionalno nedostupnog oca.
"Oprosti, vjerojatno sam ja kriv/a"
Ljudi koji su odrasli uz nepredvidivu ljutnju često se ispričavaju i kada za to nema razloga. Kao djeca naučili su da isprika može smiriti sukob pa im takva reakcija s vremenom postane automatska. Zbog toga u odrasloj dobi često preuzimaju odgovornost za situacije koje nisu izazvali, piše YourTango.
"U redu je, ne treba mi ništa"
Ova rečenica može zvučati kao znak samostalnosti, ali ponekad skriva nešto drugo. Ako su u djetinjstvu potrebe osobe bile ignorirane ili dočekane ljutnjom, može naučiti da nema smisla tražiti pomoć. Zato i kao odrasli često odbijaju podršku, čak i kada im je potrebna.
"Ne želim biti na teret"
Ljudi koji često izgovaraju ovu rečenicu mogu imati osjećaj da njihove potrebe opterećuju druge. Ako su kao djeca nailazili na ljutnju ili ignoriranje kada su tražili utjehu, s vremenom mogu početi vjerovati da je bolje šutjeti o svojim problemima.
"Dobro sam"
Za neke je ovo više od običnog odgovora. Pokazivanje tuge ili ranjivosti u djetinjstvu možda nije bilo sigurno pa su naučili skrivati svoje osjećaje. Zato često govore da su dobro, čak i kada se tako ne osjećaju.
"Vjerojatno nisam trebao/la ništa reći"
Nakon razgovora takve osobe često preispituju jesu li rekle nešto pogrešno. Zbog ranijih iskustava mogu biti posebno osjetljive na tuđe reakcije pa ih i kratka šutnja ili neutralan izraz lica lako zabrinu.
"Mogu ja to sam/a"
Samostalnost je poželjna osobina, ali terapeuti upozoravaju da pretjerana neovisnost ponekad može biti posljedica teških iskustava iz djetinjstva. Ako se osoba nije mogla osloniti na roditelja, može razviti uvjerenje da pomoć od drugih ionako neće dobiti.
"Jednostavno ne volim pričati o sebi"
Neki ljudi ne izbjegavaju razgovor o sebi zato što su povučeni, već zato što su naučili da ih drugi neće razumjeti. Zbog toga radije slušaju druge nego govore o vlastitim osjećajima, iako im je podrška često jednako potrebna.